Petak u Mrceljima

U petak u veče, na povratku iz Raštela sa sajma, sastalo se u Mustinoj kahvi i malo i veliko. Posjedali Mrceljani u naokolo po golim sećijama, redom, po starini, A bilo je tu i starih ljudi. U pročelju je sjedio Hadži Hrusto i odavno na tome mjestu. Čim je poslao bedela na Ćabu ljudi ga prozvaše Hadžijom i počeše mu praviti prvo mjesto. Kad bi se među njima pojavio i Rašidaga Crnogorac, što je kao muhadžir doselio u Mrcelje, onda bi se muktar Redžo pomakao za jedno mjesto u lijevo, jer prvo i prvo, Rašidaga je stranjski čovjek koji je prošao mnogo svijeta. svašta vidio, sa mnogim se viđenim ljudima iz svijeta upoznao i o tome zna potanko da priča, a drugo i drugo, on je stari čovjek i njegovo je mjesto odmah do Hadžinog. Do muktara Redže sjedio je obično muktar Miralem, pa Hase Muratov muktar iz Brezove Kose, a do njega Hase, muktar sa Pleske i redom ostali seljani koji su se okupIjali u Mustinoj kahvi da čuju koju mudru besjedu, ili uz gusle da proprate koju staru junačku pjesmu o svome Hrnjici Muji i Halilu, Beg Mustajbeg Lički ili o omiljenom Tali Ličaninu. Hasan Ćelo najbolji je „pivač” u Mrceljima, ali je stidljiv. Zna on po koju i zgodnu narodnu doskočicu uz gusle da otpjeva, pa svu kafanu natjera u smijeh. Samo mora da se moljaka dok uzme gusle u ruke. Tako i večeras navalili na Hasana. „Hajde, pa hajde”. Skoro silom mu utrpali gusle u ruke. Moraš da i nećeš! Pa i Hadžiji nisu mrske gusle… Eto, kad ko od ove mlađarije zagudl kakvu iz starog vakta i zemana, krv se otkravi u Hadžijinim zamrzlim žilama … Zastrepe damari… Srce zakuca življe, kao da je u dvadeset drugoj… Zato i on nestrpljivo iščekuje pjesmu. — Dela, Hase, dela! — Ne znam koju ću?! — Proberi, ban… Imaš ti njih u glavi podosta! Sojtarija Hasan prevuče gudalom nekoliko puta preko gusala i otpoče pjesmu…

„Kohnja jaše aga Hasanaga. Konja jaše na magarca skače. Gledala ga punica đevojka, Na njega je pušku okrenula, U zlo ga je mjesto pogodila, Pod koljeno medu oči čarne. Mrtav pade, a živ kući dođe, Kući dođe zdravo i veselo, Kad kod kuće još veće veselje. Babo mu se u bešici Ijulja, A majku mu svati dovedoše … AI’ eto ti tri hrta sadrta, Oni gone pečene kokoške…

Nasta smijeh i žamor medu prisutnim. Ja rabbi, morel to bit’ baš, pa da su oni pečene kokoši gonili? — pita mlađarija starije. „More! Kako ne mere! — odgovarali stariji. „To je bio takav vakat, kad su „evlije” hodale po zemlji”. Mlađarija sumnjivo vrtila glavom, ali ko bi joj zamjerio. Mladoludo, pa ga prenosi pamet. Stariji Ijudi zaposegli ozbiljan razgovor. — Jesi li ti, Hadžija, bio u Raštelima na sajmu? — pitaju Hadžiju. — Jah, bio sam! — odgovori on kratko, motajući cigaru. — Vjere ti, šta kažu, hoćel’ bit’ rata j'opet? — A eto, njekakav se deran razviko, biva, da u novini ima'nješto plaho za muslimane. — Jami, ban! — čudili se Mrceljani. — A što bi to bilo Hadžija, ako Boga znaš? — Thi, što bi bilo?… Haman će Ćemal prignječit Hungariju, a ni Nimačkoj neće puhat’ ispod samara. — Ma ne mere ^bit’, čoče! — čude se zadivljeni slušaoci. — Ja kako?! — potvrduje Hadžija … — Boga mi, biće j'opet rata! Ja sam čuo da Talijan plaho prijeti. — upade u riječ Hase, muktar sa Pleske, i molećiv pogled upravi na HadžiHrustu, kao da moli oproštenje, ako je ovom besjedom prometnuo… — Kakav Talijan,— naljutio se Hadži Hrusto.—Talijan jede džabe… hm, mal ne rekoh šta… Ne smije on kvrknut od Injgleza. — Pravo veliš, Hadži Hrusto. Vjere mi, ta ti je na mjestu. Nije ni Injglez mačkov praporac. potvrdiše prisutni Hadži Hrusti. — A mislite li vi, da je Albanez mačji? Ha? — nadoveza Hadži Hrusto i baci upitljiv pogled na prisutne. — Molićemo, HadžiHrustaga, jel’ de, i tamo su muslimani? — Ja, šta misliš ti? Ljuti Albanez ko zmija Ijuta, sve sami Turčin, šućur el hamdulillahi. — E, onda, Hadžaga, bireć, da se oni boje njihova hršuma. — I te kako! — pobjedonosno mahnu rukom HadžiHrusto. — Zali nam kahve, Musto! — naredi muktar Redžo… — Ih, Hadžiia brate, đi ne uze te novine?! — pitaju ožaIošćeni Mrceljani. — Ja, šta mislite vil — Ma ne mere bit’? — Kažem vam … — Beaferim, Hadžaga! Hadži Hrusto izvadi novine iz nutarnjeg džepa svoga kaputa, a poslije toga i đozluke, što ih je u prošli petak kupio od Arifa staretinara za dvadeset forinti i natače ih na nos. Za jaračile godine, pa oči obnevidile, ali opet, opet! Ponajlak a poteke, srce si moje drago; sani sobom govoraše Hadži Hrusto. I ćorava koka đekad zrno nađe, pa i mi ihtijari… Ako i nismo posrkali sve potoke mudrosti, nama je naša pamet dotekla… I još kako… Ne pamtim da je i jednom mome akranu navučena luda košulja, a danas ova miadarija, biva, budali iz dana u dan… Vješaju se, ah, kolju se, truju se, vode ih u lude kuće, a sve je to, biva. od prevelike i preteške pameti… Kad Hadžija govori, Mrceljani se uklipe. Ni starijima teško da se koja preturi preko usta. A mlađarija? O njoj ni govora nema, jer Hadžija odmah dočeka. „Dur bre! Zatvori te vratnice”…, pa te onda oblije stid, i kapa ti oteža na glavi, jer „pečenjak mora da zrije do kuruza… I prije toga nije za meljaje”… Ne trpi to Hadžija, pa kvit poso. A svakojakih se ljudi nađe u kahvi. Eto onaj Hase Muratov, bio bi i čojek i moglo bi se s njime i razgovarati, samo da se ne pravi previše pametan. Osobito otkako ga izabraše za muktara u Brezovoj Kosi. Ko đoja, čojk pismen, a vlast ko vlast… Ona misli ako je pismen, da mu je i pamet u redu. Pa hajde nek Hase Muratov bude muktar … ,,Eh, hajde,” veli i Hadžija, kad je bio pozvan u kotar. „Ali ljudi, kažem vam, bolje je da dadete muhur njegovu šaronji, a Hase je, asli, stvoren da pase travu”. Veli on to prijestojniku brk u brk. Pa se odatle napravio čitav kijamet. Vlast ko vlast… Ona hoće da je njena prva. Pa nek i bude. Eto nek bude Hase Muratov muktar. I tako je, eto Hase Muratov postao muktar. I od tada i on dolazi u kahvu. Pa i večeras. A nije to Hadžiji ni malo DO volji… A evo zašto. Hadžija često puta ima običaj uzeti novine u ruke u Mustinoj kahvi, ali ko će ih čitati, kad muktar Hase sa svoga mjesta iza furune ne da” ni probijeliti. Eto, on isti Hase Muratov, zna bolje čak iza furune šta u novini piše, nego li Hadžija koji čita, pa tek što Hadžija počne, a muktar Hase završava svaku riječ. Eto u tome grmu leži zec — Počni, Hadžija! — mole Mrceljani. — Stante, Ijudi! Nije hiće! — Ama, br'te, bogme, Hadžaga, hića je, kako nije. Ne mere se čekat'…, upada mu mu u riječ Muktar Redžo. — Sabur, efendum, sabur! Ponajlak, srce si moje drago, ponajlak, da nađem ono biva ako bude, — kroz blag, pritajen i zadovoljan osmijeh branio se Hadžija. U kahvi zavladala grobna tišina, samo se čuje mjestimično hroptanje staračkih prsiju. Neko bi rado i kahnuo, ali više voli da se pritaji… Vole Mrceljani da ćuju za sve što se u svijetu radi i događa. I Hadži Hrusto otpoče. Tamo iza uvodnika, nekog provincijskog dnevnika, jedan stupac nosio je naslov — Odnos S. H. S. i ltalije — Bombastični i dugi naslov uvodnika prisili Hadžiju da prevrne list… — Ne premeći, Hadžija, ako Boga znaš! — zavapiše Mrceljani. „Po redu, vjere ti”. E ne biva, biva, nego po redu, izusti i Hadžija i smrče se. „Hm, biva, vodenak kaže: Odnas S. H. S … Šta mu je ovo, šejtani ga znali… Aha!… prisjeti se Hadžija … S. H. S. To je biva SinHaSin … — Jah, jah, sin Hasin! dopunjuje ga i ispravlja Hase Muratov iza furune. — Ama, stani, Hase, majka mu stara, ne daš čojku ni da čita!… upletoše se drugi… — Ne velim ja, Ijudi, ništa! — branio se Hase. — Ama, kako ne veliš? — ražesti se i Hadži Hrusto. — Ne velim, lijepo! Što je to, rijećemo, što ja kažem .„Sin Hasin”. — Ma nije to ništa, čoče, al’ ti ne znaš, a govoriš! — Šta ne znam? — uvrijedi se muktar Hase (Muratov). — Ne znaš to! — Zar to što si čito, Hadžaga? — Pa jah! — Ama nijesam ni ja paso po svijetskim travnjacima! — E, još si zelen, sokole, ko zelena trava u gori zelenoj! — dočeka ga Hadži Hrusto. Još ti, dragoviću moj, slušaj što .pametni Ijudi govore. i beri, beri, pa u vreću meći, trebaće ti! — Ma, ljudi, ako ne bude tako, čulonjom me zovite! — diže se Hase na noge od nekakve huje. — Svoj ti poso, Hadžija! — navališe Ijudi, a kome se ne dopada, eno mu kahvenskih vrata. U kahvi opet nasta mir. Povadiše se duhan kutije, primotaše cigare i nabiše na kamiš. Musto podnese vatru, da se cigare pripale. Hadži Hrusto otpoče čitanje iz početka. „Od nasSinHasin u Italiji. — Zar moj sin u Italijil? — Židnu se Hase, muktar sa Pleske i potrese u posljednjem damaru. Hadžija ga pogleda razrogačenim pogledom. Ljudi se zblanuše… — Ha, jesam li, reko ja, Hadžija?… — Upade ko grom iz vedra neba Hase Muratov… Hadžija pređe pogledom preko prisutnih. Zagleda ponova u novine, pa i sam se izgubi… „Moglo bi i to biti”, poluglasno izusti Hadžija svoju sumnjivu tvrdnju… „Moglo bi i to biti!” — Ama zar moj sin, Hadžija, ako Boga znaš. Aman ilahi, rabbume, aman, aman! — othuknu muktar Hase sa Pleske iz dubina, pa čisto hoće da se obeznani. A nije ni čudo. Eto ravnih je jedanaest godina kako se rat svršio, a od njegova sina Ahmeda ni traga ni glasa. Zna se da je bio na fronti u Italiju zarobljen i dalje ništa. Pa eto sad habera… — Ama. da nisi što prometnuo Hadži Hrusto, ako Boga znaš, da se nisi, reko’, štogod usefio, ja l’ pobrko… ? — hoće Hase da utvrdi… — Ama, jok čoče, kako pobrko, kako usefio… ? Ako nevjeruješ meni, evo novine, pa nek čita drugi… tako piše pa sad šejtani ga znali… — Ama šta ti to govoriš, Hadžija? Ko da čita! Ko je vođenak, biva, učevniji od tebekana? Ko? Ne velim ja tebi, Hadžija ništa, namaza mi moga, već eto, brate, drago mi je, što sam čuo za svog evlada, ko da si mi dao najboljeg konja na probir, — plačnim glasom pravdao se muktar Hase … — Daj nam kahve! — naredi obradovani otac. — Tebi i Hadžiji! — pita kahvedžija? — Ama jok, čoče! Svima daj… I ovo su ljudi… I Hadžija se zbunio. Krupne kapljice znoja kao da izviru iz tijela. „Tuhaf, baš tuhaf poso! — mislio je Hadžija u sebi. Ma nije ono da je on nesiguran u čitanju … ali eto tako ispade. Pogleda on ponova u naslov to ga članka, e pa da ne vjeruje rođenim očima. „Odnos S. H. S. i Italije… Hm, biva demek: Odnos. Nemere bit’ nos nikako, već ,nasu. Odnas, e sad riječemo, SHS čita se pravo po turski „Sin”, H i jest „Ha”, „S” ko i ono prvo ,Sin”… Od nas SinHaSin u Italiji… Ama ne mere, vala, drukčije bit’, pa da ga car čita…, konačno zaključi Hadži Hrusto. A da li je to baš našeg Hase sin? E, to, brate, nek on pita… Ima još Hasa i sinova… A moglo bi bit da je našeg Hase Omer. Ko će znat’? Šejtani ga znali… — Ama ne gledaj ti, Hadžija, više tamo? Vjerujem ja tebi bolan više nego samome sebi…, završi Hase, muktar sa Pleske, uvjeren da se radi o njegovu sinu… — Ama nije da kažeš, pravdao se Hadžija za svaki slučaj, da sam ja to sSm pročitao… pomogo mi je naš Hase Muratov, valja pravo govoriti .. . — Fala mul — upade u riječ Hase. — Fala mu i od mene,— dočeka Hadžija… — A vala, Hadžaga, i od nas sviju, dočeka muktar Miralem, jer Hase je, biva, naš čojk, a pošteno se drži ko jedan po jedan u selu … — I sirotan, bogme! — dočekaše drugi… — E, beli, valah! — potvrdiše svi, a Hasi suze naviru na oči od nekakve dragosti. Hadžija prisamiti novine kraj sebe. Nek nisu na udaru. Dođoše i kahve. Dva velika plehana džezvenjaka, pocrnjela na vatri, i za svakog po fildžan. „Ko voli šećer unutra?” pita kahvedžija Musto, jer on je čovjek od reda. Neko voli gristi a neko u fiidžan. Musti je svejedno. Nek piju kako hoće. I bi kahva po volji svima. Povadiše se opet kutije, smotaše cigare, pripališe vatrom što je u mašama prinese kahvedžija Musto svakom pušaču ponaosob i otpoče opet razgovor. — Je l’ kakav bio sajam u Raštelima, — pita jedan od prisutnih seljaka koji nije bio na sajmu. — Pa lijep, prilijep! — odgovara Hadžija. — Kako ide žito? — A čije je ono, pitam te; je l’ seljačko… jeste pa znaš onda kako ide da ti i ne kazujem! — odgovora Hadžija na vlastita pitanja. — Ta ti je na mjestu! — potvrđuju mu seljaci. — A kako stoka, Hadžaga, kako ona ide? — Hm, kako ide?… nogama, — smjehulji se Hadžija i ko čudi pitanju… — Kako iđe… ? iđe nogama, eto kako… — Ama ne pitam to, čoče, već cijenom… — Ama znam ja, što ti pitaš, već me čudi što me ne pitaš kako se ona vraća? Jadni i kukavni hajvan, što je dočeko; osta bez noga! Baš osta bez noga. — Tako je, Hadžaga, vjere mi! — potvrđuju mu seljani obaraju zamišljene poglede tlima. — Ama ljudi, stanite, — preuze riječ Rašidaga Crnogorac — Kod vas ovde u Krajini ne valjaju ni ljudi, a kamoli istoka, Mrceljani se zgledaše, a Rašidaga nastavi: — U stranim zemljama stoka je krupnija i bolja od naše. Njihovo „jednogoče” za dvaput je veće od našeg „sedmogočeta”. Pa ne računajte vi našu stoku. —… i naše gazde! — upadaju u riječ drugi. — … i stranjske! — E beli valdha! — potvrđuju treći… — Eto, rijećemo, — nastavlja Rašidaga, — ovo je sve jedna zemlja gdje mi živimo, a ima velika razlika u živku Bosanaca, Crnogoraca, Srbijanaca i da kažemo Priječana. Priječani najbolje žive, e, ali oni pametno žive… Slušajte što ću vi sad pričat a nećete mi vjerovat'… Kad sam ja bio u našem kraju pa kupovah „jerčeve”. Zadavam vi božu vjeru, kud sam svijeta prošo, da ne viđu većih jerčeva, a izvezenih rogova u moj vijek. I da ti jerčevi, dragi moj, od Suturman planine pro Bileća i Necvijeća do Trebinja, vavijek vijeka prebrabonjčaše… A koliki su ti brabonjci, zadavam vi božu vjeru, ko najveći orasi… Eto, još je to ista zemlja, pa kolika je razlika u kozi, a kamo li u drugoj stoci, pa namješću i živku. A kakva je namješća u priječanskog seljaka, vi bi se čudom čudili. — Aman, aman! — čude se Mrceljani. — Jah, u svijetu svašta ima eto, a u nas nema, e, al, hajde ti sad udri glavom o zid, — završi Rašidaginu priču Hadži Hrusto. Tako su se zabavljali Mrceljani petkom do kasno u noć. Na rastanku bi se uvijek malo i pošalili. Dirali su uvijek u nekog Ramu ćelu i Hasana zvanog „Kriva bedra”. Pa i večeras. — Ramo, vidi, vjere ti, jel’ vedro! — upitaće jedan od prisutnih — Bliži je vratima Hasan… Der „Kriva bedro” vidi je l’ vedro! — upitaće Ramo. Hasan otvori vrata, zagleda se u nebo, pa odgovori: — Jest Ramo, ćelava glavo. Svi se prisutni grohotom nasmijaše. — Eh, sto mu sinova, jesmo li reki da se nećemo ujedati… — Ko đoja hatorio se Ramo. Tako u smijehu, dizali su se Mrceljani iz Mustine kahve i odlazili svaki svojoj kući. Ramo će kući na kobili. A kuća mu je gore na vrh brda. Kad bi ga koji od poznanika ukorili što jaše kobilu uza stranu, odgovarao bi im: „Ako je strana i kobila je valjana” … Negdje u daljini zamirala je pjesma sijeldžija, mlađarije „Listaj lišću prema gradu Bišću, Dođe Durdev dan … Kad se isprazni kafana, Musto opra kahvenjake i fildžane, pogasi vatru, pa se i sam uputi kući. Noć je bila dosta mračna … Negdje daleko u barama kreketale su žabe. U grmlju duž seoskog puta pjevali su cvrčci svoje monotone večernje pjesme. Hladovinom je disala topla proljetna noć… U vječnom snu spavao je mezaristan. Tamna u mraku jedva naslućena džamija mistično je isticala svoje minare. Odmah u njenoj blizini, s druge strane, kao kakav ukleti čardak nepomična i nijema stoji škola… To su Mrcelji, selo pritiješnjeno sa sviju strana visokim brdima i u njemu dobri seljaci paćenici i mučenici, moji dragi Mrceljani.

Izvor: Narodna uzdanica od 01.01.1937