U posjeti kod Alije Pjanića 1888. godine

Deset godina nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine Ivan Devčić učitelj iz Gospića (1857-1908) u svojim „Putnim uspomenama“ prilikom obilaska bošnjačkih naselja piše:

Na 6. (6. novembar 1888. godine) krenusmo u Tržac i Pijanić selo do Mutnika. Kišica s bure po malo sipala, pa put nije bio najugodniji. Meni to nije pačilo, jer nijesam htio propustiti sgođe a da i ta sela ne obadjem.

Od mosta na Korani krenusmo na lijevo. Cesta je vrlo dobro izgradjena, pa te veseli po njoj putovati. Najprije ideš podno kose Pogledala, pa kad si ovu minuo, eto te u Mutničkoj dolini, koja se stere med dvije gorske kose. Ima u ši­rini čvrst četvrt sata hoda, a protječe ju potok Mutnica. Dolina je lijepo obradjena: vidiš lijepih oranica, pašnjaka i sjenokoša. Na lijevoj kosi, koja je dosta nizka, vidjaš kućarice tržačkih žitelja; dalje se pak stere Pijanić selo, koje dobi ime od plemena Pijanić, koje je tuj mnogobrojno zastupano. Podno zemalja Alije Pijanica vodi preko Mutnice drven, čvrst most.

Navratit ćemo se do Alije. Kuća mu leži na bočini brijega, te moraš da se uzkim sokakom izmed kukuruza prtiš. Prostrano dvorište, ogradjeno što palasaci, što pleterom, služi mu za mnogobrojnu stoku, koja tuj planduje. U prikrajku dvo­rišta nalazi se kuća. U gornji sprat vode drvene stepenice, čim stupismo u dvo­rište, zalaja pseto, koje bijaše tik stepenica na vezu. Dječurlija iztrča iz kuće, motreći nas zvjedljivo. Napokon eto i Alije, noseći nešto trave blagu.

Najprije se porukova sa mojim rodjakom, a tad i meni pruži ruku, te će – ko da smo stari znanci: „Kako ti zdravlje?“

Alija je onizak, crnomanjast čovjek, malih, crnih, živih očiju, koje nemirno u očištih lijeću. Crna, kratka brada obrubljuje mu okruglo lice, koje je nekako simpatično. Govori brzo, mješajući u govor po koju tursku riječ. Za svaku se sit­nicu zanima, za sve propitkuje. Osobito ga zanimalo čuti o putu kraljevića Rudolfa.

Razgovor potraja do pol sata, a tad krenusmo natrag, jer bilo počelo pošteno pluštiti. Alija je htio da ostanemo kod njega, dok kiša jenja; kad je vidio da ne­ćemo, pruži nam ruku, te će: „Sretno!“

Izvor: Napredak, 10. studeni 1888. god.