Zašto ne napišem knjigu o mom ratnom novinarstvu? 🤔

Mnogi su me to pitali, i pitaju, 99% njih iz Bosne.

Ovih 99% sasvim je razumljivo, jer je moje novinarsko ratno pisanje, komentiranje i izvještavanje bilo uglavnom o Bosni.

Mnogobrojna pitanja, pa i sugestije mahom slične: Imala si jedinstvene novinarske ratne doživljaje, bila svjedok mnogih događaja, slušala i gledala mnoge koji su krojili sudbinu Bosne, tih sudbonosnih dana bila si puno uz predsjednika Izetbegovića, pratila njegovu borbu za očuvavanje Bosne…zašto ne pišeš knjigu o tome?

CIJELA JEDNA KNJIGA MOGLA BI BITI SAMO O r. PREDSJEDNIKU, jedinom glasu razuma na tim tzv. “mirovnim konferencijama,” koje sam pratila, a koje su umjesto mira, često donosile nove nemire i raspirivanje rata.

Predsjednikov usamljeni glas razuma nerijetko djelova kao glas vapijućeg u pustinji.

Svi ga ostavili, prijetvorni međunarodni posrednici, razni lordovi, grofovi, vikonti, pripadnici bogataške svjetske aristokracije koji su trebali zaustaviti rat, djelovali su kao da ga žele što više zakomplicirati kako bi kasnije imali što prepričavati, hvaliti se na svojim aristokratskim dekadentnim dokonim druženjima.

MOGLO BI TU BITI I JEDNO POGLAVLJE, iz domena tzv. “žute štampe,” kako je jedan grof, mirovni posrednik, doduše druge lige, htio zaprositi “malu Bosanku,” tj. mene… Uvijek bi se nekim čudom našao na mom putu dok sam trčkarala hotelom, ili ženevskom Palačom nacija.

Ali, propustila sam jedinstvenu priliku da budem engleska lady, koja bi bogatom grofu služila tek kao pratnja na buržujskim druženjima. Grofu koji nije volio žene. Jedan prijatelj, kolega, koji jedini zna moju nesuđenu storiju s engleskim grofom, misli da bi se to u Bosni “gutalo.” A ja mislim da bih morala “progutati tužbu,” za javno odavanje obiteljskih tajni. Po principu vrline javne, poroci tajni.

ETO, IMA TOGA I PREVIŠE ZA JEDNU KNJIGU.

A i kada bi se odlučila “napisati knjigu,” i to bio problem, kako napisati, koji žanr?

. Možda tzv. “Epistoralni roman,” roman na osnovu npr. dokumenata, dnevničkih zapisa, isječaka iz novina, svojih novinarskih izvještaja… Ništa od toga nemam, nisam sačuvala. Moji “dokumenti” su samo moja sjećanja.. A i nisam J. von Goethe, iako bi se našlo patnji bolnijih od patnji mladog Vertera.

Možda bi za moj stil pisanja najpodesniji bio “roman toka svijesti,” izravno zapisivanje misli, dojmova o likovima koje sam susretala, gledala i slušala, ili proklinjala.

Narativna tehnika opisa galerije likova, moj unutarnji monolog o njima, najbolje bi mi odgovarala. Ali za to treba biti J. Joyce, a ja sam stigla tek do ponovog prelistavanja njegovog ” Ulyssesa.”

Eto, materijal puno, ali i dilema i neodlučnosti-pisati, ili ne pisati knjigu-puno.

Iako već duže imam, ili bar mislim da još imam, neke “tehničke preduvjete,” jedan kolega obećao mi je kolegijalnu besplatnu recenziju, ako se nije predomislio, a “našlo bi se i izdavača.”

Još samo da se ja smislim, ili predomislim.