Zemlja tvrda a nebo visoko

Dokumentarni film: “Zemlja tvrda, a nebo visoko” (The land is hard and the Sky is High)

Radnja dokumentarnog filma “Zemlja tvrda, a nebo visoko” (The land is hard and the Sky is High) prati Prijedorčane, preživjele logoraše, koji su u toku srpskocrnogorske agresije na BiH 1992.-1995. preživjeli strahote u prijedorskim logorima, kao i žene koje su bile žrtve silovanja otvarajući pitanje: da li je moguć zajednički život u tom gradu bez osvrtanja na prošlost.

Rezak Hukanović, Prijedorčanin koji je u ratnom periodu bio zarobljen u jednom od logora, i Fikret Alić, također bivši logoraš, poznat kao “čovjek sa žice”, pozvani su i uzeli učešće u projekciji ovog značajnog dokumentarnog zapisa.

“Prije nekoliko dana dobili smo poziv od producenata da dođemo na SFF da pogledamo film. Sniman je dvije godine”, kaže Rezak Hukanović koji dodaje kako svaki film sa ratnom tematikom na njega ostavi poseban trag.

Kako kaže, torture preživljene u logoru ne mogu se nikada zaboraviti.

“Napisao sam knjigu koja je prevedena na više jezika. Na neki način sam kroz tu knjigu izbacio emocije iz sebe, i sada, kada govorim o tome, kao da pričam o nekom filmu. Emocije su mi se malo potrošile”, kazao je Hukanović. Napominje kako je zadaća svakog čovjeka da prenosi istinu i govori o stradanjima nevinih ljudi.

Film Zemlja tvrda, a nebo visoko, kako kaže, u njemu je probudio posebna osjećanja. Kada je riječ o logorašima, navodi kako se o tome mora i dalje javno govoriti.
“Nakon projekcije sam kazao nešto što je meni jako važno i što treba da bude poruka svima. Trebamo govoriti o stradanjima, jer mnogi olako gledaju na zločine. Rekao sam: moj otac je bio u logoru, bio sam ja, bio je moj sin. Dakle, tri generacije živjele su logoraške dane”, kaže Rezak Hukanović, napominjući kako se o zločinima mora pričati kako se više nikada ne bi ponovili.

“Vrlo je važno pričati zbog novih generacija, a posebno ovih poslijeratnih. Dječaci koji nemaju veze sa ratom su zatrovani nacionalizmom, a to nije dobro. Živim u Prijedoru, gradu u kojem sam proveo cijeli svoj život. Kada odete u neku prijedorsku školu, možete vidjeti neku djecu koja trpe poniženja, i to je činjenica”, kaže Hukanović.

Prema njegovom mišljenju, film je dobar način da se velikoj masi ljudi presene poruka o zločinima, logorima, žrtvama i životu preživjelih nakon tortura.

“Dobar način je to pominjati, oslikavati te situacije. Filmovi imaju svoju važnost jer slike govore više od hiljadu riječi. Ovaj film je dobar i drago mi je što ima drugačiji pristup. Zaboraviti se ne može. Može se praštati i znati kome se može oprostiti. Ja imam prijatelje koji su Srbi i dragi su mi ljudi i dobri, oni su svijetla obraza, vole svoj grad i vole ljude. Gledao sam i suze ljudi koji nisu Bošnjaci nad ratnim zbivanjima u Prijedoru”, kaže Hukanović, zaključivši kako se ljudi koji žive u BiH ne mogu razdvojiti te da treba zajedno graditi domovinu, ali prvenstveno na istini i pravdi.

Fikret Alić kazao je kako i nakon proteka puno vremena ne zaboravlja logorske torture te da mu nije lako gledati filmove koji to prikazuju.

“U meni svaki takav film probudi emocije. Ali, ovaj film me je posebno potresao, jer je prikazao i Srbe iz Prijedora koji su probudili svoju svijest”, kazao je Alić apelujući na sve mlade ljude da ne zaboravljaju zločin.

“Uvijek sam govorio kako mediji i film mogu dosta toga da promijene. Ovaj film je dobra poruka našim mladim generacijama da se trebaju konačno probuditi i pogledati istini u oči. Ja sam u mnogim intervjuima potencirao to da se mladim ljudima objasni da je ovdje bila pogrešna misija. Ljudi su ovdje ubijani jer su bili od krvi od mesa. Ali, mladi ljudi ovdje trebaju raditi na ljubavi i pomirenju”, kazao je Alić te dodao kako će samo uz ovakve poruke mira, biti prihvaćene sve različitosti, vjere i nacije.

Urednik: Haris kulenović

Reditelj: Mustafa Kapidžić

Autori i koproducenti: Erich Ratthfelder, Philipe Deprez i Amela Maldošević

Produkcija: Kult B, BHRT