Peti korpus ide dalje

divizijski general Atif Dudaković
divizijski general Atif Dudaković

U ponedjeljak, 7. augusta u devet sati, autonomaš Fikret Abdić još uvijek je boravio u Kuli Muje Hrnjice na Starom gradu u Ve­likoj Kladuši, otprilike, najvećem uzvisju svoje kratkovijeke autonomije. Sjedio je u central­noj sobi dvorca kojeg je, kažu očevici, između prve i druge autonomije učinio luksuznijim i od samih “Titinih vila” i pisao pismo predsjed­niku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu. U deset sati mu je pozlilo te je u jedanaest otišao u kladušku bolnicu na pregled.

Već u petnaest sati ovdje su ušle jedinice 5. korpusa Armije Republike Bosne i Herce­govine, vojnički zauzevši ne samo teritorij velikokladuške općine već i prostor hrvatskog teritorija, deset kilometara u dubinu prema Plitvicama.

Kladuški demagog mogao je pobjeći u dva pravca; u prvom dijelu puta, preko tada još postojećih četničkih linija na Maljevcu ili Plazikuljama, a potom produžiti kroz kontrole Hrvatske vojske do Zagreba, gdje je dobio politički azil i apartman u hotelu Palas. To je bila njegova ranije pripremljena rezervna va­rijanta bijega. Ali, to je, ujedno, bila, zašto ne reći, i beogradsko-zagrebačka vrijanta spasa njihovog značajnog pulena, čije se antibosanske i veleizdajničke ideje mogu pokrenuti kad

god kojemu od ovih režima zatreba u daljnjoj budućnosti. Ali, nije sve išlo “kao po loju”. Prvi koji su ušli u Kulu Kladušku svjedoče o brzini i iznenađenju četničkog slugana Abdića: na njegovom radnom stolu zatekli su nesklonjene stvari – među njima album sa fotografijama napravljenim tih posljednjih dana izdajstva i kopija pisma upućenog Tuđmanu. Dio tih fo­tografija ustupljen je redakciji Ljiljana.

Bihaćka krajina ostaje na zapadu, na svojoj stvarnoj granici na rijeci Korani, u dodiru sa savezničkom Hrvatskom vojskom, a sa istoka ograđena četničkim linijama na Gorjevcu i Grmuši, u pravcu prema Krupi.

Ovdje su, vele, spremni ići dalje. Spremni su oslobađati svoj toprak po svaku cijenu. Oslobađati i spojiti se sa bosanskom vojskom preko Ključa i Jajca, sa 7. korpusom Armije BiH. Čak i onda kad hidro-centrala u Kašteli na Uni ne proizvede dovoljno struje i civilni život bude naporan kao i dosad, ili kad im vode sa vrela Klokota bude nedovoljno, kao i dosad, Ljuti Krajišnici naći će put do spajanja

.

KONAČNI KRAH AUTONOMIJE

BOV ispred kule Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši
BOV ispred kule Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši

Tačno 24 sahata nakon ovih događaja, vi­soka državna delegacija iz Sarajeva, na čelu sa predsjednikom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem i komandantom Armije Republike Bosne i Her­cegovine armijskim generalom Rasimom Delićem, stigla je u Kulu Muje Hmjice. Is­tovremeno, prvi kopneni konvoj sa hranom, medicinskom opremom, lijekovima, odjećom i sredstvima za odbranu stigao je iz Zagreba u napaćeni Bihać.

U prostoriji u kojoj se Fikret Abdić najrađe slikao, predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović održao je konferenciju za štampu. Pred mnoštvom stranih i domaćih novinara, kazao je:

Došao sam ovdje odmah jer hoću simbolično pokazati daje autonomija završena i da je stigao konvoj sa hranom. Ovdje smo opstali zahvaljujući našoj borbi i hrabrosti krajiškog naroda. Imao sam malo sretnih dana u svome životu. Ovo je jedan od njih.

Zastava Armije RBiH i države R BiH na kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši
Zastava Armije RBiH i države R BiH na kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši

(Manje je poznato daje istoga dana Pred­sjedniku bio rođendan.) Alija Izetbegović se pozdravio sa kladuškim domaćinima i nasta­vio, sa svježinom i voljom koja iznenađuje, obilaziti slobodni krajiški teritorij: Cazin, Bihać, dijelove Bosanske Krupe, Bužim, Varošku Rijeku… Proučio je fatihu na mezarima rahmetli minista Irfana Ljubijankića i le­gendarnog komandanta Nanića, posjetio ovdašnju medresu, komandu 5. korpusa, sje­dište Bihaćkog kantona, obišao je ranjenike i novorođenčad u cazinskoj i bihaćkoj bolnici…

Po prvi put od početka četverogodišnje blokade (a neki od njih i po drugi put) u bihaćku regiju došli su, pored predsjednika Izetbegovića i generala Delića, i ministar vanjskih poslova RBiH Muhammed Šaćirbej, ministar unutarnjih poslova RBiH Bakir Alispahić, pomoćnik načelnika za državnu sigurnost Ir­fan Ljevaković, general Sulejman Vranj, načelnik logistike Armije Republike Bosne i Hercegovine izvan Republike Hasan Čengić, načelnik logistike 5.korpusa iz Zagreba Ibra­him Baja Hadžić, rukovodilac zračnog mosta za Bihać u vrijeme blokade pukovnik Salko Begić, brigadir Hase Tirić, brigadir Suajb Šeta, novinari RTV Bosne i Hercegovine iz Saraje­va…

BAJRAM SLOBODE U CAZINSKOJ KRAJINI

Alija-Izetbegović na press  konferenciji u kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši
Alija-Izetbegović na press konferenciji u kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši

Ovaj doista veliki događaj i slavljeničke dane u bihaćkom kraju, turska skupina novi­nara (SHOW, TV, ATV, SABAH), boraveći u Kladuši i Bihaću, nazvala je Bajramom slo­bode.

Na završetku Predsjednikovog posjeta, ovdašnji slikar Amir Telalović poklonio mu je pastel Zaštićena zona Bihać, na kojemu je ovaj umjetnik iz Vlasenice (kojemu je posljednju samostalnu izložbu u junu 1993. godine otvorio Irfan Ljubijankić) bojom i simbolikom prika­zao istinu o Bihaću. To je Bihać ugušen do grla u smrti sa plavim šlaufom (UN)i tespihom (borcima) oko vrata.

Ovdje je sve prepuno simbola. Svaki dan i svako lice pretvaraju se u historiju.

Amirov opus ulja na platnu ostao je u rod­noj Vlasenici, ali on mnogim muhadžirskim uljima i stvaralaštvom odgovara na izgubljeni dio života. Kao, uostalom, i čitav bošnjački narod.

KROZ KNINSKU KRAJINU

…Ostavljamo zadovoljni Bihać, Cazin, KladuŠu, Bužim, Bosansku Krupu… ispraćeni čvrstim stiscima ruku unaprijeđenog diviz­ijskog generala Atifa Dudakovića. iskrenim selamima predsjednika Bihaćkog kantona mr. Mirsada VeladŽića, muftije Hasana Makića, hrabrog kolege Mirze Sadikovića, naroda koji je izvjesio bosanske zastave gdje god je sti­gao, djece koja na svakom mogućem mjestu i pjevaju bosansku himnu. Da nije patetično, kazali bismo, kao nekad komunisti, da pjevaju slobodi. Ali, oni zaista pjevaju slobodi izlaska u svijet. Samo oni koji su četiri godine bilo osuđeni na svoju kuću, sklonište i zgradu zna­ju šta znači otvoreni put. To je, prije svega, otvoren put prema tek oslobođenim teritoriji­ma Republike Hrvatske, put prema hrani, lijek­ovima, robama široke potrošnje, put prema rodbini i prijateljima. Put prema životu.

A put do Bihaća preko Karlovca, Ogulina, Plaškog, Rakovice, Plitvica, Breznika i Tržačke Raštele, na granici, na rijeci Korani, nije ne naporan. Naročito u ovo vrijeme. Srbi su samo uski pojas prema hrvatskim teritorijima držali u redu i tu se normalno Živjelo. Kuće su ostale pune, prodavnice također, stoke na svakom kraju. Ali, dubina teritorija koji su Srbi zvali svojom državom zastrašujuće je opustošena. To je sada divlji kraj. Makadamski dio puta jedva da je prohodan. Zemlja je neobrađena. I nezapaljene kuće i vikendice izgledaju jadno i opustošeno.

Srpska krajina je, očito, bila samo fikcija. Treba proći ovih dana ovim putom i osvjedočiti se. Ni po cesti rasuti srpski novac, “vrijedan’ i do milion dinara svježe štampan u Kninu 1993. godine, ili onaj kojeg se sjećamo, štampan u Beogradu 1978. godine, ne kazuje da se ova tvorevina mogla održati. Predaleko od matice, a putovi trošni i dokrajčeni raznim vojskama. Jednako kao i vještački obol Martićevog i Babićevog režima, pukli bi kad-tad sami od sebe.

Jer, kakva je to država u kojoj je Milan Martić predsjednik? – zapitat će se oni koji ga bolje poznaju.

Fikret Abdić sa svojim vojnim saradnicima u kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši
Fikret Abdić sa svojim vojnim saradnicima u kuli Muje Hrnjice u Velikoj Kladuši

Vojnički, operacijom Oluja, zvanični Zagreb je za samo 78 sati zbrisao srpstvo sa lica “Kninske zemlje”. Sudeći po onome što smo vidjeli na terenu, brzo će uspostaviti svo­ju civilnu vlast. Dvadeset četiri sahata na rad­nom mjestu ovdje su, pored vojnika, pripadni­ci civilne zaštite, radnici HPT-a, poljoprivred­nih zadruga, komunalnih institucija, najviši predstavnici vlasti, socijalni radnici, novinari…

Bihaćka krajina ostaje na zapadu, na svo­joj stvarnoj granici na rijeci Korani, u dodiru sa savezničkom Hrvatskom vojskom, a sa is­toka ograđena četničkim linijama na Gorjcvcu i Grmuši, u pravcu prema Krupi.

Ovdje su, vele, spremni ići dalje. Spremni su oslobađati svoj toprak po svaku cijenu. Oslobođati i spojiti se sa bosankom vojskom  preko Ključa i Jajca, sa 7. korpusom Armije BiH. Čak i onda kad hidro-centrala u Kašteli na Uni ne proizvede dovoljno struje i civilni život bude naporan kao i dosad, ili kad im vode sa vrela Klokota bude nedovoljno, kao i dosad, Ljuti Krajišnici naći će put do spajanja.

Izvor:nacionalni sedmični list “Ljiljan” od 16. do 23. augusta 1995. godine

 

 

Comments

comments

Provjerite također

Umro je Rekić Fikret iz Vikića

Fikret Rekić iz Vikića umro je 18. decembra 2023. godine u 58-oj godini života. Đenaza …