Sjećanje na sretnija vremena, jednog’ ljeta u “Kući cveća”

Na objavu ove, meni jako drage uspomene, ponukala me ovih dana na društvenim mrežama prava poplava izjave M. Krleže iz 1976 g. :

” Nemam ništa protiv da umrem prije Tita, jer to što sve nas čeka nakon njegovog odlaska, tome ne želim prisustvovati.”

I prisustvovali smo najvećem zlu zbog kojeg mnogih više nema, zlu rata, svađa, podjela, javne mržnje, što za Tita nismo mogli ni zamisliti.

Uzrok “poplave” te Krležine izjave nije, ili kako za koga, “jugonostalgija,” već nostalgija za životom koji smo tada imali.

Iz żivota dostojnog čovjeka, uveli nas u život ispod svakog dostojanstva. Upalili nam svjetlo i ugasili svaku nadu u, ako ne u baš bezbrižan, ono bar u koliko, toliko odrżiv život, jer ovaj koji su nam priuštili za mnoge je neodrživ/neizdrživ.

Ne mogu a da ovdje ne podsjetim i na riječi još jednog velikana, akademika Abdulaha Sidrana(po sjećanju), da je i ono najgore što je bilo u Jugoslaviji, bilo deset puta bolje od ovoga što sada imamo.

Može li to itko, iz današnje bijedne (ne)perspektive to demantirati?

Ako je nostalgija za sigurnim radnim mjestima, redovitim, pristojnim plaćama, egzistencijalnom sigurnošću- jugonostalgija, onda mnogi postaju “jugonostalgičari”.

Nostalgija za životom o kakvom sada možemo samo sanjati, i (pro)buditi se nesretni.

Dok malo otopli, namjeravam ponovo u “Kuću cv(ij)eća,” ponovo se pokloniti čovjeku u čije sam vrijeme uživala u sretnom, bezbriżnom djetinjstvu i mladosti. Životu koji je nepovratno otišao zajedno s njim.

Jugonostalgija?

Neka protumači kako tko hoće!

(P.S. Da znam pisati stihove kao Balašević, i ja bih Titu “spevala stih.”)