Vikići portal stranica naselja Vikići
Liberalan odnos bosanskih vladara prema kolanju stranog novca u vlastitoj zemlji svakako proizilazi iz činjenice što je zemlja bila izuzetno bogata metalima, posebno zlatom i srebrom. Bosna je, naime, raspolagala ogromnim zlatnim i srebrenim rezervama koje je dobijala iz svojih rudnika. Historijska građa pokazuju da se srebro kopalo u tolikim količinama da su pojedine pošiljke koje su upućivane na svjetska tržišta (Veneciju, Bejrut, Aleksandriju, Napulj, Siciliju itd.), iznosile po nekoliko tona. Prevozili su ga posebni brodovi krcati polugama tog skupocijenog metala. To je osnova na kojoj je počivala ukupna privreda srednjovjekovne Bosne.
Koliko je bilo tog bogatstva pokazuju arhivski podaci. Kulin ban se u 12. stoljeću obavezao papi platiti 200 kg srebra za kaznu ako dođe pritužba da sa svojim narodom opet slijedi krivu, (bogumilsku) vjeru. Spomenimo ruho princeze Elizabete, kćerke bana Stjepana II iz 14. stoljeća, koja se udala za ugarskog kralja. U njemu se, između ostaloga, spominje zlatni pribor za jelo ukrašen biserom, zlatni nakit, zlatno posuđe itd. Sin hercega Stjepana u Vukčića Kosače u 15. stoljeću je nudio sultanu Bajazitu II 100.000 dukata da mu pruži pomoć u ratu protiv oca. A njegova majka, to jest žena Stjepana Vukčića, imala je gargaše (za češljanje vune) od zlata. Bit će da ju je puno volio jer je platio 5000 dukata čuvenom flamanskom (holandskom) zlataru samo za izradu nakita za nju.
Predposljednji kralj Tomaš je u razdoblju od 1455. do polovice 1459. godine isplatio sultanu Mehmedu II 160.000 dukata na ime mirovnog ugovora. Dubrovački historičar Mauro Orbini iz 17. stoljeća navodi podatak da su Turci prilikom osvajanja Bosne zaplijenili u prijestolnom Bobovcu, između ostaloga bogatstva, i milijun zlatnika. To su samo neki od podataka koji govore o bogatstvu i ekonomskoj moći srednjovjekovne Bosanske države, što je predstavljalu jaku osnovu za kovanje vlastitog novca, pa i zlatnog.
Unatoč tog bogatstva Bosna je relativno kasno počela kovati novac. Arhivska građa pokazuje da su tome znatno doprinijeli Dubrovčani koji su na sve načine radili da do toga ne dođe. Uporno su odvraćali bosanske vladare, svjesni da bi to ekonomski upropastilo Dubrovačku Republiku jer bi se time istisnuo njihov novac koji je u Bosni predstavljao redovno platežno sredstvo.
Razlog da bosanski vladari nisu žurili s kovanjem vlastitog novca može se objasniti i tradicionalnom skromnošću bosanskog čovjeka i njegovoj negramzivosti. Tome u prilog govori i sadržaj Kulinove povelje izdata 1189. godine Dubrovčanima. U njoj doslovno stoji da njene trgovce oslobađa carine, što je presedan u trgovačkom poslovanju među narodima srednjeg vijeka, kao danas. Ni nasljednici Kulina bana, izuzev bana Stjepana II, pa i oni kasniji koji su nosili kraljevski naziv, po tom pitanju ne uvode bitne promjene. Tek kad su stranci počeli masovno zloupotrebljavati tu velikodušnost, kralj Tvrtko I je odlučio da po tom pitanju uvede malo reda. Poveljom iz 1367. godine obavezao je sve strane trgovce da plaćaju carinu. To, međutim, nije dugo trajalo. Na uporne molbe stranaca, najviše Dubrovčana, novom poveljom iz 1375, godine povukao je tu odredbu.
Tako su stranci i dalje nekontrolirano uvozili i izvozili robu, najviše srebro i druga bogatstva zemlje. To je najzad 1428. godine prisililo kralja Tvrtka II da trgovinu s Dubrovnikom, kao i drugim stranim trgovcima, stavi pod kontrolu. Obnovio je propis kralja Tvrtka iz 1367. godine u kome je između ostaloga stajala odredba o obaveznom žigosanju srebra koje se izvozi iz zemlje. To je i ovaj put najviše pogodilo dubrovačke trgovce koji su do tada imali monopol na nekontriliran izvoz tog artikla pa su sve činili da kralj izmijeni svoju odluku. Iz Dubrovnika je upućen poseban izaslanik, s bogatom poklonima, sa zadatkom da izdjestvuje od kralja ukinuće te naredbe. U uputi koju je dobio od svoje Vlade stajalo je da kralja ubijedi na sve moguće načine i da kaže kako “te novine nije ranije bilo”.
Trebalo je proći puno vremena dok bosanski vladari nisu shvatili da im zemlja mnogo gubi što nemaju vlastitu valutu i što ne naplaćuju carinu od stranih trgovaca. S tom praksom je pokušao prekinuti još ban Stjepan II (prva polovica 14. stoljeća). U pismu koje je 1326. godine uputio Dubrovčanima stoji da će protivno starim običajima uzimati od njih i drugih stranih trgovaca deseti dio od sve robe koju uvoze u njegovu zemlju. Iako su Dubrovčani kukali i molili bana da odustane od tog propisa u tome nisu uspjeli. Ban se, međutim, nije na tome zadržao. Odlučio je da počne kovati vlastiti novac, jer je još uvijek u njoj kolao strani, zbog čega je zemlja mnogo gubila. Time je želio da ojača svoju privredu, odnosno da zaokruži privredni sistem svoje države.
Početak kovanja domaćeg novca
U stručnoj literaturi se skoro po pravilu navodi da je Bosna prvi novac kovala u vrijeme vladavine hrvatskog kneza Pavla Šubića (1301-1312. godine), koji je iskoristio smrt bana Stjepana Kotromana iza kojeg su ostala maloljetna djeca pa je s vojskom provalio u Bosni i uspostavio svoju vlast. Tvrdnja da je Bosna počela kovati novac baš u to vrijeme pogrešna je iz više razloga. Prvo, nije poznato gdje je taj novac kovan, da li u Bosni ili izvan nje. Drugo, taj novac nije bio isključivo namijenjen Bosni nego i Hrvatskoj, odnosno onom njenom dijelu na kojem se prostirala vlast Šubića, i treće, sve da je i kovan u Bosni kovali su ga stranci, odnosno strani zavojevači. Riječ je o hrvatskim knezovima Šubićima koji su koncem 13. stoljeća osvojili Bosnu i maknuli domaću dinastiju. Prema tome, taj novac ne spada u repertoar njenog novca iako je kolao u njoj. Isti slučaj je s rimskim, turskim i drugim novcima od kojih su neki čak kovani u našim krajevima, ali ipak to nije novac ove zemlje.
Kada se Bosna oslobodila vlasti hrvatskih Šubića (u jednoj od bitaka poginuo je i knez Mladen Šubić, brata knez Pavla), i kada su na prijestolje ponovo zasjeli domaći Kotromanići, prvi put se počelo s kovanjem vlastitog novca, i to u velikoj količini različite tipologije. Kako je naprijd rečeno, s time je započeo ban Stjepan II koji je tokom svoje vladavine (1312-1354. g.), izdao čak dvadeset različitih emisija. Izgledom i težinom je bio sličan tadašnjim novcima ostalih evropskih država i gradova, posebno Venecije, Dubrovnika i Srbije. To je učinio namjerno kako bi kvalitetom istisnuo iz upotrebe njihov novac koji je do tada bio u legalnoj upotrebi kod domaćeg naroda.
Bilo je puno razloga da je ban Stjepan II odlučio kovati vlastiti novac. Na prvom mjestu to su bili ekonomski razlozi, a onda politički. To je doba punog privrednog, političkog i kulturnog uspona Bosne. Poput drugih onovremenih evropskih zemalja i vladara, i ban Stjepan II je želio da iskaže punu političi i ekonomski suvrerenitet kroz kovanje vlastitog novca. To je inače jedan od osnovnih pokazatelja političke i ekonomske stabilnosti svake zemlje, a Bosna je u njegovo doba bila politički veoma stabilna i jaka, pa je imala sve pretpostavke da ima vlastiti novac.
Emitiranje novca je, međutim, imalo i drugu dimenziju. Svaki vladar je želio da i preko izdavanja vlastitog novca demonstrira svoj legitimitet na prijestolje u odnosu na eventualne pretedente, bilo iz domaće sredine ili iz inozemstva. Zato vladari po pravilu stavljaju svoj lik na novac koji kuju. Na njemu je i natpis u kojem se navodi vladarska titula i ime zemlje kojom vladaju.
Nakon smrti bana Stjepan II njegovi nasljednici su nastavili s kovanjem novca. To je činio ban i kralj Tvrtko I (1353-1391. g.), zatim kralj Tvrtko II (1421-1443. g.), kralj Tomaš (1444-1461. g.), i posljednji kralj Stjepan Tomašević (1461-1463. g.). Bosanska srednjovjekovna država je ukupno izdala 31 emisiju sa 57 raznih tipova. To je numizmatičko bogatstvo kakvim se može pohvaliti malo koja evropska država.
