Ako treba i kovač se može biti

Danas je sve manje kovača, ali postojanje pojedinih kovačkih radionica pokazuje da ovaj zanat nije zaboravljen. Kovački zanat nekada je bio jedan od najcjenjenijih zanata. Bez njega je život na selu bio nezamisliv, i upravo u takvim oblastima ovaj zanat se najduže i zadržao. Bez njih se nije mogao zamisliti ni zidarski, tesarski, kolarski, stolarski, krovopokrivački, brodograditeljski, kalifatski, limarski, bravarski, mesarski, obućarski, potkivački posao, a ni drvosječe ne bi mogle obavljati sječu. U kovačkom majtorluku okušali su se i mještani Jusuf i Enes Salkić prvi kao majstor a drugi kako drukčije nego šegrt. Za potrebe preuređenja jedne poljoprivredne alatke ili još bolje njegove modernizacije improvizovali su i to vješto električni viganj, sami pripremili ugalj a i macola se našla pri ruci. Uvjerili smo se da im to ide od ruke jer je za kratko vrijeme sve zagrijano i pokrivljeno po mjerama i sve spremno za montažu traktorskog priključka da ga nazovemo “nosivog valjka” jer uistinu je i nosiv i jednostavno se kači kao i ostale mašine i koristi za uređenje zemljišta nakon sijanja. Ove fotografije su snimljene u toku priprema za sastavljanje novog traktroskog priključka “valjka”.