Kako je donedavno izgledao porodični život Bošnjaka

Austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine Evropa je stupila u bliži dodir sa zemljom, narodom i njegovom kulturom koja se u svemu razlikovala od svih zemalja onovremene Evrope. Za razliku od ostalih njenih kršćanskih zemalja u Bosni je islam bila vjera skoro cijelog naroda s običajima, arhitekturom i načinom života koji je za onovremenu Evropu bio kuriozitet. Prema Bosni je krenula rijeka israživača svih zvanja i profila da izučavaju, proučavaju, fotografiraju i zapisuju. Rezultat toga su brojni članci, putopisi i knjige. Jedne je interesirala vjera, druge običaji, treće nošnja itd, pa je Bosna danas jedna od najistraženijih evropskih zemalja u svim njenim sadržajima.

Stranci koji su putovali ili boravili u Bosni s čuđenjem navode da se rijetko sreće Bošnjak koji ima više žena, iako mu vjera to dozvoljava, predubijeđeni da je u Bosni, kao muslimanskoj zemlji, sve kao u Turskoj, kod Arapa i drugih pripadnika islama. Oni nisu bili upućeni da su bosanski muslimani ovdašnji starinci s hiljadugodišnjim evropskim korijenima koje s ostalim muslimanima u svijetu veže samo vjera.

Istraživači su posebnu pažnju posvetitli proučavanju porodičnog života Bošnjaka. Svi ističu njihovu veliku nježnost koju su iskazivali prema članovima svoje porodice, da su neizmjerno odani porodičnom životu i da nadasve vole svoju djecu i ženu koja mu ih je rodila. Koliko je Bošnjak nježan otac, toliko je nježan i kao muž. Žena i muž se uzajamno vole i poštuju. Otac je glava porodice i za sve se brine. Djeca se od malih nogu odgajaju da poštuju roditelje.

Opisujući kućnu atmosferu, s divljenjem ističu kako kod Bošnjaka vlada sloga i uvažavanje. Majka i otac su svjesni da su odnosi između njih ogledalo porodice prema vanjskom svijetu. Oboje se od malih nogu odgajaju tako da muž poštuje ženu, a žena muža, pa su se i u braku tako ponašali. Znaju kakva je dužnost jednog, kakva drugog. Žena uvijek dočekuje muža na vratima, bez obzira kada i od kud dođe. Na vratima ga i ispraća kad izlazi iz kuće. Uz kahvu se zajednički dogovaraju o porodičnim stvarima. Muž iskazuje poštovanje i ljubav prema ženi i poklonima. Za to je uvijek bilo povoda, pogotovo kad se rodi dijete.

Žena je vjerna, brižna i odana supruga i majka, štedljiva domaćica. Nevjera je bila krajnje nepoznata kod Bošnjaka, kao i razvrat (javne kuće i sl.), što u Bosnu dodolazi s austrijskom okupacijom, ali to nije dotaklo tradicionalno bošnjačku porodicu, odnosno društvo. Evropski putopisci koji su tog vremena posjećivali Bosnu s time u vezi ističu kao kuriozitet da je razvrat i supružnička nevjera kod Bošnjaka nepoznata, za razliku od evropskih zemalja u kojima toga nije nikada manjkalo.

Otac iskazuje jednaku ljubav, kako prema sinu, tako i prema kćerki. Ljubav prema curicama iskazuje se i nadjevanjem biranih imena, pa tako: Habiba (voljena), Hasna (lijepa), Semira (sunce), Ajna (sjaj očiju), Fatima (dobra), Šerifa (časna), Šefika (milostiva) itd.

Majka je svojoj djeci prva učiteljica u svemu. Podučava ih pismu, običajima, i vjeri, da bi od šeste-sedme godine starosti brigu oko toga preuzeli profesionalni učitelji u mektebima.

Djeca su od malih nogu odgajana da poštuju starije. Stranci s divljenjem ističu da nisu nigdje vidjeli, do u Bosni, kako se svi s poštovanjem odnose prema starim osobama. Dedo i nana su domaćini u kući, pa imali i preko stotinu godina. Takav odgoj je nametnuo da se u Bosni izuzetno poštovala starost, u tolikoj mjeri da su se beg i aga s poštovanjem odnosili čak prema svom starom kmetu.

Kod Bošnjaka su postojale dvije hijerarhijske ljestvice po kojima su se međusobno uvažavali. Jedna je bila dobna starost, a druga klasni status pojedinca, odnosno njegovog roda. Strogo se gledalo ko je kojih i kakvih korijena. To je u daljoj prošlosti puno značilo u svakom društvu jer se po toj osnovi određivao ekonomski i politički status pojedinca, odnosno njegovog roda. Po toj osnovi postojala je diferencijacija i unutar plemstva. Na vrhu su bili rodovi starih korijena, ili kako se u Bosni za takve govorilo „koljenovići“. Njihova starost i ugled imali su veći značaj čak od njihovog ekonomskog stanja.

U opisu svojstava Bošnjaka navodi se i to da se nadsve drže zadane riječi i od sveg najviše mrze laž. Ako je Bošnjak što obećao, to će održati po ma koju cijenu. Tu njihovu osobinu stranci su isticali i za njihove bogumilske pretke iz doba banova i kraljeva. Opisujući kontakt s njima po raznim poslovima, čudili su se kako niti daju niti traže priznanice za sklopljene poslove. Za njih je data riječ bila svetinja i ni za šta na svijetu ne bi je porekli. To se manje-više zadržalo do danas, više na selu nego u gradu.

U opisu naravi Bošnjaka ističe se njihova krajnja staloženost u ma kojoj se situaciji nađu, a posebno njihov pogled i odnos prema ovozemaljskom životu. Jedan od stranaca koji je godinama boravio u Bosni i dobro upoznao Bošnjake, zapisao je ovo: „Neki od njih mogu u mislima čitave sahate prosjediti na obali rijeke ili potoka i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaru dan prosjediti ili čitava poslijepodneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke kako ih vjetrovi tjeraju po horizontu, a da pri tome ništa, ama baš ništa, ne misle niti ne osjećaju. To je poznati bosanski „ćeif“- stanje potpune opuštenost duha i tijela.

Zanimljivo je da se u Bosni još u 18. stoljeću vodila rasprava o štetnosti pojedinih poroka. Tako, znameniti mislioc iz tog vremena Mustafa Pruščak u jednoj svojoj knjizi navodi da uživanje kahve u principu nije štetno za razliku od duhana, alkohola i opijuma koji štete zdravlju pa su kao takvi zabranjeni muslimanima. Stranci koji su posjećivali Bosnu zapisali su da su njeni stanovnici krajnje konzervativni i da prema svemu što je za njih novo i nepoznato pokazuju odbojnost. Uz to su krajnje nepovjerljivi prema strancima. Na to je utjecala i izoliranost zemlje. Njena brdsko-planinska konfiguracija otežavala je komunikaciju pa je svaka dolina i visoravan živjela svoj život. Manje-više tako je ostalo do danas. Podvojenost i izoliranost po svim osnovama je i današnje je obilježje Bosne i njenih stanovnika.