Vikići portal stranica naselja Vikići
DOSJE: Handžar divizija – (ne)dovrsena priča (4)
U noći između 16. i 17. septembra 1943. godine prema dogovoru, nakon otkucaja ponoći na satu gradske crkve u Vilfranšu Ferid Džanić i drugovi stupili su u akciju. Džanić, kao dežurni garnizona rukovodio je akcijom.
Hroničari su zabilježili da je vođa pobune u Vilafranšu iz francuskog Pokreta otpora donio obećanje da će dobiti njihovu maksimalnu pomoć i podršku. Pored ostalog spominjan je izvjesni Božidar Vitković, liječnik, rođen u Beogradu 1899. godine u bogatoj frankofilskoj obitelji. Nastanjen u Francuskoj između dva svjetska rata, oženjen Francuskinjom, dobio je francusko državljanstvo, a u ratu 1939-1940. godine bio je dobrovoljac. Sa njim je bio još jedan Srbin, Sava Čipovac, zvani “Pjer”. Obojica su bili časnici-oficiri u Pokretu otpora. Poznavatelji tadašnjih prilika uvjereni su da razlozi njihovog pristupanja Pokretu nemaju veze sa komunizmom, jer je Cipovac bio pristalica pokreta Draže Mihajlovića i engleski agent. Uzimajući u obzir i druge popratne okolnosti sve navodi na zaključak da je Ferida Džanića i njegove suborce obmanuo upravo Savo Cipovac. Prema svjedočenju Šemse Alihodžića u noći između 16. i 17. septembra 1943. godine prema dogovoru, nakon otkucaja ponoći na satu gradske crkve u Vilfranšu Ferid Džanić i drugovi stupili su u akciju. Džanić, kao dežurni garnizona rukovodio je akcijom.
Svjedok vremena
Za svoje učešće i ulogu u Handžar diviziji krivično nije odgovarao Zvonimir Bernwald. Rođen je 1924. godine u Slavonskom Brodu u folksdojčerskoj obitelji. Nakon Drugog svjetskog rata u strahu od partizana i komunista sklonio se u Njemačku gdje trenutno živi u mjestu Nesselwagen. U radnoj karijeri afirmirao se kao visokoobrazovani grafički radnik. Nakon višegodišnjeg djelovanja kao vodeći stručnjak tvrtke F.K. Werke u Trossingenu (Wirtemberg) radio je od 1961. do umirovljenja 1989. godine.
Počelo je sa hapšenjima
Sve navodi na zaključak da je Ferida Džanića i njegove suborce obmanuo upravo Savo čipovac zvani ”Pjer” jer je vođa pobune u Vilafranšu iz francuskog Pokreta otpora donio obećanje da će dobiti njihovu maksimalnu pomoć i podršku. Čipovac je bio pristalica pokreta Draže Mihajlovića i engleski agent.
Prvi zadatak, pod vodstvom Džanića i Vukelića, izvršen je hapšenjem petorice njemačkih oficira u hotelu Moderne i njihovim privođenjem u Štab bataljona koji se nalazio u školi. Nakon kratke izjave Ferida Džanića počelo je strijeljanje oficira u školskom dvorištu. Strijeljani su redom: komandant bataljona major Oskar Kirchbaum, etnički Nijemac iz Varaždina, kapetan Heinrich Kunz iz Velikog Bečkereka u Banatu, poručnik Gerhard Kretmer iz Gorlitza, poručnik Julius Galantha iz Osijeka, a poručnik Aleksandar Michawtz iz Osijeka spasio se bijegom nakon što je prevario stražare. Druga grupa zavjerenika izvršila je hapšenje podoficira i vojnika Nijemaca smještajući ih u podrumske prostorije škole. Zatim su ih izveli i postrojili u dvorištu. Došao je pobunjenik Vukelić i rekao da će ih odvesti na kolodvor, a da će odatle biti odvezeni na drugo mjesto i da im zbog toga ne treba druga oprema. Šemso Alihodžić, preživjeli pobunjenik u svom iskazu navodi da je bio uvjeren da će i njih poubijati kao i zarobljene oficire. Kolona je krenula pod jakom stražom prema kolodvoru na čelu sa Džanićem, Vukelićem i Matutinovićem.
Uloga Halima ef. Malkoča
Dok se ovo događalo u dvorištu škole i na putu prema kolodvoru imam Halim ef. Malkoč kojega pobunjenici nisu smjeli likvidirati zbog velikog ugleda kojeg je imao među vojskom, na kratkom sastanku u hotelu od Džanića i ostalih bio je uvjeravan da je pobuna uspjela u cijeloj diviziji. Rečeno mu je daje komandant divizije general Sauberzweig uhapšen, da su Englezi samo 40 km od njih, te da će divizija biti prebačena u Hrvatsku. Cijeneći da je sve ovo samo najobičniji blef (o tome Malkoč pred svjedocima govorio na Lebrargangu u Gubenu) Malkoč je od Džanića i ostalih tražio kontakt sa vojskom. Nakon toga se uputio prema garnizonu gdje je zatekao vojsku pod punom ratnom spremom, iznenađenu, izgubljenu i bespomoćnu u snalaženju u situaciji izazvanoj krupnim događajima. Imam Halim ef. Malkoč, kako navode svjedoci svega što su od njega izvorno čuli, popeo se na poviše mjesto i povikao: Braćo! Nastala je za sve nas ozbiljna situacija. Prijeti nam katastrofa. Hoćete li slušati moju zapovijed? Prolomio se gromoglasan odgovor: S tobom ćemo u vatru i u vodu! Nakon toga je skočio i povikao: Braćo za mnom! Prvo što je uradio bilo je da je na čelu kolone otrčao do škole da oslobodi njemačke podoficire i vojnike. Tom prilikom na putu su se sreli sa pobunjenicima. Prvi im je u susret pošao Vukelić, a Džanić i Matutinović su zastali na čelu kolone uhapšenih njemačkih podoficira. Vukelića su vojnici pod komandom Halima ef. Malkoča razoružali i uhapsili. Kad su to pobunjenici vidjeli otvorili su vatru iz strojnica. Na to im je uzvratila vojska lojalna Malkoču pri čemu su ubijeni: Ferid Džanić i Lutvija Dizdarević dok je Eduard Matutinović uspio pobjeći. Malkoč je za njim poslao potjeru, postavio je stražare na sve strane a civilima zabranio izlazak na ulice. Požurio je, potom na poštu da o svemu ovome obavijesti vojne vlasti u Rodezu. Pobuna je uspješno ugušena, zaključak je iz iskaza imama Halima ef. Malkoča.
“Okićeni” zlodjelima
Uvjeren da je o Handžar diviziji napisano dosta neistina novim prilogom povijesnoj istini obratio nam Biščćanin Fuad Mujakić: “Nedavnoje ugledni njemački list Der Spigl objavio članak o navodnom progonu Jevreja od strane pripadnika Handžar divizije, sto je mnoge poznavaoce povijesne istine iznenadilo. Zbog toga su ovoj novinskoj redakciji upućeni brojni demantiji Medu njima i demanti svjedoka vremena i njemačkog povjesničara Zvonimira Bernwalda. Naime, starijim generacijama poznato je da su u Bihaću prije rata 1941. godine živjele brojne porodice Jevreja i da su imali i svoju bogomolju Templ u ulici Bedem.
Tako je bilo u mnogim gradovima BiH u Sarajevu, Mostaru, Tuzli… Dolaskom Nijemaca i ustaša taj narodje totalno nestao, kuko u Bihaću tako i u drugim gradovima. Dvije godine nakon tih tragičnih događaja formirana je Handžar divizija 1943. godine da bi u martu 1944. nakon izobrazbe iz Njemačke došla u BiH. Sve u svemu ovako ‘važne činjenice bi se ipak trebale provjeravati prije nego se plasiraju javnosti makar se radilo o eminentnim novinskim kućama poput Der Spigla.” napisao je Mujakić.
Nadalje kaže: Takoje Handžar divizija zbog svoga pogrdnog imena i prezimena “okićena” i zlodjelima koja nije počinila. U višim štabovima divizije nalazo se kadar od 20 imama, visoko obrazovanih islamskih teologa medu kojima su bili potpisnici i inicijatori za donošenje poznatih rezolucija protiv pogroma Srba, Jevreja i Roma, obznanjenih u Sarajevu, Bosanskoj Krupi, Tuzli i Bijeljini. Dokaz: Glasnik Islamskog vrhovnog starješinstva br. 9-10 iz 1970 godine, pa nije teško pretpostaviti kako bi ovaj eminentni vrh islamskih alima reagovao na zlodjela spominjana u Spiglu. Njihovi protesti protiv suradnje Handžar divizije sa četnicima i njena dislokacija u Mađarsku izazvali su toliko bijesa da su četvorica imama to platili svojim životima. Nesporno je da su sve vojske koje su tada harale Bosnom činile zločine. Činili su ih i partizani što dokazuju memoar partizanskog komandanta Koste Nađa. ’Tamo je napisano da su partizani krajem prvog polugodišta 1942. iz strateških razloga “zamrzli” sve akcije oko Bihaća. Cilj je bio “uspavati” neprijatelja. No ovu naredbu prekršio je jedan komandant izvevši akciju u okolini Ripča. U njoj je poginulo šest muškaraca i jedna žena. Par sati od svoje obavještajke R. Sadiković pod pseudonimom ”Srp” primili su izvješće. “Ako nastavite kao u Ripču nikada u Bihać nećete ući”.
Dana 4. novembra 1942. godine Krupljani su na ovome svijetu doživjeli džehenem. Grad je spaljen sa svoje tri džamije i katoličkom crkvom. Pravoslavnu crkvu srušile su ustaše godinu ranije. Na kraju, piše Mujakić: “Želim kazati da sam dugo odlučivao hoću li pisati o nemilim događajima iz svoje rane mladosti koji u poznim godinama čovjeka izazivaju emocije i sućut. No potaknut poznatom maksimom da, što nije zapisano nije se ni dogodilo, napokon sam odlučio da u plamen borbe protiv zla ubacim drvce nade, obraćajući se Onom koji sve zna i sve može, da sa puta sreće naša tri naroda (i ostalih) ukloni dušmane koji su nas vijekovima zavadali i činili nam neizmjerna zla. Amin ja Rab’bi! Amin o Gospodaru naš!”.
Uspostavljanje divizije Handžar proizilazi lično iz inicijative Heinricha Himmlera. Kao građanin Minhena divio se hrabrim Bosancima, koji su u Prvom svjetskom ratu služili u carskoj i kraljevskoj vojsci, pronoseći slavu hrabrih boraca.
Ratni sud presudio
Oko podneva 17. septembra 1943. godine stigla je jedna četa odjeljenja za telefonske veze iz Mendea i pobrinula se za red i sigurnost u gradu Vilfranšu. Istog dana ratni sud je dosudio smrtne kazne protiv 14 pobunjenika i Nikole Vukelića. Presude su izvršene od strane vojnika pridošlih iz Mendea 17. i 18. septembra. Prije smaknuća Nikola Vukelić je dao interesantne podatke o vođama, motivima i stvarnoj pozadini pobune. Nakon svega saveznička propaganda plasirala je informacije kako su Bosanci morali strijeljati svoje zemljake što nije bila istina. Neistina je bila i tvrdnja da je 150 Bosanaca poginulo tada u junačkoj borbi. Upitna je i tvrdnja da je Vilfranš prvi francuski grad koji je oslobođen od nacista.
Prisvajanje pobunjeničkih zasluga
Livada na kojoj su pobunjenici strijeljani preimenovana je u “Champ des martyrs”, a na spomen ploči postavljenoj 1951. godine ispod simbola crvene zvijezde petokrake je pisalo: “Ovdje počivaju jugoslavenski borci, koji su daleko od svoje domovine pali od nacističkih rafala prilikom ustanka u Vilfranšu 17. septembra 1943. godine”. Od tada su se utrkivali prvo jugoslavenski, a danas hrvatski antifašisti za počast i nasljedstvo palih mučenika, dok su Srbi isticali da na tom mjestu u miru Božjem počivaju Srbi islamske vjeroispovijesti. Prijedlog Zvonimira Bernwalda Gradskom vijeću Vilfranša na žalost nije prošao tako da nije dopušteno da se izvrši ekshumacija i da se prenesu posmrtni ostaci žrtava na njemačko vojno groblje u Dagneuxu, a da na spomen ploči piše: “Ovdje su pohranjeni ostaci mladih Bosanaca i Hrvata koji su u zapletu događaja 1943. godine izgubili živote daleko od svoje domovine. Neka njihova smrt bude poziv današnjim i budućim generacijama da se bore i zauzimaju za mir među narodima.”
Imama Halima ef. Malkoča pobunjenici nisu smjeli likvidirati zbog velikog ugleda kojeg je imao među vojskom. Na kratkom sastanku u hotelu Džanić i ostali su ga uvjeravali da je pobuna I uspjela u cijeloj diviziji, ali je on smatrajući da je to blef, tražio kontakt s vojskom.
Na spomen ploči postavljenoj 1951. godine ispod simbola crvene zvijezde petokrake je pisalo: “Ovdje počivaju jugoslavenski borci, koji su daleko od svoje domovine pali od nacističkih rafala prilikom ustanka u Vilfranšu 17. septembra 1943. godine”.
Safet HRNJICA
Izvor: 037Plus
