Vikići portal stranica naselja Vikići
Uz zapadni zid riznice nađen je pozlačeni drveni sanduk, visok 2, a dug 1,5 metar, izuzetno bogato ukrašen. Na svakoj strani bio je lik jedne od boginja: Izide, Net, Neftide i Selket, sve od zlata. Kao i na kamenom lijesu, prikazane su raširenih ruku da zaštite sanduk. Kad je otvoren, u njemu je nađen još jedan sličan prvom, a kad je on otvoren, pojavila se mala kapelica načinjena od alabastera, smještena na zlatno postolje. I na njemu su na uglovirna bile prikazane boginje zaštitnice, izrađene od alabastera. Kosi poklopac bio je pričvšćen jednom zlatnom uzicom. Kad je podignut pojavila su se četiri portreta kraljeve glave izrađene od bijelog alabastera, a imale su funkciju čepova koji su zatvarali četiri drvena vrča (kanope). U njima su bila četiri mala lijesa načinjena od masivnog zlata, a u njima je bila kraljeva utroba, izvađena i tu pohranjena prilikom mumificiranja.
Mumije nerođene djeca (fetusa)
Utroba faraona bila je podijeljena na četiri dijela, po određenim anatomskim pravilima, svaka posebno smještena u zlatnu posudu. Srce i mozak su bili povjereni boginji Lepi, a želudac i crijeva boginji Kebi-mufet. Sva četiri organa bila su propisno mumificirana. Stari Egipćani su unutarnje organe ljudskog tijela smatrali božanskim supstancama jer su svoje funkcije obavljali stalno bez odmora, i onda dok čovjek spava.
Posebno zanimanje istraživača pobudio je nalaz jednog drvenog sanduka. U njemu je nađen jedan mali lijes, crno obojen, oblikovan u liku čovjeka. Bio je dug svega 50 cm. Kad je otvoren u njemu je naden još jedan, pozlaćen. Kad je i on otvoren pokazala se sićušna mumija na čijem licu je stajala sasvim mala zlatna maska. Kad su s nje skinuti zavoji ugledali su tijelo sasvim malog djeteta. Prisutni anatom je odmah zaključio da je riječ o nedonošenom djetetu. Poznavajući porodične prilike Tutankamona bilo je jasno da se radi o porodu Tutankamonove žene Ankhes-en-amon. Stručnim pregledom je ustanovljeno da je ustvari riječ o fetusu ženskog spola (nerorđenom djetedu)), dugo svega 25 cm, koji se razvijao u majčinoj utrobi samo pet mjeseci. To je pokazivalo stanje obrva i trepavica kojih nije bilo. Na glavici je bila svilenkasta bijela kosica, zapravo ostaci lanuga, papeljaste dlake embriona. Pupčana vrpca je bila duga 22 mm.
Medutim, nije ovo bio jedini nalaz ove vrste. Nađen je još jedan takav sanduk, a u njemu ovoga puta nešto veći dvostruki lijes. I u njemu je bila mumija djeteta, ali bez maske. lz nepoznatog razloga nije stavljena na lice mada je ležala pored sanduka. I ta mumija je predstavljala kraljičino nerođeno dijete. Bilo je dugo 36 cm, također ženskog spola, nošeno u trbuhu sedam mjeseci, a onda mrtvo rođeno.
Dijete rađa dijete
Učenjaci nisu utvrdili razlog zašto faraonova žena nije mogla donijeti na svijet živu djecu. Bilo je raznih tumačenja, kao i to da je to bilo režirano određenom dvorskom politikom zbog nasljednika. Odgovor je, međutim, bio u činjenici što su ustvari djeca rađala djecu. Iz historijskih izvora se zna da je prilikom ženidbe Tutankamon imao 12, a Ankhes koju je oženio imala je svega 9 godina, da bi s dva pobačaja iza sebe postala udovica u 15-toj godini života.
Petnaest godina iskopavanja
Ukupni radovi na Tutankamonovoj grobnici trajali su 15 godina, od čega je na njeno raspremanje utrošeno devet godina. To pokazuje koliko je u njoj bilo pohranjeno blaga i kakav je opsežan i osjetijiv posao imao Carter i čitava ekipa. Kad je bilo sve izvučeno i otpremljeno u Kairo, grobnica je ostala prazna. Ali ne dugo. Nakon obdukcije, mumija je ponovo vraćena u svoju grobnicu i smještena u lijes gdje je do otkrića u miru počivala preko 3300 godina. To je jedino što je ostalo u grobnici nakon obavljenih iskopavanja. Ali, ne tako davno mumija je ponovo odnesena u Kairski muzej gdje se i danas nalazi.
Carter je iskopavanjem Tutankamonive grobnice uspješno obavio svoju arheološku misiju i postao je legenda egiptologije. Znanost je obogaćena neprocjenjivim podacima i brojnim nalazima te spoznajama o davno izumrlom svijetu, običajima i životu starih Egipćana
Priča o faraonovom prokletstvu
Ovu veliku arheološku misiju koja je godinama trajala, uz ostale prilike i neprilike, pratila je i jedna zastrušujuća fama koja je dugo vremena punila stupce svjetskih novina. 0 njoj su napisani brojni članci, knjige a snimljeni su i filmovi. I uvijek je to rado čitano štivo. Riječ je o navodnom prokletstvu faraona kojim je, tobož, mrtvi faraon kaznio sve one koji su učestvovali u otkrivanju, odnosno skrnavljenju njegovog groba.
Priča o prokletstvu rodila se u isto vrijeme kad su istraživači usli u grob. Na tu vijest koja je brzo obišla svijet, Carter je počeo primati brojna pisma od pojedinaca u kojima su ga upozoravali na moguće opasnosti ako nastavi skrnaviti faraonov rob.
Neki neobični slučajevi do kojih je zaista dolazilo tokom iskopavanja procurili su u javnost pa su tako podgrijavali stvaranju priče o prokletstvu. Sve to, međutim, nije zavrjeđivalo pažnju dok se nisu pojavile ozbiljnije stvari. Bili su to smrtni slučajevi koji su se počeli javljati među članovima Carterove ekipe. Nakon toga su dogadaji poprimili mnogo ozbiljniji karakter.
Sve je počelo kad je iznenada, takoreći zdrav, umro lord Carnarvon, i to upravo u trennutku kad je trebao prisustvovati otvaranju i pregledu faraonove mumije. U liječničkom izvještaju je stajalo da je umro od bezazlenog uboda mušice, dok u drugom izvještaju stoji, pak, da je uzrok smrti bio ubod škorpiona u grobu. Po riječima njegove kćerke koja je uz njega bila u trenutku smrti, u bunilu je govorio: “Čuo sam njegov zov i slijedim ga”, a neposredno prije toga dozivao je mrtvog Tutankamona.
Serija smrti
Uzbuđenje je tek zavladalo kad su iste godine umrla još dva član ekipe. Jedan od njih je bio arheolog M. Mace, koji je zajedno s Carterom probijao zid mrtvačke komore. U njegovom liječničkom dosijeu stojalo je da je najednom počeo osjećati slabost, žalio se na umor nakon čega je umro, u istom onom hotelu u kojem je prije toga umro lord Carnarvon (u istom hotelu i u istoj sobi je svojevremno otsjeo je i pisac ovih redova).
Godine 1924. umro je rentgenolog Archibald Douglas Reed, koji je rentgenski pregledao mumiju. I on je dobio osjećaj slabosti i nakon kraćeg vremena je umro. Malo iza toga pomrli su i drugi članovi ekipe: anatom Douglas Derry, koji je izvršio obdukciju mumije, zatim prof. dr. Breasted, prof. Winlock, prof. Alan Gardiner, koji je obrađivao pečate i natpise s mrtvačkih predmeta, potom Foucart i La Fleur. Od arheologa umrli su još: Callender, Astor i Harkness, i tako redom. Za relativno kratko vrijeme pomrlo ih je 22, od kojih su 13-orica bili čitavo vrijeme prisutni tokom otkrivanja groba a ostali povremeno.
Svaka nova smrt među onima koji su učestvovali ili prisustvovali otkrivanju grobnice odjeknula bi kao senzacija i sad su sva svjetska sredstva informiranja govorila o “faraonovom prokletstvu“. Bilo je svakojakih napisa. Posebno je izazvala pažnju vijest da su arheolozi između ostalih nalaza u grobnici našli jedan predmet koji sam po sebi daje odgovor za seriju smrti. Navodno, nađena je jedna pločica od gline koja je sasvim uredno zavedena u katalog pod određenim inventarnim brojem, a onda je nakon nekoliko dana netragom nestala. Neki izvještaji govore da je na njoj je prof. Gardiner pročitao tekst koji je glasio: “Smrt će svojim krilima zatuči sve one koji remete faraonov mir”.
Magični natpis
Navodno, Carter i Gardiner su se pobojali lakovjernosti masa te su zato pločicu koja govori o proklestvu sakrili. Međutim, stvarno je nađeno nekoliko predmeta s natpisom koji sadrži kletve za one koji remete faraonom mir. Tako na poleđini jedne magične figure stoji natpis: “Ja sam onaj koji provalnike groba odvraća pustinjskim plamenom, ja sam onaj koji štiti Tutankamonov grob”.
Tome se može dodati i naprijed spomenuta kletva koja je napisana na podmetaču za glavu, koji je stajao ispod Tutankamonove glave. Tako su se na osnovi ovog i onog ispredale svakojake priče koje su svaki put dobijale novi sadržaj kad bi stigla vijest o novoj smrti jednog od članova Carterove ekipe.
Šta je uzrok pomora arheologa
Kad je stvar poprimila neviđen publicitet, i zbog stalnog salijetanja novinara i drugih brojnih izvještača, sam Carter se mrao oglasiti i dati objašnjenje o tobožnjem prokletstvu faraona: “Istrazivač ide na svoj posao pun strahopoštovanja i preuzvišene ozbiljnosti, ali bez ikakve strave, kojoj kao tajanstvenoj draži vrlo lahko podliježe svjetina, žedna duševne senzacije”.
Potom je govorio o neosnovanosti svih tih priča i potvrdio da u grobnici nisu otkrivene nikakve klice ili nešto što bi navodno bio uzrok smrti članova njegove ekipe, i nastavio je: “Tome blesavom brbljanu manjka razum. Očito da čudoredno još nismo napredovali dalje od starog vijeka, unatoč tome što dobri ljudi vjeruju da jesmo”.
Pričama o prokletstvu su mnogo doprinijeli i felasi, nastanjeni oko Doline kraljeva koji su često okupljenim novinarima prepričavali kod njih staro predanje da će se “faraon svima osvetiti koji mu remete mir“. Zanimljivo je da je smrt pokosila samo istrazivače groba dok nije zabilježen nijedna takav slučaj među felasima koji su s Carterom radili u grobu kao obični radnici.
Riječ stručnjaka
Serija smrti koja je u kratkom vremenu pokosila članove ekipe koji su učetvovali u otkopavanju faraonovog groba na koncu je zainteresirala i stručnu javnost. Logično se postavilo pitanje da li je baš slučajno došlo do serije smrti istraživača groba, ili zaista postoji neka uzročna veza sa sadržajem groba.
Od strane nauke, data su razna objašnjenja. Jedno od njih kaže da su arheolozi pomrli od histosplasmoze koju uzrokuju virusi koji se stvaraju u izmetima šišmiša. Drugi su tumačili da je riječ o posebnoj vrsti gljivica koje se razvijaju u optimalnim uvjetima stalne tmine i ustaljene temperature, kakvi su baš postojali u hiljadama godina zatvorenoj Tutankamonovoj grobnici.
Liječnik i biolog dr. Ezedin Taha sa Kairskog univerzitata je u tom pogledu došao do zanimljivih podataka. On je duže vrijeme pregledavao arehologe i sve uposlenike Kairskog muzeja koji su svakodnevno dolazili u kontakt s predmetima izvađenim iz starih grobnica. Kod svih je otkrio gljivice koje izazivaju upale dišnih puteva s povišenom temperaturom. Toj gljivici, zvanoj „Aspergillus niger“, upravo najbolje pogoduju zatvorene grobnice i piramide, a najviše se nalaze mumijama.
Konstatirano je i to da su skoro svi arheolozi koji su istraživali u Egiptu patili od iste bolesti, a to je jedna vrsta svraba, poznata u medicini pod nazivom “Koptska svrab”. Simptomi su joj smetnje disanja i nadražaji na koži ruku i lica, odnosno otvorenih dijelova tijela. Po mišljenju stručnjaka dotična gljivica je vjerojatno uzročila pomor arheologa koji su učestvovali u otkopavanju faraonovog groba u koju prije njih nije niko ušao kroz razdoblje od 3300 godina kada je zatvorena nakon Tutankamonove sahrane.
(Bosanskohercegovačka javnost je 1973. godine bila u prilici da vidi nalaze iz Tutankamonove grobnice na izložbi koja se trebala održati u sarajevskoj Skenderiji. Sve je bilo dogovoreno između Jugoslavenske i Egiparske vlade ali do realizacije nije došlo zbog izbjanja rata između Egipta i Izraela).
