Vikići portal stranica naselja Vikići
DOSJE: Handžar divizija – (ne)dovršena priča (6)
Samo jedan čovjek Halim ef. Malkoč, riskirajući vlastiti život spasio je cijelu Handžar diviziju sa njenih 15 do 20 hiljada vojnika, pretežno bosans- kohercegovačkih mladića koji su, da je pobuna uspjela, trebali završiti ispod gusjenica njemačkih tenkova.
Svjedok vremena
Za svoje učešće i ulogu u Handžar diviziji krivično nije odgovarao Zvonimir Bernwald. Rođen je 1924. godine u Slavonskom Brodu u folksdojčerskoj obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata u strahu od partizana i komunista sklonio se u Njemačku gdje trenutno živi u mjestu Nesselwagen. U radnoj karijeri afirmirao se kao visokoobrazovani grafički radnik. Nakon višegodišnjeg djelovanja kao vodeći stručnjak tvrtke F.K. Werke u Trossingenu (Wirtemberg) radio je od 1961. do umirovljenja 1989. godine.
Privodeći kraju svoja “svjedočenja” o svemu sto se ticalo Handžar divizije u kontekstu pobune u Vilfranšu svjedoci tog vremena Zvonimir Bernwald i Fuad Mujakić posebno su akcentirali saznanja vezana za sudbinu istaknutijih učesnika u događanjima iz septembra godine u Francuskoj. Zvonimir Bernwald s tim u vezi kaže: “Nastojao sam sto je moguće više nakon rata pronaći svoje stare ratne drugove da sa njima razgovaram o njihovoj i sudbini ostalih pripadnika Handžar divizije. Na žalost u tome me je omeo minuli rat u Bosni i Hercegovini i inače u bivšoj Jugoslaviji. Mnogi su, naime, u to vrijeme umrli a neki su promijenili adrese i mjesta boravka. Osobito sam se interesirao za sudbinu imama Halma ef. Malkoča, našeg heroja septembarskih događanja u Vilfranšu” kaže Bernwald. Još je rekao daje doznao daje njegova sudbina bila tragična.
Kazna smrt streljanjem
Naime, Okružni sud u Bihaću osudio ga je na kaznu smrti strijeljanjem, presudom broj: KO 320/46 od 5. novembra 1946. godine. Kazna je izvršena 8. februara 1947. godine u Bihaću. Iza njega ostala je supruga Emina sa dvije kćeri. Do danas niko nije uspio saznati za mezar-grob Halim ef. Malkoča. Zvonimir Bernwald u svom je svjedočenju precizno naveo šta je o imamu Malkoču i septembarskim događajima u Vilfranšu napisao jedan od njegovih ratnih drugova iz Bihaća. Znalo se, naime, da je pobunjenicima bilo najvažnije da se pobuna dogodi u Handžar diviziji, bez obzira na moguće stradanje 15 do 20 hiljada bosanskohercegovačkih mladića. Oni su uz pomoć nekoliko desetina saučesnika likvidirali pet njemačkih oficira, a podoficire su uhapsili s namjerom da ih također likvidiraju. Imama Malkoča nisu smjeli zbog saznanja da među vojnicima uživa veliki ugled zbog čega je bila izražena njihova poslušnost. Sam Malkoč o tome je pričao na način da je od pobunjenika bio uvjeren da im je plan bio da se pripadnici Handžar divizije prebace partizanima u Hrvatsku.
Čista utopija
Mjesec posta
Deveti mjesec muslimanske mjesečeve godine zove se ramazan (ramadan). To je mjesec posta i suzdržavanja od dnevnih tjelesnih užitaka. Nakon isteka 30 dana nastupa ramazanski Bajram, muslimanski blagdan, koji traje tri dana, a počinje od prvog dana desetog mjeseca ševala. Prvog dana ujutro moli se (klanja) Bajram-namaz, čemu su iz poštovanja i radoznalosti prisustvovali i mnogi Nijemci, a dobar dio nas, navodi Zvonimir Bernwald, imali smo priliku da prvi put prisustvujemo tom časnom činu.
Divizija se na poziv imama postrojila u široke safove (redove) sa više stotina vojnika, na čelu sa jednim imamom okrenutog lica prema Me’ki. Veličanstven je prizor bio vidjeti kada se taj ogroman stroj na oglašavanje imama pokrenuo izvršavajući interesantne molitvene rituale. To je, također, jedna od velikih impresija koje sam ponio iz Handžar divizije, riječi su Zvonimira Bernwalda
Ti planovi su bili čista utopija u vrijeme kad je njemačka vojna mašinerija stigla do Staljingrada. Na spomen ploči u gradu Vilfranšu piše da tu počivaju jugoslavenski borci, koji su daleko od svoje domovine pokošeni rafalima nacističkih neprijatelja. Nema broja a cijeni se da je u tom gradu i u koncentracionim logorima stradalo oko 300 vojnika. No, samo jedan čovjek Halim ef. Malkoč, riskirajući vlastiti život spasio je cijelu Handžar diviziju sa njenih 15 do 20 hiljada vojnika, pretežno bosanskohercegovačkih mladića koji su, da je pobuna uspjela, trebali završiti ispod gusjenica njemačkih tenkova a građani i grad Vilfranš sravnjeni sa zemljom. Što se to nije dogodilo zaslužan je Halim ef. Malkoč zbog čega Zvonimir Bernwald vjeruje da ce ga istorija kad-tad morati kakotako rehabilitirati. O ovome i ostalom dosta saznanja Bernwald i drugi istraživači dobili su kroz komunikaciju sa imamom Kasimom ef. Mašićem, koji se nakon Drugog svjetskog rata također vratio u Jugoslaviju. Tamo je uhapšen i kao suradnik okupatora osuđen na 13 godina zatvora. Na studijama je upoznao Aliju Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Bili su dobri prijatelji i kolege. Srpska propaganda je, crneći Aliju Izetbegovića, osnivača i nepravaziđenog lidera SDA, plasirala informacije o njegovom pripadanju Handžar diviziji. No, Mašić kaže i tvrdi daje to čista izmišljotina i namjerno plasirana laž. Mašić je kategopričan u stavu da je njega i ostale upravo Alija Izetbegović nagovarao i odvraćao od odlaska u Handžar diviziju.
Smrt u Australiji
Što se tiče saznanja o ostalim imamima Bernwald kaže da se nekolicina bivših divizijskih imama odselila u Australiju i da su tamo i okončali ovozemaljski život. Sa bivšim pripadnikom 13. inženjerijskog bataljona Semsom Alihodžićem, koji se u prvim momentima u Vilfranšu našao na strani pobunjenika, Bernwald se prije nekoliko godina i sreo s namjerom da sazna što više činjenica kako bi mogao provjeriti šta je laž a šta istina u zabilježenoj “komunističkoj propagandi”. Zajedno su posjetili grad Vilfranš u kojem su dugo tražili zgradu škole u čijem je dvorištu izvršeno strijeljanje. No, nisu je našli, jer je stara zgrada škole srušena, a na njenom mjestu sagrađena je nova zgrada što su im potvrdili tamošnji građani. Što se tiče planova i projekta o potrebi dokumentiranja ratnih sjećanja bosansko-hercegova-čkih pripadnika Handžar divizije radi cjelovite prezentacije javnosti Njemačke Bernwald kaže da te namjere najiskrenije pozdravlja. Zna da se do sada o tome jednostrano govorilo i pisalo i uglavnom u funkciji antifašističke propagande. Svaki njegov i pokušaj njegovih istomišljenika da bjelodanim iznošenjem činjenica daju doprinos stvarnoj istini u startu su bili onemogućeni. Pozitivni primjeri nekih emisija u Hrvatskoj i Njemačkoj, koje su tretirale događaje u Handžar diviziji, za Bernwalda također su napravljene jednostrano i ciljano. Zato je uvjeren da se za istinom treba i da se i dalje mora tragati.
Pobunjenicima je bilo najvažnije da se pobuna dogodi u Handžar diviziji, bez obzira na moguće stradanje 15 do 20 hiljada bosansko-hercegovačkih mladića. Oni su uz pomoć nekoliko desetina saučesnika likvidirali pet njemačkih oficira, a podoficire su uhapsili s namjerom da ih također likvidiraju.
Prvog dana Bajrama “puče” glas da je Turska objavila rat Njemačkoj i da će se svi muslimani vojnici naći u logorima. U znak protesta izbjegao sam primiti žigosanje krvne grupe što se smatralo privilegijom SS vojnika. Osmog dana ramazana, augusta 1943. godine sa vojnim pozivom u džepu i očinskim savjetom pošao sam se javiti Komandi vojne oblasti u Petrinji. Poljubivši oca u ruku saslušao sam njegov posljednji savjet: “Sine odlaziš u rat, čuvaj se i ne krvavi ruke svoje o nevinu čeljad, jer za takve neće biti mjesta na onome svijetu!”. Na željezničkoj stanici dočekao me jaran Musa u pratnji mlađeg brata Mehmeda. Kad lokomotiva svojim piskavim glasom oglasi polazak i Musa će svojim krasnim tenorom zapjevati sere- nadu rastanka “Jel ti žao što se rastajemo”…. rastjerujući žal za gradom isvim što u njemu iza nas ostavljamo. Na željezničkoj stanici u Sisku slučajno sretosmo zemljaka Muharema. Upozori nas da u Petrinji vojna vizita uzima sve redom u SS i posavjetova da se nekoliko dana zadržimo u Sisku dok vizita ne prođe. U Sisku nam već postade “gusto” zbog vojnih patrola i pomalo uvjereni da je avet zvana vizita napustila Petrinju, odlučismo nastaviti prekinuto putovanje. Na naše veliko razočarenje u Petrinji na željezničkoj stanici tročlana SS patrola presretne nas i “pokaza nam put” ka vojnim kasarnama. Prvog dana Bajrama “puče” glas da je Turska objavila rat Njemačkoj i da će se svi muslimani vojnici naći u logorima. Musa jeknu kao ranjenik: “Brate Mehmede zar te više nikad neću vidjeti!” Međutim, ispostavilo se da je to bila prigodno ubačena floskula u cilju kompromitiranja poziva dobrovoljcima za SS diviziju, koja će tek nakon osam mjeseci dobiti ime “Handžar”. Musa je potom, zbog povrede na ruci oslobođen vojske i pušten kući, a ja obučen u SS uniformu, uvrijeđen i ucviljen do suza, što me na silu tjeraju tamo gdje ne želim ići. Iz revolta eskiviram primiti tetovažu krvne grupe ispod mišića lijeve ruke, što je smatrano privilegijom SS vojnika. Priča za isljednike Mnogo godina kasnije biću primoran ispričati životni put od 1943. do 1951. godine isljedniku UDB-e (Uprava državne bezbjednosti). Naime, poznata gladna godina 1951. mome gradu Bosanskoj Krupi donese nove poslijeratne probleme, a Rankovićevi organi UDB-e još je više usložiše. Da bi opravdali hajku pred prestrašenom čaršijom “rastelališe” da je otkrivena opasna grupa terorista, pripadnika Mladih muslimana. U znaku bratstva i jedinstva uhapsiše 25 omladinaca od čega 22 muslimana, dvojicu Hrvata i jednog Srbina. Dana 22. maja dođoše i po mene. Po grupama sprovedoše nas u centralni zatvor UDB-e u Sarajevu. Što se mene tiče, prije svega moram kazati da u postupku utvrđivanja krivice, također i u toku izdržavanja kazne, metode prinude nisu primjenjivane. Nakon dva mjeseca tamnovanja i samovanja pozvan sam na isljeđivanje. Pitanja su bila u znaku vjerskog života: Klanjate li? Klanja li vam supruga? Priupitah da li je to zabranjeno. Dobih odgovor da ne filozofiram. Uslijedila su nova pitanja. Na primjer, kako sa doživio nanovo doneseni Zakon o zabrani nošenja zara i feredže? Imao sam spreman odgovor iz pročitane knjige A. Bulbulovića. Predsjednik Republike Turske Kemal Ataturk je, nakon govora o emancipaciji žena muslimanski 1936. godine u Izmiru, par sati nakon povratka u Ankaru, na aerodromu dočekan od cjelokupne njegove svite otkrivenih žena i u šeširima bez fesa. Kazao sam još da je taj zakon u Turskoj donesen preko noći, dok je kod nas njegovo donošenje demokratski pripremano više od godine. Isljednik je odgovorom bio vidno zadovoljan. U isljednom postupku želio sam iznijeti slučajeve ukazane pomoći unesrećenim ljudima, ali sam prekinut primjedbom: Budete li tako do kraja nastavili povjerovaću da ste po zadatku Partije otišli u SS trupe. Uvidjevši da ovako neše ići isljednik je promijenio taktiku ubacivši mi u ćeliju sabesjednika Antu Popivodu kome uu ispričati da sam kod kuće ostavio ženu i dvoje djece, sa šakom brašna u ćošku sandučeta, te da mjesečnu fasungu donesem u naramčiću jedne ruke, dok mome komšiji oficiru UDB-e za isti broj čeljadi hapše- Zlokobna priča Ova, rekao bih bezazlena, ali mnogo zlokobna priča rezultirala je optužnicom koja je glasila: 1. u njemačkoj vojsci služio 22 mjeseca, 2. u cilju podrivanja temelja narodne vlasti govorio da se narod pati, oskudijeva u svemu, dok organi UDB-e, milicije i narodne vlasti žive u izobilju. Znana mi je arapska poslovica koja kaže: Jezik je zaslužio doživotno biti iza rešetaka (iza zuba). Pokušao sam da to malo ispravim, ali ispuštena pasta iz tube više ne može nazad. Konfident Popivoda je istog dana napustio ćeliju i otišao u potragu za novom žrtvom, a ja ću za nekoliko dana biti patrolno sproveden kao “završen slučaj” u Crnu kuću u Banja Luci, radi suđenja. Mome advokatu, na njegovo traženje, ispričao sam slučajeve doživljene u diviziji, upravo one za koje moj isljednik uSarajevu nije imao sluha. Na prvoj raspravi 25. novembra 1951. godine iznijet ću te slučajeve doslovno kako slijedi: Časni sude: u 17- gpdišnjoj životnoj dobi po sili zakona mobiliziran sam i poslan tamo gdje nisam želio ići. U znak protesta izbjegao sam primiti žigosanje krvne grupe što se smatralo privilegijom SS vojnika. Javni tužilac dva puta ponavlja “Stvarno niste žigosani?” Zavrćući rukav lijeve ruke da to pokažem rekao je da to nije potrebno. U srpskom selu Adaševci skrio sam od ustaša u svoju sobu mladi bračni par Nenada i suprugu. U Bosutu na Savi sakrio sam kompromitirajući partizanski materijal po domaćina i suprugu mu. U planini Majevici spasio sigurne smrti šestogodišnje dijete i u ruke predao meni poznatom gradskom imamu u Janji, volonteru humanitarne aktivnosti u mjesnom odboru. Ovi slučajevi su dokazani u toku četiri održane rasprave. Na zahtjev Porote sam također iznio i slučajeve koji se nisu mogli dokazati na sudu te ih izostavljam što je i nevažno, jer kako to Časna knjiga kaže: Postoji ONAJ koji sve zna, jedini pravedno nagrađuje ali i kažnjava. Sud mi je izrekao 12-mjesečnu kaznu strogog zatvora. Pravedno ili ne, saglasio sam se sa advokatom da ne ulažemo prigovor. Za 1. maj 1952. godine pušten sam kući 22 dana prije isteka izrečene 12. mjesečne kazne.
Safet HRNJICA Izvor: 037Plus 
nici na trgovačkim kolicima dovezu malu prodavnicu prehrane.Comments
