Vaganac: Prisjećanje na ratne događaje iz 1991. godine

Kao uvod ove priče donosimo isječak iz knjige “Zakopani dnevnik” koju je napisao sveštenik Mile Pecić a koja je svojevrsna kronologija dramatičnih zbivanja 1900.-1991. god. u slunjskom kraju odnosno i samom Vagancu.

Prisjećajući se tog nesretnog vremena od prije četvrt stoljeća,  odnosno ratnih događanja iz 1991. godine, treba reći da je dio mještana Vaganca dva puta bježao pred ratnim strahotama u R BiH, prvi put privremeno a na drugi povratak su čekali četiri godine. Prvi put je to bilo 08. septembra,  nakon granatiranja Vaganca na koji je taj dan palo preko trideset projektila i kada je došlo do rušenja crkve. Ovim događajima je predhodio i napad sedam dana ranije od 01. septembra kada je među mještane unesena nesigurnost i panika i kada su razmatrali mogućnost izvlačenja u slučaju da se Vaganac nemože odbraniti. Ovaj prvi put, oni koji su pred vihorom rušilačkog rata prešli iz Vaganca u naselje Vikići, došli su organizovano i sa sobom su uspjeli donijeli najvredniju pokretnu imovinu. Nakon što se situacija malo smirila i dogovoreno “primirje” između branitelja Vaanca i JNA poslušnika, izbjeglice su se iz Vikića vratile u Vaganac smatrajući da su trenutno sigurni jer ih čuva i brani policija odnosno branitelji naselja. U periodu do povratka oni mještani iz Vaganca koji su bili zaposleni i radili u PPK “Krajina” Bihać – PJ “Bugar” na posao su odlazili iz Vikića. Kompletne porodice su bile smještene u praznim kućama u naselju Vikići ili u kućama poznanika. Drugi egzodus mještana Vaganca se desio 08. novembra na dan proglašenja suverenosti i ne­zavisnosti R Hrvatske, kada su ponovo bili prisiljeni da bježe pred ratnim strahotama ali ovaj put samo sa zavežljajima ili bez igdje ičega. Taj dan mještani Vikića imali su priliku da posmatraju kao na filmu akciju napada na Vaganac jedinca JNA helikopterima gazela sa bosanske strane. Dva helikoptera su u smjenama ispaljivali maljutke i mitraljirali Vaganac sa položaja iznag samih zgrada pogona PJ “Bugar”. U toku dana i navečer grupe izgjeglica iz Vaganca su se smjenjivale i bile prihvaćene u naselju Vikići. Prvo su pristizali najstariji, među njima i jedna žena sa slomljenom nogom, a navečer i branitelji koji su zadnji napustili Vaganac. Svi oni su bili do kože mokri i promrzli dok su se izvlačili prema Vikićima. To veče se u naselju Vikići desio i jedan nemio događaj u seoskoj gostionici “Zlatni rog” gdje je ubijen Miskić Ismet, mirnodopski vojni invalid. Rekli bi tragedija za tragedijom, egzodus, tuga i jad. Policajci koji su posljednji napustili Vaganac organizovano su prebacili svoje naoružanje u “žutom” stojadinu a zatim i oni otišli put Vrkašića kako bi kasnije bili prebačeni u Hrvatsku. Slijedeći dan je bio najteži za Vaganac jer su ga obilježili paljevine , mimiranja i ubistva onih koji su zatečeni u svojim kućama i nisu uspjeli pobjeći. O tome postoje i zvanični podaci sa imenima žrtava. Tragična sudbina je zadesila i Stipu Kukurozovića iz Vaganca. Sudbina je htjela da 10. oktobra nakon što je u jutarnjim satima u Vikiće došao sa traktorom bez kabine, njegov komšija Ivica zv. Iva i predložio mu da dođe u Vaganac kako bi pustio stoku iz štale i pretjerao je u Bosnu da ne crkava svezana. Stipe je prihvatio prijedlog te pronašao još nekoliko maloljetnih mladića iz naselja Vikići da mu pomognu pri tjeranju stoke do Bosne jer to nebi mogao sam. Po ulasku u štalu svi oni bivaju opkoljeni od strane naoružanih i uniformisanih mještana iz L.P.Sela (barem su se tako kasnije predstavili maloljetnicima) i po pozivu na predaju ubijaju Kukuruzovića a maloljetnike puštaju uz nekoliko šamara sa porukom da prenesu da su ih pustili petroseljani.

U priči namjerno nismo koristili imena i prezimena izbjeglih mještana Vaganca koji su našli spas u Vikići, priča je samo pokušaj zaboravnih da se prisjete činjenica sada već dvadeset pet godina prošlih vremena, da se dio historije oba naselja otgne od zaborava.