Nevolje sa Ličkom Plješevicom

Zamisao da se izvrši pohod grebenom Plješevice rodila se prije pet godina. Zahvaljujući čvrstoj želji i volji četvorice drugova članova pla­ninarskog društva »Plješivica« iz Bihaća, ta zamisao se ostvarila 20. ko­lovoza 1964. godine. Vrlijeme je bilo nestabilno i promjenljivo. Učesnici izleta bili su Mumin Adrović, Ferid Dervišević, Josip Ćaćulović i ja. Prosječna starost učesnika bila je 45 godina. Na pripremnom sastanku smo odlučili da se ide, pa makar i kiša bila. Osvanuo je 20. oktobar. Grupa je spremna za pokret. Oprema: šator, osam komada ćebadi, durbin, fotoaparat, čuture i suha hrana za 3 dana. Vrijeme oblačno. Vrh Gole Plješevice u magli. To grupu ne ometa. Krećemo na autobusnu stanicu, kako bi se prebacili od Bihaća do Priboja. Na pijaci u Bihaću kupujemo jednu veću lubenicu ii nosimo je sa sobom. Drug Adrović se javlja da će nositi lubenicu do Priboja, a mi dalje na Plješevicu poredimce.

Konačno polazimo, stižemo u Priboj u 9 sati. Iskrcavamo se iz auto­busa. Putnici nas nekako čudno gledaju, kuda ćemo na ovakom vremenu. Jedan od putnika kaže, da je to vrlo lijepo i da bi on želio da postane planinar. Nije iz Bihaća, već iz nekog drugog mjesta. Predložio sam da se malo odmorimo kod vode i da se što pojede prije polaska na marš. Svi rado prihvatiše moj predlog i krenusmo do korita sa česmom i vrlo hladnom vodom u neposrednoj blizini ceste. Tu smo se odmorili jedan sat, malo založili i na posljetku zaklasmo lubenicu na prijedlog Feridov, te je svu pojedosmo da je nebi morali nositi. Krenusmo u planinu sta­rom markacijom prema Goloj Plješevici. Usput nailazimo na maline i jagode. Po koju i uberemo. Vrijeme se malo poboljšava. Ukaza se i sunce.

Na jednoj ravnici na putu naiđosmo na svježi trag medvjeda. To nas malo iznenadi, ali mi bez ikakve bojazni idemo dalje. Tako stigosmo i na livade ispod Gole Plješevice. Vrijeme se pogorša, magla se navuče, i poče grmjeti. Odmorismo nekoliko minuta i nastavismo upom na Golu Plješevicu. Na vrhu jak vjetar. Poče pomalo i kiša. Mumin ode do vojske da traži vode, a mi se sklonismo u zavjetrinu pod jednu stijenu. Tu se presvukosmo, jer smo bili znojni. Stiže i Mumin sa vojnikom i podofi­cirom. Donesoše vode. Podoficir nas upita, kuda idemo i od kuda smo, te nas legitimira. Kaže, da je takav red. Ferid nije imao legitimacije. Kaže, da mu je ostala kod kuće. Imao je samo planinarsku legitimaciju, koja mu je poslužila umjesto osobne. Podoficir se s nama upoznao. Imena mu nisam zapamtio. Kaže da je iz Zagreba i da se također bavi planinar­stvom. Inače, vrlo simpatičan čovjek. Tu smo ručali, a oko nas je hodao Vojnički pas. Davali smo mu hrane. Vojnik nas je ponudio, da nam do­nese još vode. Mi mo to prihvatili i natočili pune čuturice, jer znamo da će nam glave valjati s obzirom da grebenom Plješevice nema vode. Tu smo se odmorili oko jedan sat, oprostili se sa novim prijateljima i kre­nuli naprijed.

Tako smo išli izvjesno vrijeme po golom terenu, kada smo se spu­stili u jednu dolinu, a zatim kroz gustu šikaru uspon nastavili dalje. Skakućemo s kamena na kamen. Noć se približava. Mumin i Josip idu naprijed i malo poodkučili. Ferdd za njima, a ja najzadnji. Tako sam idući primijetio da sam izgubio džemper. Spustio sam naprtnjaču na kamen i rekao Feridu da sam izgulbiio džemper i da ga idem tražiti, a on da me pričeka. Tako je i bilo. Tražio sam ga pola sata, ali ga pronaći nisam mogao. Vratio sam se, podigao naprtnjaču i sa Feridom nastavio dalje. Mumin i Josip su otišli naprijed da traže mjesto za prenoćište, jer je već mrak bio, a magla se navukla. Konačno smo i nas dvojica stigli. Mumin i Josip su pronašli mjesto za noćenje na nekoj strmoj livadici uz šumu. Odmah smo se svi dali na posao. Jedni su ravnala teren cepinom, a drugi sjekli travu da bi je podmetnuli pod šator. Naložili smo veliku logorsku vatru, ali preblizu šatora. Duvao je jak vjetar i to baš prema šatoru. U maršu smo se oznojili, pa smo imali mokru odjeću. Da bi to sve osu­šili, postavili smo veće drvo ispred vatre i tako odjeću poredali da se suši. Nismo mnogo pazili, a kako je duvao vjetar, iskra je zapalila moje kratke hlače. Srećom da sam to primijetio i odmah sam počeo gasiti po­žar. Moji saputnici su mi se počeli smijati.

Noć hladna, vjetar fijuče, magla se navukla, mi se poredali oko vatre i grijemo se. Kad smo se ogrijali, večerali smo. Vatra je bila ve­lika. Njih trojica su legli, a ja sam ostao da gasim vatru, jer je prijetila opasnost da se šator zapali. Zvao sam i njih da mi pomognu gasiti. Oni to neće da čuju,, kažu da nije potrebno. Ja sam bio u pidžami, pa sam je zamazao gasećli vatru. Rastjerao sam velike komade ugaraka u travu, ali sam ipak imao muke dok sam vatru toliko pogasio, da sam bio siguran da se neće dogoditi nikakav požar. Poslije obavljenog posla otišao sam i ja leći. Moja grupa je bila zaspala, ali su se probudili kad sam ušao pod šator. U zraku visoko čuju se avioni. Jedan od njih kaže, bit će sutra lijepo vrijeme. E pa, ako je tako, onda ćemo biti sretni. Ne pnođe malo, a moji drugovi zaspaše ko zaklani, jer su umorni, a ja i pored toga što sam također bio umoran, nisam mogao zaspati, tek negdje do poslije ponoći. Inače ja sam osjetljiv na san. I najmanja sitnica mi smeta. Za­vidim im kako dobro spavaju, a ja se mučim i prevrćem čas na lijevu, čas na desnu stranu. Za mene je ova prva noć bila vrlo duga. I poslije, kad sam zaspao, nekoliko puta sam se budio i izlazio.

Ustali smo u šest sati. Ja odlučih da odem potražiti moj džemper, jer mi vrag neda mira, a bogami i hladno je bez njega. Mumin i Ferid mi kažu da ne idem, jer ovako rano mogu me sresti medvjedi u magli. I pored toga sam ipak čvrsto odlučio da idem. Muimin reče, neka ide i Joso sa mnom. Joeo reče da ide. Pođosmo. Bila je rosa i magla. U putu smo pokvasili cipele i hlače. Tako smo od mjesta noćenja otišli sat hoda tra­žeći džemper, ali ga našli nismo. Vjerujem, da smo išli još malo niz ši­karu, da bi ga našli. Po povratku smo doručkovali, spakovali šator i ostalu opremu, te krenuli naprijed grebenom Plješevice.

Dan je bio vedar i sunčan. Bilo je 8 sati kad smo krenuli. Pogled lijep na sve strane. Vidi se Dika i Velebit, Osječenica, Klekovača, Grmeč, Šator, Bosanska Krajina itd. Durbin je u potpunosti došao do izražaja. Usput slikanje. Na jednoj stijeni našli smo u kamenom udubljenju oko pola litre vode — kišnice. Popili smo je svu. To nam je bilo vrlo drago, jer smo bili žedni, a u čuturicama smo imali vrlo malo vode. Dolje lijevo oko Pršinih uvala čuje se zvuk motornih pila, kojima radnici obaraju stabla. Kadkad se čuje i glas čobana tamo na ličkoj strani, kao i zvono ovaca. Nailazimo na šumske livadice i proplanke, po kojima su divlji krmci čudo napravili. Izrovali su svu zemlju kao da je orao plug. Na više mjesta je i medo prevrtao veće kamenje i tražio mrave i crve. Put je težak, na nekim mjestima teško prohodan od guste šikare i zakržljalog drveća. Pravimo kraće odmore. Išli smo dalje i u 12 sati sjeli na jednu malu livadicu ispod neke velike stijene. Tu smo ručali. Inače, apetit slab. Razlog je nestašica vode a i umor.

Pri kraju samog ručka, Mumin reče, da je Ferid sakrio moj džem­per, da ga je našao i nije htio kazati nikome. Pomislim, možda i jest, ko zna, jer on voli da podvaljuje u putu. Meni je tako ranije dva puta u naprtnjaču stavio kamen i ja sam ga podupro nosro dok sam to primijetio. Znao je i stvar sakriti, pa tek nakon dužeg vremena donijeti i reći: izvoli druže! Velika je to šaljivčina. Mumin reče, treba mu premetnuti ruksak. On se naljuti, ali poče istrpavati svoj ruksak. Potpuno ga isprazni i stvarno: u njemu nema mojeg džempera. Dakle, bila je to Muiminova šala na račun mog izgubljenog džempera.

Najstariji član našeg pohoda, Ferid, nosio je sa sobom neki stari kišobran. Nije imao pelerine ili kišne kabanice, a uplašio se da će biti kiša, pa ga ponlio. Nek’mu bude. Ipak je to nama bilo smiješno. Na račun kišobrana izbijale su šale. Poslije ručka, Mirniin je neprimjetno uzeo Feridov kišobran i bacio ga u grm. Ferid to nije znao. Krenuli smo dalje. Ja sam tu šalu primijetio. Bilo mi je žao, pa sam upitao Ferida, gdje mu je kišobran. Mumin dobaci: Što si mu kazao, trebalo je daleko poođmaći pa mu onda reći. Tako bi on svoj rekvizit napustio. Feridu to ne bi drago. Povrati se on i pronađe kišobran. Idemo dalje.

Obuzela nas velika žeđ, jer je sunce upeklo. Tako Fenid reče: Gdje li je ona moja flaša, da malo pinem vode. Ja mu rečem: “Štedi vodu, daleko je cilj, tek ćemo sjutra stići.” On navalio, da mu je izvadim iz naprtnjače, da će je samo malo poljubiti.

Idući dalje naiđosmo na velike stijene. Moramo preko njih, jer dru­gog puta nema, strmo je na obje strane. Tu su došle do izražaja naše pe­njačice vrline. Kad smo se uzverali, usljedilo je i spuštanje. Bogami, bješe pateško prijeći, jer nas je teret pritisnuo, znoj obuzeo, á pripeklo sunce. Zatim nailazimo na šikaru. Mora se na koljenima ići nekoliko metara. Prebrodismo i nju. Idući dalje prema Škipini, našao sam opet malo vode u kamenu, svega jedna čašica. Popio sam je. Nama je velika radost bila kad bi našli malo vode.. Izgleda da je došao kraj i Feridovom kišobranu. Zgulio je platno, a žice i štap bacio. Platno je podmećao pod remen naprtnjače da bi ga -maftje žuljala. Opet mala šala na račun ki­šobrana.

Prlilbližavamo se vrhu, Škipine. Drago nam je. Njih trojica okrenuše malo ulijevo, a ja desno. Ubrzo nađem poskoka, umalo ne stadoh na njega. Malo sam se u’plašio. Sunčao se na kamenu. Odmah je nestao. Ja i Ferid se opet sastasmo. Često viče; čekaj, kuda si prošao, i slično. Inače, svaki put kad god smo malo odlmorili, tražio je od mene da mu podignem naprtnjaču na leđa. Šta ćeš, star čovjek, 63 godine. Ja sam mu uvijek tu uslugu učinio. Kasnije se Mumin počeo malo buniti što mu podižem ranac: Neka ga sam diže, valja izdržati, moj Feridu. Ferid veli: “Neka neka, sve će biti doibro sustao sam mnogo, tu nema šale.”

Šator nam je bio problem, jer smo i bez njega preopterećeni. Ferid star i ne slaže se da ga uopće nosi. Ja bolešljiv i dosta slab, pa sam ga vrlo malo nosio. Radi toga su šator najviše nosili Mumin i Joso. Zao mi je, ali šta se može, kad tako ovaj put mora biti i drugog izlaza nema.

Konačno stigosmo i na vrh SkippJne i začas se spustismo na oveću livadu, te sjedosmo na neki put u hladovinu. Raskomotismo se, popisano malo vode i nastavasmo se odmarati. Ja sam u šali predložit»: kako bi bilo, drugovi, da odustanemo od daljnjeg mairša s obzirom da nema vode, da smo preumomi, i da dogodine nastavimo sa Škipine do Tisovog vrha. Ferid to rado prihvati, ali Mumin i Joso se uopće ne slažu, da se odu­staje od marša. Moji saputnici su misliili da je moj predlog bio ozbiljan i počeli ozbiljno diskutirati. Međutim mloj prijedlog je bio tek mala šala, jer i ja volinn da završimo naš marš. Na godinu, ko Ili živ, ko li mrtav. Predložilo sam da se malo spustimo dolje do neke lokve i da uzmemo vode, da se napijemo i da tu malo pojedemo. Rado prihvatiiše moj pri­jedlog i za 10 minuta se spustismo prema uvalama do lokve. Dosta je mutna i nema puno vode, ali je za nas dragocjena. Napunili smo naše čuturice, napili se i malo pojeli, te odmah krenuli dalje.

Tako stižemo na šuanske livade ispod vrha Zestikovac. Odlučili smo da tu komačimo. Pronašli smo mjesto u zavjetrini uz samu šumu i dali se na posao, Šator je ubrzo bio postavljen. Noć. se približava, Gladni smo. Vadimo hranu iz naših naprtnjača i večeramo. Ubrzo poslije večere njih trojica odoše na spavanje, a ja ostah da naložim vatru. Noć vedra, zvijezde sjaju, vjetar pomalo piri. Zašao sam malo u šumu da bi sakupio za vatru. Našao sam dosta suhovtirae i nastavio sa loženjem. 1 pored toga što sam imao suhog granja i papira, vatru sam poteško naložio zbog vjetra. Konačno sam je uspio naložiti, sjeo pored nje i grijao se, jer je noć bila pohladna. Slučajno pogledah na vrh Zestiiikovca i vidjeh veliko svjetlo, kao reflektor. To me je iznenadilo, jer se, odmah nisam sjetio da je to mjesec. Noć je prekrasna. Zvijezde, mjesečina, tišina, ništa se ne čuje. Posjedlio sam oko jedan sat vremena i otišao na spavanje. Moji drugovi spavaju dubokim snom. I ja sam ovu noć prilično dobro spavao. Bilo je toplije, a i sam tereni je kudikamo pogodniji i ravmiji, nego onaj prošle noći.

Ustajanje u 5 sati. Dan će biti llijep, kako izgleda. Brzo sam se spre­mio i otišao posmatrati izlazak sunča. Bilo je to pravo uživanje. Kad smo se spakoivalii, malo smo doručkovali, a zatim nastavili marš tačno! u 6 sati. Ubrzo dolazimo na kamenit teren i velik uspon. I po ovom te­renu su divlje svinje i medvjedi krstarili i rovali zemlju. Idemo dalje. Put je naporan, znojimo se. Odmaramo i nastavljamo dalje nizbrdo, za­tim uspon kroz šikaru i preko stijena. U čuturama vode nemamo. Žedni smo. Nigdje izvora nema. Ja sam usput koristio rosu sa lišća i trave. Često puta sam se sagdnjao i lizao list. Muka me natjerala i nije mi bilo teško saginjati se pod teretom. Čak sam se s rosom i malo rashlađivao i umivao lice. Kasnije smo našli malo vode u kamenom udubljenju. Za nas je ovo bilo više nego dragocjeno. Po nekoliko kapi smo popili i bilo nam je malo lakše.

Treći je dan marša, ipak smo umorni. Iduća čujemo glas čobana, zvono ovaca dl ćurliku, ali dosta podaleko. Čuje se i lavež ovčarskih pasa. Kad smo tako prešli preko dva vrha, ubrzo smo se slučajno susreli sa čobanom i sa dva ovčarska psa. Čoban je čuvao veliko stado ovaca. Izne­nadilo ga je kad nas je ugledao. Visok je to Ličanin, plećat, crven, zdrav, ima preko 50 godina. Mi smo mu reklii ko smo i šta smo i kakav nam je cilj. Psi.su oko nas letali. Dali smo im kruha. Jeli su pohlepno. Pitah smo Ličanima, ima li vode. Odgovorio nam je da nema i da je i sam žedan. Jutros je zaklao janje i pojeo ga sa svojim drugovima, pa ga mori žeđ. Pitamo ga, da li ima gdje vode u blizini. Reče da nema, izuzev jedne lokve dolje na livadama, gdje su prošle godine b|ile kolibe, gdje su čo­bani čuvali volove i tu preko čitavog ljeta boravili i noćivali.

Krenusmo sa čobaninom prema bivšim stajama za volove. Livade nisu bile daleko, svega 15 minuta hoda. Dolazimo do bivših staja. U neposrednoj blizini nađosmo lokvu sa vrlo malo vode i to mlake od sunca. Ipak nam je dobro došlo. Dobro smo se napili. Mumin uze neko brvno, trenicu, položi je pored lokve, uze neku veliku šuplju stabljiku i tako stade piti vodu. Nasuli smo i naše čuturice, zatim se’oprostili sa čobani­nom i krenuli prema Tisovom vrhu, koji nije bio daleko. Tako smo za dva daha prešli naporan put od Priboja do Tisovog vrha i savladali greben Plješevice.

Na vrhu smo ručali i razgledali na sve strane. Pravo uživanje. Vidi se i Bihać. Posmatrali amo durbinom, a najviše srednjovjekovnu Soko- lačku kulu. Na vrhu smo se zadržali jedan sat. Poče se oblačiti i vjetar duvatii, a pomalo i kiša da pada. Mumin predloži da se ide dalje napred prema Donjem Lapcu. S tim predlogom se nismo složili. Ja sam predlagao da noćimo na Skočaju ili kod gradilišta planinarskog doma i da ujutro krenemo kući autobusom. No ovaj prijedlog nije prihvaćen, pa smo se uputili ravno u Bihać svojim kućama.

Pronašli smo nekakvu stazicu, ali nam se zagubila. Mumin i Joso odu naprijed. Naiđosmo na veliku strminu. Ima i litica. Ja i Ferid po- tražismo lakši put. Bilo nam je mnogo dalje, ali i mnogo lakše. Sastali smo se tek na cesti, gdje smo se odmorili. Krenuli smo prema Dugim lukama i nailazili na lokve po cesti. Šuma velika, pretežno jela i bor. Stigli smo i na Duge luke, malo odmorili i nastavili put do gradilišta planinarskog doma u Skočajskoj dragi. Sad više nije bilo problema sa vodom Izvora dosta, a i potok teče pored gradilišta. Tu smo se opet od­morili i večerali, a zatim produžili prema Bihaću. Taj dan smo prešli najduži put. U Bihać smo stigli oko 21 sat i 30 minuta.

Svi smo bili sretni i zadovoljni što nam se želja ispunila.

Mehmed Salkić, Bihać

Izvor: Naše planine, broj 11-12 novembar-decembar 1964. godine