Vikići portal stranica naselja Vikići
24. oktobra navršava se 323 godine kada je 1697. godine austrijski general princ Eugen Savojski s vojskom prodro u Bosnu i redom palio i pljačkao gradove među kojima: Žepće, Maglaj, Zenicu, Kakanj … U Moštru kod Visokog utaborio se od kud je poslao poruku Sarajlijama da se predaju, u protivnom poručio im je, ako to ne učine pobit će im i djecu u majčinim utrobama.
Sarajevo je bilo bez odbrane jer se u to vrijeme bosanska vojska nalazila na ratištu izvan zemlje braneči granice Turskog carstva. 23. oktobra vojska je opkolila Sarajevo i sa okolnih visova artiljerijom djejstvovala po gradu. Sutradan je prodrla u grad. Prvo ga je opljačkala a onda do temelja spalila. Izgorjelo je sve: kuće, hanovi, džamije, tekije, hamami, bezistani, biblioteke sa arhivima i sve drugo. Suvremenici su zapisali da je opljačkan i spaljen jedan od najljepših i najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope.
AUSTRIJSKA VOJSKA PO DRUGI PUT PALI SARAJEVO
Bosna je stalno bila u žiži interesa onovremenih evropskih velesila. Tursko carsvo je sredinom 19. stoljeća bilo u rasulu i evropske velesile su se dogovarale šta će koja prigrabiti. U tim kalkulacijama Bosna je kod svih bila u prvom planu zbog geostrateškog položaja i rudnog blaga. Na Berlinskom kongresu održan 1878. godine Austrija je dobila mandat da okupira Bosnu. Tako joj se pružila stoljetna prilika da njome zagospodari. Nemoćna Turska morala je prihvatiti sve zaključke i u ljeto te godine austrijka vojska je krenula da okupira Bosnu.
Austrijski ministar odbrane je izjavio da je za to dovoljno 80.000 vojnika i da će se s muzikom tamo ušetati. Ono na što su naišli iznenadilo je ne samo Austriju nego svu onovremenu evropsku javnost. Turska se, naime, po odluci Berlinskog kongresa morala povuči sa svom vojskom i naoružanjem. Kad je u Bosnu stigla vijest da je „Švabo“ krenuo na Bosnu sve se diglo na noge. Iako bez oružja i pomoći sa strane, narod se spontano organizirao i odlučio braniti svoju zemlju. To je za Austrijance bilo iznenađenje, tim veće što je Bosna do tada bila nesamostalna i bila pod turskom vlašću 415 godina. Njenim odlaskom zemlja je ostala bez ikakve državne organizacije i vojne logistike. Pa ipak, s onom vojskom koja je u najkraćem roku skupljena s brda-dola, ondašnja evropska velesila je s njom u 60 dana vodila teških 76 bitaka s velikim brojem pogiulih.
Sila je na kraju pobijedila i 18. augusta 1878. godine austrijska vojska je opkolila i krenula da zauzme Sarajevo. Iako je bila bezizlasna situacija Sarajlije su pružile žestok otpor. U odbrani je učestvovalo sve ostanovništvo, čak i žene, pa i bolesnici koji su su ležali u bolnici. Borilo se za svaku zgradu, ulicu, sokak. Velike žrtve su bile na obje strane. Teške borbe je pratio i požar koji je sažegao veliki dio grada.
Po zauzeću ponovilo se isto kao prije 171 godinu kad je grad napao princ Eugen Savojski. Opet je rušeno, paljeno, ubijano. Oskrnavljeno je i oštećeno 25 džamija koje su odmah pretvorene u skladišta itd. Pohvatani komandanti odbrane su povješani, drugi su osuđeni na robijanje.
Glavokomandirajući austrijske okupacione vojske general Josip Filipović, porijeklom Hrvat, bio je krajnje prožet mržnjom prema Bosni, posebno muslimanima. U njegovom izvještaju Vrhovnoj komandi u Beču Bošnjake naziva „divljom životinjskom gomilom“, a prilikom prijema prve deputacije Sarajlija po zauzeću grada predstavnike muslimana naziva „lopovima“, „skotovima“ dobacujući im da se ne može proći njihovim sokacima od smrada i prljavštine.
Zvanične austrijske vlasti nisu odobravale ovakav odnos svojih zvaničnika prema novim podanicima. Tim povodom ministar inozemnih poslova Julije Andrásy izjavio je da general Filipović „pripada onoj tvrdoj struji Srba i Hrvata koja ima cilj potpuno iskorijeniti bosanske mslimane“. Vlada u Beču je osudila postupke i izjave Filipovića i brzo ga opozvala iz Bosne kao krajnje nepogodnu ličnost u tek okupiranoj zemlji.
Iako je Austrija s krvlju i s puno žrtava uspostavila svoju vlast, i mada su Bošnjaci do zadnjeg daha branili svoju zemlju, desio se fenomen koji je još jednom pokazao svu njihovu neobićnost. To su ispoljili tokom Prvog svjetskog rata kada su se kao vojnici austrijskih pukovnija borili i ginuli za Carevinu kao da se bore za svoju Bosnu. Slavom su ovjenčane mnoge bosanske pukovnije koje su se borile na najtežim ratištim Piave, Soče, Alpa, Galicijij … Kakvi su bili borci i koliko su ginuli za zemlju s kojoj su prije 40 godina pružili žestok otpor uz velike žrtve, pokazuje podatak da je do augusta 1918. godine bosanskohercegovačkim borcima dodijeljeno 35.637 medalja za hrabrost, što znači da je odlikovan svaki sedmi vojnik od ukupno njih 298.773 koliko ih je bilo regrutirano u sastav austrijske vojske.
Sjećanje na doba austrijske vladavine u BiH još je uvijek svježe kod naših ljudi. Toga se mnogi sjećaju s nostalgijom. Ne bez razloga. Novouspostavljena vlast je imala puno razumijevanje za zatečeno stanje, tradiciju i običaje njenog stanovništva, čak i u političkom pogledu. BiH je u Carevini dobila poseban status pod nazivom „Corpus separatum! i domaću, „ Zemaljsku vladu“ koja je dobila znatnu samostalnost u upravljnju zemljom. U Beču je uspostavljen poseban biro za BiH, što je sve BiH uveliko izdvajalo od ostalih pokorenih zemalja koje su bile u sastavu Autro-ugarskog carstva.
U isto vrijeme u Bosnu dolazi čitava četa istraživača svih smjerova da istražuju, pišu i da evropskoj javnosti promoviraju kulturno-historijske vrijednosti Bosne. Gradilo se na sve strane. Dovoljno je reći da se skoro sva današnja infrastruktura zemlje temelji na onome što je napravljeno u ono vrijeme, počev od katastra, geoloških, mineraloških, arheoloških, zdravstvenih i drugih istraživanja. Iz tog doba su željezere Vareš i Zenica, na sve strane otvaraju se rudnici, izgrađena je željeznička i putna mreža, velelijepa sarajevska vjećnica, zgrada Predsjedništva, kompleks zgrada Zemaljskog muzeja, za ono vrijeme velelijepi i moderni bolnički kompleks Koševo itd. Gradilo se i podizalo i u drugim b-h gradovima. Ljudi su se zapošljavali, zarađivali. To su trajna svjedočanstva austrijske prisutnosti što je dodatno obogatilo sadržaje zemlje, uz ono što je napravljeno u doba turske vladavine. Na tim temeljima nastavila se izgradnja suvremene Bosne i Hercegovine.
