Vikići portal stranica naselja Vikići
Šta je ban Kulin značio za Bosnu i kako se tada u njoj živjelo dovoljno je reći da ga i danas, nakon 829 godina svakodnevno spominjemo i prisjećamo se one i onakve Bosne kakva je bila u njegovo doba. To je najpoznatiji bosanski vladar koji se prvi put spominje 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio papin izaslanik Teobald. Ovaj se, ustvari, iz Rima uputio u Bosnu s papinim pismom, ali to nije mogao obaviti. U Humu (današnja Hercegovina), orobio ga je tamošnji knez Miroslav i doživjeo je razne neugodnosti pa se vratio u Split neobavljena posla. Odatle je Kulinu poslao poruku ispričavajući se što nije u stanju da osobno dođe i uruči mu papino pismo, pa ga ovako šalje po drugome.
Pismo je izvana bilo adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a započinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu banu Bosne”. Izrazi “veliki ban” i “moćni muž” (muž = vladar), kako papin legat oslovljava Kulina, pokazuje da je u to doba bosanski ban bio dobro poznat i cijenjen ne samo u Rimu, nego i u drugim zemljama.
Kulin je činio sve da od Bosne stvori ekonomski i vojno jaku državu. Aktivno sudjeluje i u međunarodnoj politici tog vremena. Godine 1183. prišao je antibizantskoj koaliciji pa je s Madžarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije. Po povratku kući donio je veliki ratni plijen od kojeg je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čiji su ostaci tek nedavno pronađeni.
Ugovor s Dubrovčanima
Bosna je pod Kulinom i ekonomski jako uznapredovala. Obilje ruda i drugih bogatstava kojim obiluje zemlja, predstavljalo je široku osnovu za razvoj trgovine s drugim zemljama. Iz tog vremena potječe znamenita povelja koju je Kulin izdao Dubrovčanima 1189. godine. To je prvi poznati, odnosno sačuvani, međunarodni ugovor Bosne i kao takav ima neprocjenjiv značaj za historiju bosanske državnosti. Na samom početku povelje Kulin kaže da Dubrovčanima jamči punu sigurnost, slobodu kretanja i trgovanje po njegovu “vladaniju” to jest po njegovoj državi jer riječ „vladanija“ u starobosanskom jeziku znači „država“. Čak se odrekao carine. Povrh svega Kulin uvjerava Dubrovčane da će im biti pravi prijatelj “od sada i do vijeka”.
Bosna je pod banom Kulinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje. U proljeće 1202. godine izvršena je nasilna promjena na srpskom prijestolju, i to tako što je uz madžarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio mlađeg brata Stefana. Kulin je osudio taj postupak, dajući sebi za pravo da se umiješa u te događaje, valjda i za to što je rodbinski bio povezan sa srpskom dinastijom, pošto je Kulinova sestra bila udata za Miroslava, mlađeg sina Uroša II.
Bez obzira što je Vukana pomagala Madžarska, ondašnja velesila, Kulin je s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao. U jesen 1202. godine madžarski kralj Emerik žali se papi Inocentiju III da ne može poći u križarski rat kako se zavjetovao, jer je ban Kulin napao zemlju (Srbiju) koja je njemu podložena.
Kulin na čelu 10.000 bogumila
U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari. Još je 1199. godine zetski (dukljanski) kralj Vukan (iz današnje Crne Gore), poslao papi pismo u kojem optužuje Kulina da je okorjeli bogumil kao i svi njegovi podanici. Slične tužbe su stizale i sa drugih strana što je navelo papu da počne s pripremama za križarski rat protiv Bosne. Kulin je bio svjestan da bi se teško odupro udruženoj križarskoj sili pa je pribjegao varci. Iznesene optužbe je prenio na polje teorijskih rasprava, čime je svojim protivnicima izbio adut za vojnu intervenciju. Izjavio je da je bogumile držao za dobre katolike, pa ako je u zabludi, moli papu da mu pomogne kako bi izišao na pravi put.
Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Casamarisa, iskusnog stručnjaka za dogmatska pitanja. Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. g. sazvan je sabor na Bilinom polju kod Zenice i sve je riješeno na licu mjesta. Tako je mirno okončan ovaj spor, iako će se za malo ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo po pitanju bogumilstva. Čak što više, ono se od ovog vremena sve više širilo i jačalo pa se na koncu Bosna pretvorila u najheretičniju zemlju Evrope.
“Za Kulina bana i dobrijeh dana”
Mirni razvoj zemlje, napredna trgovinska razmjena, cvjetanje rudarstva i zanatastva, stanovništvu je donijelo blagostanje takvih razmjera da se stotinama godina kasnije u Bosni sjećalo na Kulinova sretna vremena. Živo su ga se sjećali i njegovi nasljednici, kako banovi tako i kraljevi, pa i stranci. Dubrovčani su 1235. godine prilikom sklapanja trgovačkog ugovora sa banom Ninoslavom tražili da se ban zakune “takvom kletvom kakvom se je ban Kulin klel”. Stotinama godina kasnije u graničnim sporovima sa susjednim zemljama često se pozivalo na one granice kakve je Bosna imala u vrijeme Kulina bana.
Često se i danas u Bosni nehotice u svakodnevnom govoru spomene njegovo ime. Kad neko razveže nadugo priču, kaže se “počeo od Kulina bana”, ili kad neko s nostalgijom govori o starim sretnim vremenima, kaže: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”. Čak postoji i dječja igra koja se zove “Vojska Kulina bana” i sl. To sve govori ko je i kakav je bio Kulin ban i šta je značio za Bosnu. On je uz kralja Tvrtka I nesumnjivo najveći vladar kojeg je Bosna ikada imala u svojoj hiljadugodišnjoj historiji.
ZNAČAJ POVELJE KULINA BANA
Povelja Kulina bana predstavlja najznačajniji spomenik kulturne prošlosti Bosne i Hercegovine. Riječ je o najstarijem sačuvanom diplomatskom dokumentu srednjovjekovne bosanske države, pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti. Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj je isti tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku. Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovačkoj Republici koja je bila najvažniji trgovački partner srednjovjekove Bosne.
Značaj Kulinove povelje s čisto naučnog gledišta za historiju Bosne je višestruk. Prvo, to je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma – bosančicom. Drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u varijanti bosanskog jezika.
Sadržaj povelje daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije više od 800 godina. Njome, naime, ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovnika, jamči njegovim trgovcima sigurno kretanja i trgovanja po njegovoj državi (vladaniju), oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj, ne samou onovremenoj Evropi, negi i danas.. To govori da je Bosna Kulinovog doba privredno bila dobro stojeća, jer se malo koja država odriće carinskih dažbina.
Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će im nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja, u kojoj je vladao red i zakon, i da je sve u njoj bilo pod kontrolom vlasti. To dalje govori da je Bosna u Kulinovo doba, prije više od 800 godina, bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao. Kaže to sama povelja koja po formi i sadržaju predstavlja standardni međunarodni ugovor (akt), koji se sklapa između dvije samostalne države. S jedne strane to je Bosna, s druge Dubrovačka Republika.
Zanimljivo je da, unatoč, jasnog sadržaja povelje mnogi strani historičari, prvenstveno srpski i hrvatski, po pravilu pišu da je Bosna Kulinovo doba bila pod tuđom (madžarskom) vlašću. Te tvrdnje su bez ikakve osnove jer u povelji sasvim jasno piše da ban Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost: „kire hode po moemu vladaniju“, to jest „koji se kreću po mojoj državi“, jer ono „vladanije“ na stabosanskom jeziku doslovno znači „država“. Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji.
Starobosanski jezik
Tekst kojim je povelja pisana veoma je arhaičan pa nam je danas teško razumljiv. Ne treba čuditi jer svi govorni jezici kroz dugo razdoblje pretpe velike promjene. U ovoj povelji je onaj jezik kakvim su naši preci govorili prije više od 800 godina pa ima riječi koje su danas sasvim izišle iz upotrebe, kao: vladanije = država; prav = ispravan, postojan; goj = mir; kire = koji; hode = hodaju, kreću se; od sele = od sada; godje = bilo; krjevati = kretati se, prolaziti; minuti = proći; zled = krivica, krivnja; razvje = osim, izuzev; kakore = kao itd.
U tekstu ima, međutim izraza koji su i danas u upotrebi, pa tako: «kto», «nikto» (u hrvatskom jeziku «tko» i «nitko»), u današnjem bosanskom značenju „ko“, „niko“. I danas se na selu čuje izraz «niktorović», u značenju «niko i ništa» (na primjer, kad se djevojka uda za nekoga čiji rod nije baš poznat žene za takvog znaju reći da je «niktorović».
Danas postoje tri verzije ove povelje. Teško je reći koja je od njih original, odnosno da li je to ijedan. S obzirom da je povelju izdao ban Kulin – onovremeni vladar Bosne, jasno je da je pisana na njegovom dvoru u Bosni. Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je zadržan za dvorski arhiv a drugi je predat Dubrovčanima. Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa. To su vjerojatno oni primjerci koji su se do danas sačuvali.
Oba primjerka, jedan na bosanskom jeziku, drugi na latinskom, tretiraju se kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije sasvim identičan. Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugog jezika, tada se uz izvorni tekst pisao njegov prijevod. Takav je slučaj s ovom poveljom. Primjerak na bosanskom jeziku nije se sačuvao, ili možda nije još pronađen, dok su se sačuvala tri prijepisa.
Povratak Kulinove povelje u Bosnu
S obzirom da je to naš najpoznatiji i najvredniji spomenik nacionalne kulture, za njega smo svi emocijonalno vezani. Zato se često čuje pitanje kakve su mogućnosti da ga Bosna povrati. U svijetu je poznata praksa razmjene spomenika među zainteresiranim stranama. Naša zemlja posjeduje štošta što pripada i ruskoj i hrvatskoj kulturnoj baštini, s obzirom da se u tim zemljama nalaze tri postojeća primjerka povelje, što predstavlja osnovu za eventualnu trampu.
U slučaju potraživanja primjerka koji se nalazi u Rusiji, postavlja se pravno pitanje da li na nju ima više pravo Bosna i Hercegovina, koja je davne 1189. godinu izdala taj dokument, ili Dubrovnik, kome je izdata.
Državno-pravni nasljednik srednjovjekovne bosanske države je današnja Bosna i Hercegovina, a nasljednik Dubrovačke Republike, kojoj je Kulin izdao povelju, jeste današnja Republika Hrvatska. Po tome obje zemlje imaju pravnu podlogu da je traže za sebe.
Posmatrajući taj problem s historijskog gledišta, može se reći da Hrvatska ima veće pravo na nju. Ali, uzimajući u obzir činjenično stanje, odnosno okolnosti kakve su sada s njom, Bosna ima prednost. Pri tome se uzimaju u obzir slijedeće činjenice: povelja se već dugo ne nalazi u posjedu onoga kome je izdata (Dubrovnku), niti je njen sadražaj više pravno relevantan za tu stranu. Iz tih razloga Povelja se isključivo tretira kao kulturno-historijski spomenik, a po međunarodnim konvencijama, kada se spomenik te kategorije nađe u situaciji kakva je sada s Kulinovom poveljom, prioritet na nju ima zemlja njegovog nastanka.
O tome gdje je nastala i ko ju je izdao, kaže se u samoj povelji, i to na samom početku teksta: “Ja, ban bosanski Kulin, prisežem tebi kneže, Krvašu, i svim građanima dubrovačkim, pravi prijatelj biti vam, od sada dovjeka…”
Za očekivati je da, oko pregovora sa hrvatskom stranom oko povratka barem jednog primjerka od dva koji se čuvaju u Historisjkom arhivu u Dubrovniku, ne bi bilo problema. Bosanska strana bi imala šta ponuditi hrvatskoj što pripada njihovoj kulturnoj baštini, što bi bilo korisno za obje strane. Isti je slučaj sa ruskom stranom jer Zemaljski muzej posjeduje dragocijena umjetnička djela i rukopise nastale u Rusiji, koji bi došli u obzir za razmjenu sa našu povelju.
prof. Enver Imamović
