Vikići portal stranica naselja Vikići
Poštovani Predsjedniče, već dugo Vam hoću napisati ovo “pismo,”pa nikako… Jer što će reći svijet, tko još s ovog svijeta, piše pismo nekome na onom svijetu?! Tko što mislio, rekao, moram.
Moram Vam pisati predsjedniče… Moram Vam napisati da Vaša Bosna, barem iz mog zagrebačkoj pogleda, više nije ista, mnogi insani više nisu insani, sadašnji političari Vama ni do malog nožnog prsta, a kamoli do gležnja. Nekad’ i jabuke padnu daleko od stabla.
Ali, ne pišem Vam zato, predsjedniče, Vi to znate, iz prvog safa dženeta sigurno se dobro vidi Bosna.
Pišem Vam predsjedniče, jer se često prisjetiim nekih lijepih uspomena koje me vežu za Vas, kao šefa države, a opet običnog čovjeka.
ZNATE PREDSJEDNIČE, nisam zaboravila onaj dan, baš nekako krajem marta ’94.,kada smo na onim dugim pregovorima umjesto tri dana, ostali 33.
Ispričat ću po sjećanju.Pogledali ste me nekako zabrinuto i rekli, dijete, duže smo ovdje nego smo mislili, moram ti nazvati čo’eka da mu kažem da ti ovdje puno radiš, da te trebamo, da bude bez brige…. Neugodno mi,kažem ne treba predsjedniče, vjeruje mi, zna kakav mi je posao…. Niste odustali, Vaš odgovor zauvijek ću pamtiti: “znam ja našeg čo’eka.” (po vjeri). Uvijek ste mislili na “svoje ljude,” čime ste, osim državničke, stalno pokazivali i svoju ljudsku veličinu.
ZNATE PREDSJEDNIČE, nisam zaboravila ni kada ste me to isto veče, vraćajući se s dugih iscrpljujućih razgovora, negdje oko ponoći, ugledali u foajeu hotela kako čekam da mi date izjavu. Naravno, dali ste mi izjavu, ali opet Vaša ljudskost i briga došla do izražaja, pitali ste nekoga, Vi i ja znamo koga, da li se, uz ostalo pobrinuo, da mi je osigurano sve što treba, pa i da si kupim nešto za obući, jer jedno je ići na put tri dana, a ostati 33.
ZNATE PREDSJEDNIČE, nisam zaboravila ni Vaše bezgranično povjerenje općenito, ali posebno ono kada ste dali upute gen R. Deliću, da ako je nešto hitno, a ne uspije dobiti Vas, ili nekoga od članova Predsjedništva, da kaže meni.
ZNATE PREDSJEDNIČE, nisam zaboravila ni jednu zgodu kada su mi javili da me hitno trebate, dolazim do Vaše sobe, a dečki iz sigurnosti ispred Vaših vrata hoće me pregledati. Ja objašnjavam da je hitno, da me puste, i kako sam “malo” podigla glas, Vi ste čuli, otvorili vrata, i rekli dečkima, da to više nisu radili, pa “neće Alissu pregledavati iz sigurnosnih razloga.”
Nisam zaboravila ni kada niste ni taknuli tanjur s večerom. Sjećam se, bile su sarmice u listu vinove loze. Pitam zašto ne jedete, kažete dijete kako ćete jesti dok u Sarajevu umiru od gladi. Samo ste na Bosnu mislili.
TAKO JE BILO U VAŠ VAKAT, PREDSJEDNIČE.
Danas više nije tako. Danas u Bosni više ni moje tekstove ne puštaju iz “sigurnosnih razloga.” I Vas napadaju predsjedniče. Neki, koje su preuzeli šejtani.
Eto, poštovani predsjedniče, morala sam Vam se, uz sva lijepa sjećanja i malo izjadati. Imala bih još puno toga napisati…..
ALI “PISMO” VEĆ PODUGAČKO.
Ali i dženet je, kažu, piše u Knjizi, beskrajan, svevremenski, a i Vaše mjesto u prvom safu bezvremensko, udobno i za čitanje.
INSHALLA.
Kako sam Vas često čula da kažete.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba
