2. bosanko-hercegovački puk

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine

Sanstefanskim mirom u martu 1878. godine okončan je rat između Rusije i Turske, a u junu iste godine, mirovnim sporazumom na Berlinskom kongresu okončana je tzv. “Velika istočna kriza”, koja je započela u istočnoj Hercegovini ustankom protiv Osmanskog carstva (Neveslnjska puška). Austro-Ugarska je iskoristila ove nemire i na kongresu ih iskoristila da uvjeri ostale supersile da Turska nije sposobna provesti potrebne reforme na Balkanu, te je otvoreno pružila svoje pipke protiv Bosne i Hercegovine. Sanstefanskim mirom je zagarantovana autonomija Bosne i Hercegovine unutar Turskog carstva, ali Berlinski kongres je ne samo ukinuo obećanu autonomiju, već je i odredio da će Bosna i Hercegovina doći pod austrougarsku upravu. Uprkos žestokom otporu, posebno muslimanskog stanovništva, austrougarska vojska pod komandom generala Josipa Filpovića okupirala je ovu balkansku zemlju u krvavim bitkama. Okupacija je trebala biti privremena, ali je Austro-Ugarska 1908. godine konačno uključila Bosnu i Hercegovinu u svoje carstvo.

Osnivanje bosanskohercegovačkih vojnih jedinica

Nove vlasti su počele ubrzano graditi željeznice u anektiranoj zemlji (zbog eksploatacije prirodnih resursa), ali ubrzo je uslijedila regrutacija i osnivanje vojske. Prve čete su formirane već 1882. godine, ali su do 1894. godine bosanskohercegovačke jedinice već imale četiri pješadijska puka sa po četiri bataljona i još jednim bataljonskim štabom. Svaki bataljon se sastojao od četiri čete. Pukovi su imali svoje regrutne štabove u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru. Nešto kasnije, počeli su osnivati ​​i lovačke bataljone. Vojna regrutacija je počinjala po navršenih 20 godina. Vojna služba je trajala 3 godine, a u rezervi 9 godina. U monarhiji je rezervna služba trajala samo 7 godina. Zakletva novaka sastojala se od samo jedne rečenice i glasila je: Zaklinjem se Svemogućim Bogom da ću biti odan Njegovom Veličanstvu Caru i Kralju Franji Josipu I i da ću izvršavati naređenja svojih nadređenih i pretpostavljenih, čak i ako budem u smrtnoj opasnosti.

Vojnici su morali biti potpuno novo odjeveni i opremljeni. Do 1886. godine, oficiri koji su bili raspoređeni u bosansko-hercegovačke jedinice iz postojeće austrougarske vojske nosili su uniforme svojih bivših jedinica, ali nakon te godine postali su potpuno uniformirani s vojnicima. Svijetloplavi kaput s crvenom kragnom (karakteristična boja bosansko-hercegovačkih jedinica) i žutim mesinganim dugmadima s brojem bataljona (od 1894. nadalje i s brojem puka), svijetloplave hlače i plavo-siva jakna i kapa, a za oficire muslimanske vjeroispovijesti crveni fes s plavim repom, pretvarali su običnog oficira u briljantnu figuru jarkih boja. Vojnici su pod pašom bili odjeveni nešto drugačije. Nosili su svijetloplave turske čakšire, široke hlače koje su dosezale ispod koljena, a također i svijetloplave čizme do koljena. Na glavama su imali crveni fes. U početku su ga nosili samo muslimanski vojnici, ali kasnije su ga nosili svi pripadnici bosansko-hercegovačkih jedinica. Samo su oficiri mogli slobodno birati između kape i fesa. Godine 1896. plavi rep na fesu zamijenjen je crnim. Za dužnost i obuku nosili su ljetne hlače od čvrstog lana. Svaki vojni regrut dobio je tradicionalnu bošnjačku odjeću dolamo, koja se sastoji od kratkog, podstavljenog zimskog kaputa, rukavica bez prstiju, šala, dvije košulje, donjeg rublja, dugih gaća, papuča i dva para cipela. Ispod malog ruksaka od teleće kože i jute nosio je i ruksak za municiju. Njegovu opremu upotpunjavali su pribor za kuhanje, torba za sitniš, pljoska presvučena kožom i kutija za hljeb od impregniranog lana.

Vojnici lovačkih bataljona bili su znatno drugačije odjeveni. Oficiri i kadeti nosili su iste uniforme kao i Tirolski carski strijelci, samo što je na šeširu i okrugloj kapi sa štitom tirolski orao morao ustupiti mjesto carskom dvoglavom orlu. Vojnici do čina Oberjagera (Super-Lovca) nosili su kaput, bluzu i hlače, uske ispod koljena, izrađene od plavo-sive tkanine. Hlače su imale uzak, travnato-zeleni rub, dok su ovratnici bili zeleni, a dugmad glatka. Bile su prekrivene fesom. Ubrzo nakon prvih gubitaka u Prvom svjetskom ratu, ove uniforme su zamijenjene, jer su bile previše vidljive neprijateljskoj pješadiji. Šarene boje uniformi, kao i u cijeloj austrougarskoj kopnenoj vojsci, zamijenjene su u bosansko-hercegovačkim jedinicama zeleno-sivom bojom (njemački feldgrau), a i fes je postao te boje. Možemo samo zamisliti kako su ove uniforme izgledale nakon prvih sukoba. Stvari su se pogoršale pred kraj rata, kada su, zbog opće nestašice, razna jeftinija vlakna, uključujući koprivu, miješana s vlaknima vune.

Buđenje nacija monarhinje

U prvoj polovini 19. vijeka, Habsburška monarhija sastojala se od 12 nacija i nekoliko manjina. Više od polovine stanovništva činili su slovenski narodi. Budući da je monarhija, u pravom smislu riječi, bila “tamnica nacija”, revolucionarni i nacionalni pokreti su 1848-1849. godine iz temelja potresli Austrijsko carstvo. Nakon Martovske revolucije u Beču, započeo je rat za oslobođenje i ujedinjenje Italije. Revolucionarno vrenje zahvatilo je i Bohemiju, Hrvatsku i Vojvodinu. Revolucija je izbila u Mađarskoj, ali je novoosnovana republika ugušena intervencijom ruskih trupa. Probudili su se i Slovenci. Na poznatim kampovima širom Slovenije, govornici su se zalagali za ujedinjenu Sloveniju i autonomiju pod habsburškom krunom. U takvim okolnostima, Habsburška monarhija nije mogla izbjeći teške poraze u Italiji 1859. godine, kod Magente i Solferina, te poraz 1866. godine u ratu s Pruskom. Zbog revolucionarnih pokreta, austrijska vlada je sve više bila prisiljena na ustupke i reorganizaciju monarhije. Konačno, 1867. godine, popustila je pod pritiskom Mađara i sklopila s njima sporazum o dvojnoj monarhiji, bez prethodnih konsultacija sa Slavenima. Rođena je Austro-Ugarska.

Sve ove okolnosti su se prirodno odrazile i na austrougarsku vojsku. Državotvorne nacije, Austrija i Mađarska, imale su potpunu dominaciju u vojsci. Vojni jezik bio je njemački, a velika većina viših oficira dolazila je iz njemačkog govornog područja. Visokorangiranih slovenskih oficira bilo je malo u poređenju sa stanovništvom. Stoga su i slovenski vojnici bili u izrazito podređenom položaju, često su bili zanemareni i morali su obavljati najteže zadatke i u većoj mjeri se izlagati na frontu. Kako se Prvi svjetski rat bližio kraju, zbog sve očiglednijih autonomnih tendencija slovenskih vojnika, njihovih dezerterstva, pa čak i pobuna, austrijski komandanti imali su zadatak da pomno prate svoje oficire.

Ali s druge strane, austrougarske vojne vlasti bile su dobro svjesne da bez ustupaka i određenog liberalizma u vojsci neće moći u zadovoljavajućoj mjeri kontrolisati ovu multinacionalnu vojsku. Pretjerani apsolutizam mogao je loše utjecati i na borbeni moral i disciplinu. Stoga su, ponekad pomalo iznenađujuće, znali činiti ustupke i uzimati u obzir nacionalne karakteristike i osobine vojnika i oficira. Također su uzimali u obzir specifičnosti i potrebe vojnika iz Bosne i Hercegovine, posebno u pogledu njihove vjere. Na primjer, pripadnici 4. bosansko-hercegovačkog pješadijskog puka na Sočkom frontu, u Logu pod Mangartom, uspjeli su izgraditi džamiju u kojoj su obavljali svoje vjerske obrede.

Značaj bosanskohercegovačkih jedinica

General pješadije Otto V. Viesinger napisao je da su bosanskohercegovački vojnici pokazivali prirodnu, ponekad i brutalnu hrabrost, koja je proizašla iz njihove stare borbene tradicije i teškog života. Ovi junaci su voljeli borbu kao sastavni dio svojih života, bili su navikli na nju, ali sigurno nisu mnogo razmišljali o njoj. Ali ta prirodna hrabrost je čvrsto prilagođena sa znatnom upornošću i mudrošću potrebnoj disciplini i tradiciji stare austrijske vojske, što ju je činilo plodnom i efikasnom za moderno ratovanje. Međutim, bosanskohercegovački pukovi su potpuno sačuvali svoj obraz, imali su svoja zatvorena odjeljenja do kraja rata, a njihov karakterističan način ponašanja mudro je korišten i dobijao je odgovarajuće ohrabrenje. Ali ako su smatrani elitnim jedinicama i stoga su uglavnom bili namijenjeni za teške zadatke, ne smijemo zaboraviti ulogu oficirskog kora, koji je kovao ovu homogenu i borbeno spremnu vojsku. General Wiesinger također primjećuje da, uprkos tome što je bio ponosni Nijemac, ne bi želio nijednog drugog vojnika poput ove djece prirode, koji su ponekad morali biti “dresirani”, ali koji su tolerirali svaku strogost ako je proizašla iz potreba službe i pravednosti srca.

Sva četiri bosansko-hercegovačka pješadijska puka istakla su se hrabrošću, predanošću i odanošću na srpskom, ruskom i italijanskom frontu. Potonjem je pripadao i Sočki front. Zbog različitih zadataka, komande su često odlučivale da na bojišta šalju pojedinačne bataljone, a ne cijele pukove. Često se dešavalo da se bataljoni jednog puka istovremeno bore na različitim bojištima, ili da se puk rijetko nalazi na jednom bojištu sa svim svojim bataljonima. Pred kraj rata, vojska monarhije je već imala 10 bosansko-hercegovačkih pukova.

2. bosansko-hercegovački pješadijski puk

2. bosansko-hercegovački pješadijski puk (BH2) osnovan je 1894. godine i od samog početka pripadao je 11. brigadi, koja je pak pripadala 6. diviziji Gračkog III armijskog korpusa. Njegov regrutni štab bio je u Banjoj Luci, ali su njegova komanda, 1., 2. i 4. bataljon i inženjersko odjeljenje bili stacionirani u takozvanoj Novoj dominikanskoj kasarni u Grazu (Grenadiergasse 8), dok je 3. bataljon sa inženjerskim odjeljenjem bio u Banjoj Luci. Međutim, u novembru 1915. godine puk se preselio u Lebring, mjesto 20 km južno od Graza. Tamo su izgradili mnogo kasarni i prilično veliku bolnicu, u kojoj su se tokom rata liječili ne samo pripadnici ovog puka, već i mnogi drugi pukovi i ratni zarobljenici. Logor se nalazio na ravnici južno od sela, odmah pored željezničke pruge, a korišten je i za redovnu obuku regruta. Danas se tamo nalazi velika industrijska zona, a jedini podsjetnik na nekadašnje vojno prisustvo je vojno groblje s druge strane autoputa. Groblje se nalazi na idiličnoj lokaciji, na rubu male šume, i dobro je održavano. Tamo je sahranjeno 1.670 vojnika monarhije, uključujući 805 iz Bosne i Hercegovine. Tu je svoje posljednje počivalište pronašlo i mnogo slovenačkih vojnika iz svih slovenačkih pukova i 437 italijanskih, ruskih, rumunskih i srpskih ratnih zarobljenika. Svake godine, posljednje sedmice oktobra, vlasti i razna udruženja održavaju svečanost na groblju kako bi odali počast sjećanju na poginule.

Srpsko bojište

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska je 14. augusta 1914. godine poslala 2. i 5. armiju na srpsko bojište, koje su trebale umarširati u Srbiju sa sjevera, dok je 6. armija, pod komandom artiljerijskog generala Oskara Potioreka, koji je bio i vrhovni komandant na srpskom frontu, napala Srbiju preko Drine na liniji od Bjeline do Višegrada. Ova armija je uključivala XV korpus, koji je imao 48. pješačku diviziju (pod komandom feldmaršala Eislera), koja se sastojala od 11. i 12. brdske brigade. Potonja je uključivala i 3. bataljon 2. bosansko-hercegovačkog puka. 48. pješačka divizija je 20. augusta napala brda kod Višegrada na desnom krilu armije. Ali napad nije urodio plodom, jer je upravo u to vrijeme 2. armija morala brzo prodrijeti na ruski front, što je uzrokovalo poteškoće 5. armiji kod Šapca, a 6. armija se morala vratiti na početne položaje preko Drine. Tek 22. oktobra novoformirana borbena grupa Crnih vojnika pod komandom artiljerijskog generala Wurma, sastavljena od Bosanaca, Dalmatinaca i Tirolaca, uspjela je povratiti Višegrad. 3. bataljon, koji se već istakao u borbama kod Biljeka 28. septembra, ponovo je zablistao 8. novembra zauzimanjem Zavlake i doline Jadra. Kada je započela nova ofanziva, bataljonu su ponovo povjereni najteži zadaci. 26. novembra, zajedno s drugim jedinicama, napao je važnu stratešku tačku, brdo Bukvo, i zauzeo ga. U borbama se istakao poručnik Gojkomir Glogovac, rođeni Hrvat, sa svojom mitraljeskom grupom, koji je za svoje zasluge dobio najviše austrougarsko odlikovanje za oficire, Orden Marije Terezije, a s njim i titulu barona. U decembru je bataljon bio potpuno iscrpljen od žestokih borbi i imao je samo 200 topova. Cijeloj 6. armiji je hitno bio potreban odmor i ponovo se povukla preko Save i Drine. Odavde su se Bosanci u maju 1915. uputili na Soški front.

Borbe u Galiciji

Tri bataljona, I., II. i IV., stacionirana u Grazu, ukrcala su se u voz 15. augusta 1914. i odvedena u Galiciju, na ruski front. Puk je pripadao 11. pješadijskoj brigadi, koja je pak pripadala 6. pješadijskoj diviziji, koja je zajedno s 28. pješadijskom divizijom, 3. konjičkom brigadom, 3. poljsko-artiljerijskom brigadom i 4. tvrđavskom artiljerijskom brigadom formirala III armijski korpus, kojim je komandovao pješadijski general Emil Colerus von Geldern. Korpus je pripadao 7. armiji, kojom je komandovao konjički general baron Karl von Pflanzer-Baltin. Nakon krvavih bitaka kod Zloczówa i Zlate Lipe, puk je morao predati grad Rusima 2. septembra nakon ogorčene bitke za Lavov. Komandant puka, pukovnik Ernst Kindl, poginuo je, a na njegovo mjesto došao je major Mihajlić. Zatim, 8. i 9. septembra, puk se istakao u žestokim borbama za Grodek, u kojima je neustrašivi narednik Alagić odlučno intervenisao u borbi mitraljezom, zasluživši prvu zlatnu medalju puka za hrabrost. Ali austrougarska vojska se morala povući nakon nekoliko uzastopnih poraza, koje su pratili i problemi s kolerom. Puk se tokom općeg povlačenja morao vratiti u Karpate. Rusi su pritiskali Dunajec prema Krakovu i zatvorili ga okruženjem. Januar 1915. godine bio je uglavnom vrlo težak mjesec za sve austrougarske jedinice, koje su u dubokom snijegu i jakoj hladnoći držale front dug 400 km u Karpatima. Krajem februara došlo je do brzog otapanja, što je donijelo nove probleme s poplavama i dubokim blatom. Puk je tada dodijeljen XIII. korpusu, kojim je komandovao general pješadije baron Adolf von Rhemen zu Baremsfeld. Ovaj korpus je također pripadao 7. armiji. Puk je imao zadatak da brani južno, desno krilo fronta. Ali onda je 6. pješadijska divizija pod komandom feldmaršala princa Schonburga postepeno prešla u kontraofanzivu početkom proljeća, te su Bosanci stigli do obala Dnjestra 14. juna 1915. godine. 16. juna, puk je raspoređen u blizini Okna, 10 km zapadno od Horodenke. 2. bataljon, kojim je komandovao kapetan Durlach, dokazao se u teškim borbama i poginuo je u žestokom napadu. 21. jula, puk se ponovo uključio u teške borbe u blizini Duninova. Zastavnik Edelsbrunner je u jurišu zauzeo sjeverni dio mjesta, ali su ga Rusi ubrzo protjerali. Ali hrabri zastavnik se naizgled povukao, a zatim je silovito napao ruske položaje i zauzeo ih. Duninov se vratio u bosanske ruke. Za ovaj uspjeh, Edelsbrunner je dobio Zlatnu medalju za hrabrost. U posljednja dva mjeseca, puk je pretrpio tako velike gubitke (pao je i komandant puka Mihalić) da je povučen u rezervu. Pukovnik Hanika je preuzeo komandu, major Mauretter je preuzeo komandu nad 1. bataljonom, a kapetan Tassilo je preuzeo komandu nad 2. bataljonom. U septembru je puk raspoređen u blizini Sinkova, na velikoj krivini Dnjestra, gdje su Rusi držali snažan mostobran. 3. septembra, 1. i 4. bataljon su potisnuli Ruse. Ali oni su se nastavili vraćati, i obje strane su nekoliko dana krvarile u žestokim borbama prsa u prsa. Na kraju, Rusi su odustali od napada na mostobran. Bosanci, koji su zarobili 4.400 ruskih vojnika, morali su skupo platiti za svoj veliki vojni uspjeh. U 4. bataljonu, u bataljonu su ostala samo 2 oficira i 187 vojnika sposobnih za borbu. Međutim, dva dana kasnije, stigao je 14. pješadijski bataljon u pomoć i doveo hitno potrebno pojačanje. 7. oktobra 1915. godine, Rusi su pokrenuli žestok napad na Tarnovski front i probili njemačke položaje. Čerkeski pukovi su tako žestoko napali 6. gračku diviziju da se morala povući. Zbog reorganizacije vojnih snaga na frontu, 7. armija je povukla 6. diviziju sa fronta i premjestila je na Sočki front.

U Crnoj Gori

Pod komandom kralja Nikole I Petrovića Njegoša, crnogorska vojska, kao srpski saveznik, na samom početku rata okupirala je 1750m visok Lovćen, s kojeg je ugrozila austrougarsku vojnu luku u Boki Kotorskoj. Međutim, kada je srpska vojska pred kraj 1915. izgubila rat, nad Crnom Gorom su se nadvili crni oblaci. Poražena srpska vojska, predvođena bolesnim kraljem Petrom I Karađorđevićem, povlačila se sa sjevera preko albanskih i crnogorskih planina. Napredujuća austrougarska vojska pod komandom generala Kovessa napala je Crnu Goru 7. decembra i nakon dvodnevne teške opsade, Lovćen je pao 10. januara. Kada je 13. januara pala prijestonica Cetinje, rat u Crnoj Gori je bio završen. 25. januara preostale jedinice su se predale, a kralj je preko Rima pobjegao u Francusku. U bici na Lovćenu učestvovao je i 5. bataljon 2. bosansko-hercegovačkog puka pod komandom majora Starkla. Nakon pada Crne Gore, prebačena je u Južni Tirol, gdje se, kao dio 21. brdske brigade pod komandom general-majora Goigingera, istakla, posebno u planinama iznad doline Puster.

U Rumuniji

Prve dvije godine rata Rumunija je bila u prijateljskim odnosima sa Centralnim silama, ali je oprezno čekala ishod i ostala neutralna. Međutim, kada je u julu 1916. ruski general Brusilov uspio probiti se velikom ofanzivom, Rumunija je stala na stranu Antante i napala Austro-Ugarsku sa 600.000 ljudi, koja je imala samo 25.000 ljudi raspoređenih u mješovitim jedinicama pod komandom generala Arza u pograničnom području. Među njima je bila i VI. bataljon 2. bosansko-hercegovačkog bataljona, koji je bio stacioniran u Lebringu kada je Rumunija objavila rat i, pod komandom kapetana Malačaka, krenuo na rumunski front u septembru 1916. Prema postojećim izvještajima, ovaj bataljon se dokazao i u teškim borbama u Transilvaniji (Endjelje), gdje su združene njemačke i austrougarske snage (9. njemačka i 1. austrougarska armija) pod komandom njemačkog general-pukovnika Mackensena do kraja 1916. porazile rumunsku vojsku i zauzele veći dio zemlje.

Na Soči

Dana 4. maja 1915. godine, Italija se odrekla vojnog saveza s Njemačkom i Austro-Ugarskom, koji je s njima sklopila 1882. godine, te je 23. maja objavila rat Austro-Ugarskoj. Iz Banjalučkog puka, na jugozapadni front stigao je 3. bataljon, koji se prethodno borio na srpskom frontu, a kojim je komandovao major Ružičić. Bataljon se već dokazao u prvim bitkama na Soči. U drugoj, od 17. jula do 10. augusta 1915. godine, borio se na zahtjevnom Šmihelu (danas Debela Griža, italijanski: San Michele), a krajem augusta stigao je na Koruški front, gdje je 6. septembra 1915. godine stekao nove lovorike, prvenstveno zauzimanjem planine Findening-Kofel. Pod okriljem topova i minobacača 12. brdske brigade, u žestokom napadu odbacio je neprijatelja s prijevoja Lodinut i planine Findenig. Ovim su Bosanci pomjerili borbenu liniju na italijansko tlo i otvorili put prema dolini gornjeg Chiarza. U novembru 1915. godine bataljon se ponovo našao na sočkom frontu, naime na goričkom mostobranu. Izvještaji za 12. decembar 1915. godine spominju herojske borbe ovog bataljona kod Prižnice, gdje je odbijao žestoke napade nadmoćnog neprijatelja. Sredinom decembra 1915. godine ponovo se ujedinio sa svojim pukom na sočkom frontu i ostao s njim do kraja rata.

Ostala tri bataljona su 14. oktobra 1915. godine prebačena na jugozapadni front sa ruskog bojišta. 27. oktobra bataljoni su bili u Šempasu u sastavu 6. pješadijske divizije pod komandom feldmaršala Schonburga, i to dva bataljona u 12. pješačkoj brigadi (pukovnik Müller) i jedan bataljon u 16. pješačkoj brigadi (pukovnik Testa).

Pejzaž i priroda ovdje u Krasu bili su potpuno drugačiji od onih na ruskom frontu. Pored svih teškoća, pojavila se i nova opasnost – kamenje i krhotine. Ovdje nije bilo rovova kao u Galiciji, niti varljivih veza sa zaleđem, već samo kamena, suhozidna skloništa. Osim toga, ledena kraška bura puhala je do kostiju. 1. novembra, nakon tročasovne bubnjarske vatre, neprijatelj je divlje napao kod Petovlja, ali su Bosanci odbili napad odlučnim protivnapadom. Zatim se puk smjestio na sam Šmihel, gdje je prolio krv u sljedeće dvije bitke na Soči. 13. novembra neprijatelj je uspio zauzeti oko 600 koraka rova, ali su ga u noćnom protivnapadu Bosanci ponovo osvojili. Prema vlastitim izjavama, samo ova bitka koštala je Italijane gubitka 8 oficira i 476 ljudi. Sljedećeg dana, italijanske jurišne jedinice kod Petovlja su u naletu probile rovove duge 400 koraka i pokušale nastaviti napredovanje pod okriljem noći. Bosanci su ponovo, nakon odlučnog nastupa, smanjili zaostatak. 15. novembra se isto dogodilo na vrhu Šmihela. Ovaj put su Bosanci jurnuli u napad zajedno sa 8. lovačkim bataljonom. Snježna oluja 16. i 17. novembra donijela je kratak predah, ali su 24. novembra Italijani ponovo napali. Njihov pokušaj je ponovo propao, te je tako i četvrta ofanziva za njih završila neuspješno. Međutim, bosanski puk je bio toliko iscrpljen nakon ovih borbi da je morao biti poslana na odmor u Renče, gdje je popunjena marševskim bataljonima i odakle je zatim otišla na tirolsko ratište.

Azijska visoravan – proljetna ofanziva 1916

Početkom 1916. godine, načelnik austrougarskog generalštaba, Conrad von Hotzendorf, planirao je snažan i širok prodor s tirolskih planina prema Jadranskom moru, kojim bi italijanske snage na sočkom frontu naišle s leđa i prekinule im veze sa širim italijanskim zaleđem. Međutim, zbog neuobičajeno obilnih snježnih padavina, “kaznena” ofanziva (njemački: Strafexpedition) morala je biti odgođena do sredine maja. 6. pješadijska divizija, u čijem je sastavu bio i 11. puk, imala je zadatak da uništi posljednje neprijateljske barijere prije ulaska u italijansku ravnicu. U to vrijeme, 5. bataljon, zajedno sa 5. bataljonom 1. bosansko-hercegovačkog puka i 3. bosanskim lovačkim bataljonom, borio se u sektoru br. V u dolini Puster. 29. maja, jedinice puka u području sjeverno od Monte Fiaro izvršile su svoju prvu direktnu intervenciju u borbama Proljetne ofanzive i natjerale Bersallier puk u bijeg. Ovo je otvorilo put ka gornjoj dolini Campo Mula. 1. juna, 6. pješadijska divizija se okupila u ovoj dolini i pozicionirala ispred visokog isturenog kamenog bloka Meletta (Fior). 11. brigada je dobila naređenje da osvoji ovaj moćni vrh iz doline rijeke Brenta.

Napad na Monte Meletto (Monte Fior)

Već 2. juna, potpukovnik von Brunfaut, komandant 11. brigade, naredio je 27. pješadijskom puku da napadne. 3. juna, puk je stigao do visoravni zapadno od glavnog vrha. U međuvremenu, Bosanci su prodrli do planine Mandrielle, ali ih je zamijenila 8. brdska brigada, tako da su krenuli prema Campo Mula. 5. juna, komanda brigade obnovila je naređenje. II. i IV. 1. bataljon 27. pješadijskog puka kretao se prema području između planina Meletta i Castelgomberto, dok je 3. bataljon ovog puka morao napredovati dalje na jug. 3. bataljon 2. bosansko-hercegovačkog puka imao je zadatak da prati “belgijski” 4. bataljon kako bi mu pomogao tokom napada. 1. i 4. bataljon Banjalučkog puka, kao rezervne jedinice brigade, imali su zadatak da napreduju preko planine Slapeur.

Zbog velikih gubitaka uzrokovanih italijanskim mitraljezima i artiljerijskom vatrom, napad na visoravan istočno od planine Slapeur je zastao. Stoga je 3. bataljon Bosansko-hercegovačkog puka pokušao prodrijeti pod okriljem noći, iznenaditi neprijatelja sa zapada i zauzeti vrh Meletta iznad kote 1559. Mlađi poručnik Ecker uspio je sa 100 ljudi prodrijeti u neprijateljski rov. Ali u gustoj vatri, veće jedinice nisu mogle da ga prate, a herojska grupa je za svoju smjelost platila životima. Pali su do posljednjeg čovjeka.

Dana 7. juna, komanda brigade izdala je sljedeću naredbu: „27. pješadijski puk mora jurišati na Castelgomberto, a 2. bosansko-hercegovački puk Meletto (Fior). U tu svrhu, artiljerija će postaviti dodatnu tešku bateriju i minobacač. Ovi topovi će pucati do 10 sati ujutro. Nakon toga će uslijediti jednosatna baražna paljba iz cijele artiljerije. Pješadija će krenuti u 11 sati. Istovremeno, artiljerija će izvoditi razornu vatru. Tačno vrijeme početka i završetka odredit će potpukovnik Duić kao komandant jurišne jedinice i vođa ove operacije. 27. puk mora napredovati lijevo od Bosanskog puka u pravcu Castelgomberta i prevoja između njega i Meletta, dok će njegov II. bataljon održavati vezu sa Bosancima na desnom krilu.“

Bosansko-hercegovačkom puku izdate su sljedeće upute: „Na desnom krilu, potpukovnik Stevo Duić sa III. bataljonom, sa polovinom IV. bataljona i mitraljeskom grupom će se kretati oko 700 koraka jugozapadno od kote 1824, a na lijevom, major Adalbert Glossner sa 1. bataljonom i mitraljeskom grupom. Major Karl Payer sa polovinom 4. bataljona će čekati na planini Slapeur kao brigadna rezerva. Nakon zauzimanja položaja na vrhu, Glossnerova grupa mora napredovati pravo prema vrhu Miele, dok Duićeva grupa mora zauzeti neprijateljsku borbenu liniju na jugoistočnoj strani. Nakon baražne vatre, počet će bubnjarska vatra u trajanju od 5 minuta, zatim će stati na 5 minuta, a zatim će se ponovo nastaviti 5 minuta. Nakon toga će uslijediti juriš. Tokom vatre, grupe potpukovnika Duića (9., 10. i 12. četa) i Glogovačka grupa (mitraljeska i inženjerska četa) moraju se okupiti oko 450 koraka od neprijateljskih položaja na…“ masa kamenja. 13. i 14. četa poručnika Bošnjakovića moraju u tome podržati prethodno spomenute grupe.“

Dana 7. juna, oko 10 sati ujutro, gusta magla se nadvila nad planinskim lancem. Pješadija se pokrenula tačno u dogovoreni sat, iako baražna vatra na nekoliko mjesta nije dostigla svoj cilj, a patrole su izvještavale da su neprijateljski rovovi netaknuti i potpuno zauzeti. U tom trenutku, zastavnik Siegelhuber se pokazao. Sa svoja dva mitraljeza, prikovao je neprijateljsku pješadiju za tlo i olakšao prodor jedinica, tako da se 1. bataljon mogao približiti neprijateljskim rovovima na 300 do 400 koraka. Kada se magla počela dizati u 18 sati, potpukovnik je odmah zatražio artiljerijsku intervenciju. Uz ovu podršku, jurišne jedinice su mogle dalje prodrijeti. Da bi ih zaštitile, jedinice 11. pješadijskog puka iz ugla 1732 bombardovale su neprijateljske položaje sa vatrom iz pušaka i mitraljeza. Nažalost, samo sa udaljenosti od oko 1.900 koraka. Budući da su napadači već bili 400 metara udaljeni od neprijateljskih položaja, ova vatra je nanijela više štete nego koristi njihovim vlastitim redovima. Između ostalih, ranjen je i poručnik Šinkovec. Stoga je bilo potrebno narediti preusmjeravanje vatre, ali je izgubljeno 20 dragocjenih minuta. U 19:20, komandant napadača zatražio je produženje artiljerijskog bombardiranja do 20 sati. Grupa koju je predvodio potpukovnik Duić imala ej gubici od neprijateljske artiljerijske vatre s boka i pozadine. Ipak, u 20 sati, kapetan Glogovac i njegova raspoređena grupa jurnuli su u napad na strmoj, nezaštićenoj padini. Deset minuta kasnije, 1. bataljon (kapetan Barta) također je pokrenuo napad, stigavši ​​do neprijateljskih rovova na sjevernoj padini planine u 20:25 i jurišajući bajonetima. Komandant čete Huse Škorić kontrolisao je italijansku mitraljesku grupu. U međuvremenu, ostale jurišne grupe su već bile vrlo blizu neprijatelja. Tada je, u 20:35, potpukovnik Duić naredio trubačima da zatrube u rogove kao znak napada, nakon čega se cijeli bosansko-hercegovački puk bacio na neprijatelja uz gromoglasno “ura!”. Nakon žestoke borbe prsa u prsa, Meletta je bila u bosanskim rukama u 20:45. Bosancima se pridružila 1. četa 27. pješadijskog puka s poručnikom Schwarzom. Italijani su se posebno žestoko branili blizu samog vrha Melette. Nakon što su Bosanci zauzeli vrh, jedna od njihovih grupa se rasporedila samo 50 metara dalje. Pukovnik Duić je tada primijetio da im se pokušavaju pridružiti još dvije čete. Odmah je naredio jurišnoj grupi majora Payera i mitraljeskom odjeljenju kapetana Glogovca da se rasporede na desnom krilu. Na vrhu Melette nalazila se grupa kapetana Glossnera, poručnika Bošnjakovića i mitraljesko odjeljenje poručnika Kunza. Istočno od kote 1559, poručnik Steiner sa pola čete se pozicionirao pored grupe kapetana Glogovca. U ovom rasporedu, austrougarske jedinice su čekale Italijane i odbile sve njihove protivnapade. Oni su trajali do sumraka sljedećeg dana (8. juna), kada su se italijanske jedinice počele povlačiti prema Monte Mieleu.

Komandant U. brigade, pukovnik Brunfaut, u svom izvještaju o zauzimanju Melette napisao je sljedeće: 2. bosansko-hercegovački puk, koji je podnio najveći teret napada, okrunio se slavom svojim herojskim držanjem u najtežim uslovima i sa velikim žrtvama, a njegovo herojsko djelo bit će posebno zabilježeno u ratnoj historiji.

Brojni su primjeri herojstva prilikom zauzimanja Melette. Šerif Miljković, desetogodišnji mladić iz Kladuše, vojnik 15. čete 4. bataljona, također se istakao. U žaru borbe, potrčao je prema italijanskom mitraljeskom odjeljenju, uspio prodrijeti u rov i onesposobiti posadu. Zatim je skinuo mitraljez sa nosača i vratio se u svoju jedinicu. Nakon borbi, potražio je pukovnika Duiča i lično mu predao ratni plijen.

Bosanci su, zajedno sa ostalim jedinicama, zaista izvojevali veličanstvenu i ubjedljivu pobjedu. Stoga nije slučajno da se svake godine 7. juna na Meletti okuplja velika grupa planinara i ljubitelja historije kako bi obilježili ovo zauzimanje, posebno iz Bosne. Puk se kasnije uspješno borio na Azijskoj visoravni i Monte Pasubiju. 8. aprila 1917. godine ponovo se našao u području Sedam općina (Colombaro i Zebio), odakle se sredinom oktobra vratio na Sočki front, gdje se već pripremala posljednja, 12. bitka na Soči.

Proboj kod Kobarida

 

Puk je bio dodijeljen I. korpusu generala pješadije Alfreda Kraussa ili 55. pješadijskoj diviziji generala-majora Schwarzenberg. Njemački Generalštab je 12. septembra 1917. godine izradio plan za proboj italijanskog fronta između Tolmina i Bovca. Napad je trebala izvesti 14. njemačka armija, koja je uključivala osam austrougarskih i sedam njemačkih divizija. Kraussov I korpus odigrao je ključnu ulogu u proboju fronta. Njegov zadatak je bio da zauzme liniju između Skutnika (1720m) i Kobariškog Stola (1673m) iznad doline rijeke Učje zapadno od Žage, a zatim napreduje prema Centi (Tercent) i Tilmentu. Njegov drugi zadatak bio je da napadne sa Rombona prema prevoju Prevala i da pomogne III korpusu, koji je napadao u pravcu Kobarida. 2. bosansko-hercegovački puk bio je podijeljen na sljedeće dijelove: komandant puka, pukovnik Mihalić sa svojim štabom, 1. bataljon (kapetan Puteany) i mitraljeska četa na pozadini Krna, 4. bataljon (potpukovnik Bizzaro) i mitraljeska grupa za napad na vrh Krna, te 3. bataljon (potpukovnik Coudenhove) sa mitraljeskom četom za napad sa Javorščeka i podršku tamošnjeg 7. pješadijskog puka. Kombinovana ofanziva započela je bubnjarskom vatrom, kojoj se pridružilo granatiranje plinskim granatama. Pripadnici 2. bosansko-hercegovačkog puka također su prvi put doživjeli napad plinskim granatama kod Bovca. Međutim, prvog dana pobjedničkog proboja između Bovca i Tolmina, 24. oktobra, u borbu se uključio samo 4. bataljon, koji je skočio na vrh Krna. Tokom napredovanja, velika stijena pala je sa Vršiča i ubila ađutanta bataljona, poručnika Petera Clossa. Proboj je bio uspješan i puk se 27. oktobra pregrupirao u Breginju, gdje je uživao u danu odmora. Nakon toga je uključen u 38. pješačku brigadu pukovnika Zedvitza.

 

Puk je ubrzo imao još jednu priliku da se dokaže u borbama za prolaz preko obraslog Tilmenta kod Cornina. 8. novembra stigao je u područje Belluna (Monte Cavallo, Quero), a zatim se borio na planinskom lancu Monte Grappa. Između ostalih, u tim bitkama istakao se i kapetan Sigmund Gandini, koji je ostavio zanimljive i važne uspomene na ovaj puk.

 

Orijentalni korpus

U prvim mjesecima 1918. godine, na području Beograda osnovan je Orijentalni korpus, u kojem je bio po jedan bataljon bosansko-hercegovačkih pukova br. 1, 2 i 3 i dvije čete iz 5. bosansko-hercegovačkog lovačkog bataljona. Njime je komandovao jedan od heroja čuvene bitke za Monte Meletto, potpukovnik Stevo Duić. U njemu su služili i kapetan Gojkomir Glogovac i drugo odlikovana lica. Korpus je prvobitno osnovan radi zaštite bagdadske željeznice, ali se nakon neuspjeha austrougarske ofanzive na Piavi našao na italijanskom ratištu. To potvrđuje da je Vrhovna komanda imala potpuno povjerenje u ove bosansko-hercegovačke jedinice, provjerene na svim ratištima.

Kraj rata i odlazak kući

Nakon neuspjele austrougarske ofanzive na Piavi, koja je započela 15. juna 1918. godine, ratna sreća okrenula je leđa Podunavskoj monarhiji. Ozbiljan nedostatak opreme, municije i hrane doveo je do brojnih dezerterstva, pada morala i discipline. Kada je Mađarska 27. oktobra povukla svoje jedinice sa fronta, rat na jugozapadnom frontu je praktično bio završen i primirje je proglašeno 4. novembra. Bosanci na Monte Grappi borili su se 30. oktobra, nakon čega je oružje utihnulo. Manji dio puka pao je u italijansko zarobljeništvo zbog sporazuma postignutih u okviru pregovora između Italije i Austrougarske, ali se veći dio sretno vratio u domovinu.

Izvori:

– Savezno ministarstvo odbrane, Bosansko-hercegovački pješadijski puk br. 2 u svjetskom ratu 1914. do 1918., Beč, 1971.
– Werner Schachinger, Bosanci dolaze! 1879-1918 Elitne trupe u K.U.K. armiji, Leopold Stöcker Verlag, Graz-Stuttgart, 1994.
– Nijaz Šehić, Smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1978-1918, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007.
– Ahmed Pašić, Bošnjaci na Soškom frontu, Kulturno-sportsko društvo Bošnjaka “Biser”, Jesenice i Gorenjski glas, Kranj, 2007.
– Vinko Avsenak, Džamija u Logu pod Mangartom, časopis Na fronti, br. 4, Nova Gorica, 2006.

Preuzeto i prevedeno iz revije za vojnu istoriju “Na fronti” br. 9 / novembar 2014.