Šteta što nije bilo mobitela, dugo sam ovo čekala, hvala Samantha

Već dugo namjeravam napisati nešto o nekadašnjem bh. premijeru, min v.p., kome se “ne spominje ime,” ali sam se skanjivala, jer sam po fb statusima vidjela da se Bosanci još u njega zaklinju :”naš….”, “puno napravio za Bosnu,” “trebao bi se ponovo kandidirati za Predsjedništvo,” a bilo bi dobro i da “ponovo bude premijer,” etc…

SVE JE TOČNO,ALI …

Ne mogu se zakleti da se radi o istoj osobi, BiH je imala više premijera i ministara, ali prema onome kako je Samantha Power opisala ćudoređe (moralnost) “svog,” premijera ” kome se ne spominje ime,” izgleda mi kao “sijamski blizanac” premijera i ministra o kome ću sada nešto napisati. Tko hoće prepoznat će ga, i bez imena.

ISTINA, NAPRAVIO JE “PUNO ZA BOSNU,” ali i za svoje hedonske užitke izvan protokola.

Jednom, na nekim pregovorima, već negdje oko ponoći, u foajeu hotela sjedimo jedna članica bh. delegacije i ja (još je, koliko znam, među nama), čekajući završetak nekih dugih razgovora i Predsjednika da mi da izjavu, a ona mi pravila društvo.

Dotična me gurka, pita vidiš li? Što je l’ vidim? Pa….., vidiš kako se šetka, misli da čeka da ona ode.

Kažem, ma pričaš gluposti, ako mi hoće dati izjavu, zašto bi mu ti smetala? Kaže: ma, neće on izjavu….Vidiš kako oblijeće okolo.

I zamalo prilazi mi njegov tajnik……

Ili kada sam jednom pokucala na vrata sobe jedne kolegice, da idemo na dogovorenu kavu, naglo uđem, a u sobi “On,” ne znam je li isti na kog je Samantha mislila, ali situacija neugodna kao nekad njoj.

“BISER” JE I JEDAN DOGAĐAJ U ZG. SHERATONU. Osim mene, koja sam čekala izjavu, čekao ga i tadašnji bh. ambasador. U jednom trenutku taj “kome se ne spominje ime,” umjesto da priđe ambasadoru koji ga čeka, u društvu osobe, za koju je cijeli Zagreb šuškao da je “elitni”makro, koji je kasnije bogato “nagrađen,” predstavlja mu damu, s kojom “nestaje.”

Ambasador i ja se pogledavamo, ne znam kome više neugodno.

Ambasador, znajući da nemam dlake na jeziku, zdušno me moli:” nemoj to objaviti.” I nisam, zbog ambasadora, da on kasnije ne bi možda morao u Sarajevu davati neka neugodna objašnjenja.

Bilo je tu i sitnih bisera.

“Onaj kome ne spominjemo ime,”uvijek je odsjedao u najluksuznijim zg. hotelima, osim u Sheratnu, u tadašnjem Interkontinentalu, Esplanadi…

Jednom u rano jutro zove me da da dođem u Interkonti, da mi usput za doručkom da izjavu, jer žuri dalje. Zovem taxi, žurim da me ne čeka. Zatičem ga za doručkom. Na meniju, uz ostalo, prepeličja jaja, svježe iscjeđeni sokovi, razne đakonije…

Sjećam se da sam tada u bijesu rekla u izvještaju da dok npr. S. Kljujić u Sarajevu broji granate, “On” broji zvjezdice luksuznih zag. hotela i jede prepiličja jaja.

Kako sam išla u živo, nisu me mogli “izrezati.” Ali, mislim da su, valjda u bijesu, urednici i kasnije to pustili.

ZAŠTO SVE TO PIŠEM TEK SADA? Zato što tada nije bilo mobitela! Osim satelitskih, pa nisam mogla ništa snimiti da imam dokaze, crno, na bijelo. Corpus delicti.

Inače bi sigurno snimila prizor “nestajanja” s damom u Sheratonu, umjesto odlaska za ambadadorov stol.

Ne znam radi li se o istom premijeru “kome Shamantha ne spominje ime,” pa neću ni ja imenovati premijera o kojem pišem. Stari Latini bi rekli ” nomina sunt odiosa.”

U ovoj “priči” imena bi bila jako važna…

Samo da je onda bilo mobitela.