Zašto zapravo volim Bosnu?! Ne znam, ali ju volim.

Toliko pišem o Bosni, a tako malo sam bila u Bosni. Koliko zapravo znam o Bosni?

Apsurdno, bila sam više u Bosni za vrijeme rata, nego prije rata, kada sam bila samo jednom na davnom maturalnom putovanju u Sarajevu, smješteni u đačkom domu na “Lenjinovom trgu.”(?)

U ratu sam relativno često sam UNPROFOTOM dolazila u Sarajevo, a bilo me, autom, u Bihaću, putem pored Maljevca, gdje se još moglo nabasati na ostake ostataka “babinih,” umirala od straha.

BILA SAM I U MOSTARU,, i zapadnom istočnom.

Istočni izgledao k’o Hirošima, kroz zapadni, me “švercao” jedan Židov kojeg je angažirao Safet Oručević, da me zaštiti, jer jednog “poznatog mostarskog Jevreja ni HVO neće zaustavljati.”

Bila sam i u ratno/poratnom Bugojnu, u hotelu Kalin, gdje su mi pekli najbolje pite u životu i još tristo čuda, i pričali kako je netom prije iz hotela istjeran HVO.

Kad se pročulo da sam u Bugojnu “morala sam” posjetiti još nekoliko sela i zaselaka. U jednom od njih 100% ratni invalid, koji je dao svoj obol u obrani Bosne, prepušten sam sebi, plače predamnom “muškim suzama,”: Nado pomozi!

Uspjela sam čovjeku, ratnom invalidu bez obje noge, kod lokalnih vlasti srediti bar neku osnovnu potrebnu pomoć.

Još dugo je, iz polustrgane stolice mahao zamnom, dok su meni suze nezaustavljivo tekle u potocima. Ali, bila sam ponosna.

ONO ŠTO ZNAM O BOSNI, UTVARAM SI DA ZNAM, ETO, PONEŠTO O RATU.

O “pravoj” Bosni ponešto sam i prije rata naučila iz djela bosanskih pisaca.

Od Meše da je “Bosna velika ljubav i povremena bolna mržnja,” od D.Sušića da je ” Bosna jasna, a sva pod prašumom zagonetki,” ali i da Bosna “zna biti i kazan pakla,” od M.Dizdara “…da je Bosna, da prostiš, hladna i gladna, k tome da prostiš-prkosna od sna.”

U ratu sam, uz još puno toga, od predsjednika Izetbegovića dobro zapamtila da “BOSNOM NIKAD NIKO NIJE USPIO DA VLADA, UVIJEK MU SE TO SAMO ČINILO.” Kako proročansko!

Tako jest, i tako će biti.

Da, kada sam na onom maturalnom pila vodu iz česme, mislim, kod Huserv-begove džamije, netko je usput dobacio: tko se napije vode iz te česme, kad’, tad’ će se vratiti u Sarajevo, u Bosnu.

Ako je to bilo “proročanstvo”, ispunilo se, vratila sam se u Sarajevo, u Bosnu, godinama kasnije, u najgori vakat.

Pratila, što bi rekao Sušić, “aspirante na Bosnu,” koji su vjerovali da će u Bosni ostati vječno, a on im davno “oporučno” zapisao : “Ni ti, bolan, nećeš dugo…..tvoja je Bosna nakratko, nisi ni prvi, ni posljednji.

Za nekog, tko je samo jednom bio u prijeratnoj Bosni, u poslijeratnoj ni jednom (ni neću), ipak, bar da si utvaram, ima ponešto znanja o zemljici Bosni, od koje sam, što bi rekao veliki Meša ” Bezbroj puta pokušala da pobjegnem, i uvijek ostajala.”

Što mogu, kad , uz sva razočaranja, volim Bosnu.

Geni bake Emine, valjda mi ne daju da zaista odem.