Kafana i dućan u kome se mušterije same poslužuju

„Alibegov rahatluk“ Kafana i dućan u kome se mušterije same poslužuju Višegrad, septembra 1939. godine

Alibeg Balić zauzima jedno od najuglednijih mjesta među višegradskim begovima. Stari je on odžaković: kuća Balića nadaleko je čuvena no gospodstvu. Ni u novom vremenu, otkada je kroz Višegrad prošla lokomotiva, Alibeg nije htio da gospodstvo Balića bude imalo umanjeno. On je rješio da u starom ,,rahatluku”_, u bezbrižnom životu, proživi cijeli svoj vijek. Alibeg, još držeći, ušao je u priče i anegdote. Alibeg Balić je čovjek koji zna zašto živi. Alibeg je, kako se ovdje u žargonu kaže, „najrahatniji” Višegrađanin. A rahatluk, to je uživanje u nepomičnosti! U glavnoj čaršiji drži Alibeg već višo od 40 godina veliki dućan. Za sve to vrijeme nije nikoga poslužio:princip njegove radnje, kao princip cijelog njegovog života, jeste: služi se sam. Ulazimo u Balića dućan. Alibeg bosonog, sjedi na jednom sanduku, lijepo smješten između dva džaka Jedan mu je džak nešto kao naslonjača.

-Zdravo, Adibeže! On ćuti nekoliko sekundi i polako, da se — kako Višegrađani važu — ne prekine, okrenu glavu, blaženo nas pogleda i, poslije malog razmišljanja, odgovori:

-Zdravo ste!…

Alibeg ima vedro i nasmijano lice. Kada su ga pitali što li se on uvijeh smješka, Alibeg je rekao: -Smijem se, bolan, onima što se slomiše radeći, kada nam se i onako svima jednako piše, i one koji toliko jure zadesiće što i mene, pored ovog džaka… To što Alibeg može dugo časova da ne mrdne prstima, da se ne pokrene ni za cantimetar, nije lijenost koliko njegov  — filozofski stav!

-Najprije odu sa ovoga svijeta oni, koji se mnogo sikiraju i koji previše rade. A meni se još ostaje ovdje.

Kafana u kojoj se gosti sami služe

Od svih poslova Alibegu je izgledalo, da je za njega najpodesniji kafedžiski:

-Sjediš u kafani i slušaš šta ljudi pričaju. Tako , ćeš saznati sve novosti svijeta, da se ne mučiš čitajući novine… Alibegova je kafana radila dobro. On je ležao po cijeli dan zavaljen na minderluku i, od svega posla, samo je odbijao guste dimove.

-Ja bih jednu kafu, Alibeg, poručivao je

-Peke, efendum, odgovorio je Alibeg. Džezva ti je tu, uzmi kašičicu kafe i pristavi… Tako je i bilo. Svaki gost morao je sam da “peče” kafu u Alibegovoj kafani. U posljednje vrijeme napustio je Alibeg kafedžiski pocao i sada trguje. To znači: dolaze mušterije u dućan i Alibeg naređuje: -Hoćeš, veliš, sapuna! Skini jedan komad sa gornjeg rafa!… A metru potraži pod tezgom.. Od svega posla Alibeg će samo primiti novac. Kad uzima pare on veselo kaže:

-Pošten si, je li, pa ja netrebam da brojnim… Za veresiju ne zna Alibeg:

-Me nebi ti ja tu veresiju pisao za velike Već, ako nemaš čime da platiš, a ti metni robu odande si je uzeo..

„Što da teretim ovu glavu .. “

Prije nekoliko godina stigao je u Višegrad jedan poznati engleski publicista. Skrenuli mu pažnju na Alibega ovim riječima:

-Ovaj beg zna da sjedi po pet sati nepomičan, u dubokom ćutanju. Englez se zainteresovao za Alibega, vjerujući da je u pitanju neki veliki mislilac. Preko tumača englez je pitao:

-Šta li Vi razmišljate tolike časove?

-Jeli ja, nasmijao se Alibeg.

-Šta li, molim Vas, samo mislite?

-Je bogami, baš ništa, reče Alibeg razočaranom englezu. Što do teretim ovu glavu? Odista, Alibeg zna da sjedi na svom ćepenku od namaza do namaza, što znači od jedne do druge molitve u džamiji.

„Čojek ti je kao tica..“

Prije podne sjedi u dućanu, a poslije podne pred dućanom. Ova vremena predstavlja za Alibega vrlo mnogo, od prilike kao za ostali svijet neko putovanje:

-Eto što ti je čojek baš kao ptica: čas je čas je ondje, kaže Alibeg srećno. Samo jedno ne može da razumije:

-Kome dođe napamet da uvede poslugu u dućanima kada se i mušterija može poslužiti .. Na rastanku zamolismo Alibega da se fotografiše:

-Samo malo glavu okreni, Alibeže, reče mu jedan prijatelj.

-Uh,nemoj molim te, da me teretiš, reče Alibeg zabrinuto i ne mrdnu.

Novine “Vreme” nedjelja, 24. septembar 1939. godine