Nastanak višenacionalne Bosne

Kada se razmatra problem bosanskohercegovačkog stanovništva treba ukazati na neke pojave koje se nerijetko zamemaruju od strane istraživača. Nacionalna pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva se, naime, obićno određuje po njegovoj vjerskoj pripadnosti, što je pogrešno. Naprijed je bilo govora da je sve do dolaska Turaka u Bosni živio jednonacionalan narod (Bošnjani) koji su u najvećoj mjeri pripadali bogumilskoj vjeri, dok su manji dio činili katolici i pravoslavci. Dolaskom Turaka otpočinje naseljavanje stranaca, uglavnom Srba, Hrvata i Crnogoraca, i na taj način Bosna je dobila znatan broj stanovnika hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti. Po vjerskoj pripadnosti bili su to pravoslavci i katolici.
Stjecajem niza historijskih okolnosti, prije svega zbog agresivne nacionalističke propagande iz susjedne Srbije i Hrvatske, od sredine 19. stoljeća starosjedilačko pravoslavno stanovništvo počelo se nacionalno identificirati s doseljenim Srbima (pravoslavcima), a katolici s Hrvatima (katolicima). Posljedica tog procesa je da se danas ne pravi nikakva razlika između Bosanaca katolika i doseljenih Hrvata, kao ni između Bosanaca pravoslavaca i doseljenih Srba (pravoslavaca).
Srpski i hrvatski nacionalisti počeli su s istomišljenicima u samoj Bosni propagirati da su svi bosanski katolici Hrvati, a pravoslavci Srbi. Propaganda je bila toliko intenzivna da su kod mjesnog stanovništva te ideje potpuno saživjele, bez obzira što nemaju nikakvog uporišta u historiji. Pri tome se postavlja neminovno pitanje: kud su nestali bosanski katolici i pravoslavci kojih je do dolaska Turaka u Bosni bilo kao i bogumila što potvrđuje brojna arhivska građa.
Može se pouzdano reći da u masi današnjih Hrvata, koji se zvanično tako izjašnjavaju, ima ogroman broj Bosanaca katolika, kao i u masi Srba Bosanaca pravoslavaca. Iako su jedni i drugi izmiješani i takoreći između njih nema nikakve razlike, njihovo identificiranje za nauku ne predstavlja problem. Postoje antropološke studije koje podrobno obrađuju osobenosti bosanskih starosjedilaca u odnosu na kasnije doseljene Srbe i Hrvate. Tu su i etnološki podaci (predanja o porijeklu pojedinih rodova, nošnja, nakit, običaji, folkor i dr.), što je važno za naučnu obradu i određivanje etničke pripadnosti stanovništva Bosne i Hrrcegovine.
Kolika konfuzija vlada u vezi s nacionalnim identificiranjem bosanskohercegovačkog stanovništva pokazuje primjer da se danas mnogi izjašnjavaju Hrvatima a potomci su Čeha, Poljaka, Nijemaca i drugih stranaca (katolika), čiji su preci došli u Bosnu kao kolonisti ili činovnici tek u doba austrougarske uprave.

„Konstitutivnost“ naroda na bosanski način

Dodatnu konfuziju u raspoznavanju ko je u Bosni Hrvat, ko katolik, ko Srbin a ko pravoslavac i sl, učinilo je uvođenje pravno-političkog pojma „konstitutivni narodi“. Osvrčući se na to isključivo s historijkog gledišta mora se ukazati na krajnji apsurd, kao što je apsurd i identificiranje svih bosanskih katolika Hrvatima, odnosno pravoslavaca Srbima. Naime, apsurdno je govoriti o konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodišnju historiju, koja je preko pola milenija bila samostalna država, imala svoje vladare, državne simbole, vojsku, i što je najvažnije, imala je svoj vlastiti, jednonacionalan narod, a to su bili dobro znani Bošnjani, danas zvani Bošnjaci ili Bosanci, koje kao takve evidentira brojna arhivska građa.
Dokumenti iz srednjeg vijeka ničim ne pokazuju da je bosanskohercegovačko srednjovjekovno stanovništvo bilo višenacionalno. Uvijek se navodi da su to Bošnjani a za njihovu vjeru se kaže da su jedni bogumili, drugi katolici, treći pravoslavci.
Strani putopisci čak s početka 16. stoljeća koji su putovali Bosnom isključivo spominju islamizirane bogumile (muslimane), katolike i pravoslavce. Prema tome, kasnije doseljeni stranci nisu imali šta „konstituirati“ da bi ih se smatralo konstitutivnim narodima. To bi eventualno imalo opravdanje da je neki od njih doseljenjem u Bosnu donio „u miraz“ dio svoje države, odnosno određeni teritorij. Koliko se zna, to se nije desilo jer se Bosna i Hercegovina i danas stere u onim granicama kakve su bile u doba njenih banova i kraljeva prije 7, 8, 9, 10 i više stoljeća. Kolika je konfuzija u vezi s tim pokazuje primjer da se „konstitutivnim“ smatraju i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu došli prije koju godinu ili se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama baš ništa.
S historijsko-pravnog gledišta taj vid konstitutivnosti je nemoguće objasniti. Pozadina toga su svakako politički motivi, mada se u Bosni o tome nije nikada niko pitao niti izjašnjavao. To je posljedica starih velikodržavnih i nacionalističkih aspiracija susjednih zemalja prema Bosni, što je bila karakteristika svih proteklih vremena i režima.
Ne može se, međutim, nijekati historijska činjenica da se u tursko doba doselio znatan broj Srba, Hrvata i Crnogoraca. Oni sa starosjedilačkim muslimanima (potomcima bogumila), katolicima i pravoslavcima danas čine realnu demografsku sliku Bosne i Hrercegovine. Višenacionalnost je karakteristika i bogatstvo mnogih zemalja u svijetu, pa i onih u neposrednom bosanskom susjedstvu, u kojima uz dominantan tamošnji državnopravni narod ima i Bošnjaka (Bosanaca) koji su se kao bošnjačka (bosanska) etnička grupa tamo doselili prije puno stoljeća, ali ih se ipak ne smatra „konstitutivnim“, u nekim slučajevima čak ni nacionalnom manjinom. Koliko god ima historijskog opravdanja da se u Bosni i Hercegovini konstitutivnim smatraju narodi susjednih zemalja, toliko ima opravdanja da se u njima takvim smatraju Bošnjaci, odnosno Bosanci, bez obzira kojoj vjeri pripadaju.
Neizvjesno je kolika su realna očekivanja da se nekadašnji bosanski katolici i pravoslavci počnu osjećati pripadnicima izvornog bosanskog naroda, potomcima srednjovjekovnih Bošnjana. Možda će neki budući popis stanovništva u kojem će uz rubrike: Bošnjak, Hrvat, Srbin, stajati i „Bosanac (Bošnjak): musliman, katolik, pravoslavac“, pokazalo bi koliko u Bosni ima takvih.
Nadati se da će jednom doći vrijeme kad će biti nebitno ko kojem narodu i vjeri pripada, kad će svi biti jednakopravni pred Bogom i zakonom u ostvarivanju svojih osnovnih građanskih prava i slobode.

Iz knjige Dr. Envera Imamovića: „Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine“, Sarajevo 1998.