Nalaz Tutankamonove grobnice

U historiji arheologija je u nekoliko navrata uzbuđivala svijet, bilo da je riječ o iskopavanjima u Mezopotamiji, Indiji, Peruu, Jukatanu, Egiptu, Grčkoj ili na drugim stranama svijeta. Nijedan nalaz nije izazvao toliki interes javnosti kao otkriće groba egipatskog faraona Tutankamona. Iako su istraživači kopali po čitavom Egiptu najviše ih je privlačila legendarna Dolina kraljeva u kojoj je sahranjeno najviše egipatskih vladara. Jedna od njih je neočekivano otkrivena 1922. g. u kojoj je sahranjen faraon Tutankamonu, u 18 godini života. Značaj otkrića je što je to jedina grobnica egipatskih vladara koja je do naših dana ostala neopljačkana.
Kako je bio običaj sa se uz umrlog vladara ostavlja na hiljade predmeta od zlata među kojim i nakit, posuđe i drugi predmedeti kojima se za života služio, već u doba starog Egipta pljačkaši grobova su tragali za njima. Zbog toga su sve grobnice, nakon što se obavi ukop zatvarane a onda se na njih navlačilo brdo zemlje i kamenja. Bilo je pravilo da se svi radnici koji su kopali grobnicu i vršili druge poslove oko nje, po ukopu ubiju kako se ne bi otkrila tajna gdje je grobnica.
Dodatna mjera zaštite od plačkaša bila je danonočna straža Doline gdje su se nalazile grobnice. Unatoč svih mjera mnoge su opljačkane još u ono doba. Nakon dvije-tri hijade godina, kad je nestalo starog Egipta, onovremene zvanične vlasti su i same tragale i pljačkale grobnice kako bi došli do ogromnog blaga. Na takav način opljačkana je čak i ogromna Keopsova piramida, kamena masa visoka 147 s osnovom koja iznosi 230 m i grobom u sredina, građena 20 godina i na kojoj je radilo 100.000 ljudi. Starogrčki historičar Herodot piše da su mu egipatski svećenici rekli da se dnevno trošilo na stotine tona bijelog luka (češnjaka) kako bi se spriječila zaraza među radnicima. I grob faraona Keopsa u njoj je opljačkan još u starom vijeku. Suvremeni pljačkaši upotrijebili su čak upotrijebili dinamit da u nju prodru.
Pljačkaše još u doba faraona nije ništa moglo spriječiti. Graditelji su postavljali , razne zamk ali ih ni to nije moglo spriječiti. Zidovi su premazivani trajnim otrovima, vrata napravljena tako da se obruši kamena greda i ubije pljačkaša. Građene su prikrivene duboke rupe itd. Arheolozi često nalaze kosture provalnika u takvim grobnicama koji su u njima stradali.
U mnogim grobnicama iznad vrata ili na pojedinim predmetima napisana je kletva za one koji „remete faraonov san“. To je pronađeno i u Tutankamonovoj grobnici, i to na dva predmeta. Nauka nije još načisto da li to ima veze sa pomorom skoro svih članova ekipe,s brojnim stručnjacima koji su čestvovali u otvaranju groba, ili je to uzrokovao virus koji su graditelji grobnice iza sebe ostvili da uništi one koji oskrnave grobnicu.

Raj za arheologe

Egipat je oduvijek privlačio arheologe, što je shvatljiivo jer je riječ o zemlji gdje je egzistirala jedna od najrazvijenih i najstarijih svjetskih civilizacija. Tu su iskopavale mnoge nacionalne ekspedicije kao i pojedinci za svoj osobni račun ili u ime nekog drugog. Iskopavalo se duž ćitave Nilske doline, ali je još od početka sve istraživače najviše privlačila legendarna Dolina kraljeva gdje su bile grobnice faraona Novog carstva (od 1580. do 1100. godine st e.).
Do otkrića jedne od njih, i to bez sumnje najveće, došlo je sasvim slučajno 1922. godine. Otkriven je Tutankamonov grob, jedini koji je do naših dana preostao neopljačkan. Zatečen je u onom stanju kako su ga opremili i ostavili stari Egipćani prije više od 3300 godina. Kako je u njegovu otkrivanju bilo mnogo zanimljivih detalja zaslužuju da budu opisani.

Lord i arheolog

Godine 1903. u Egipat je iz zdravstvenih razloga došao bogati engleski lord Aubrey Carnarvon. Pretrpio je automobilsku nesreću u kojoj je povrijedio pluča pa je patio od otežanog disanja. Kako je Egipat sa svojom suhom klimom idealna zemlja za takve bolesnike, mladi lord se tamo zaputio. Za vrijeme svog boravka Carnarvon je najviše sretao arheologe, koji su tada kopali po cijelom Egiptu. Kamo god bi krenuo, svuda su bili arheolozi i članovi njihovih ekipa. Ako bi pošao u bar, u kakav restoran ili izišao u šetnju, svi su govorili sarno o arheološkim nalazima, o tome gdje je što nađeno, ko je šta našao i sl. O svemu su izvještavali i svjetski mediji. Tako se stjecajem okolnosti i sam Carnarvon počeo zanimati za ta istraživanja. Na koncu je poželio da i sam počne kopati, u čemu se i okušao, ali je brzo uvidio da mu nedostaje stručno znanje. Obratio se za savjet profesoru Gastonu Masperu, ondašnjem predsjedniku kairskog Odjela za starine i ovaj mu je preporučio arheologa Howarda Cartera.
Carter je također bio Englez, i u Egiptu je radio od 1890. goodine. Počeo je karijeru kao grafičar i crtač u Kairskom muzeju, a onda se sasvim posvetio arheologiji. Stručnu naobrazbu je stekao kod čuvenog egiptologa Petriea a potom kod Davisa, za kojeg je u Dolini kraljeva otkopao dva groba. Carter je prihvatio ponudu i tako je došlo do najsretnijeg rješenja kad su u pitanju arheološka istraživanja: Carter je uložio znanje, a lord Carnarvon novac. To su dva osnovna preduvjeta za uspjeh u arheološkim istraživanjima.
Po nagovoru Cartera, bilo je odlučeno da počnu kopati u Dolini kraljeva. Kad je najzad Carnarvon ispos1ovao dozvolu za iskopavanje, svi su se čudili njihovoj odluci da su se odlučili za to mjesto. Upravo je u to vrijeme tamo prekinuo radove Davis koji je radio od 1902. do 1914. godine a da nije našao ništa vrijedno unatoč ogromnom uloženom kapitalu.
Cartera nije smela ni ranija izjava Giovannia Belzonia, čuvenog egiptologa, koji je nakon svojih iskapavanja saopćio: “Duboko sam uvjeren da u Dolini kraljeva nema više nikakvih grobova osim onih koje sam otkrio, jer prije nego sam otišao iz tog mjesta sve sam svoje skromne snage upotrijebio da bih našao još koji grob, ali mi to ne pođe za rukom.”

Pečat Grada mrtvih

Carter je, unatoč svemu, bio uvjeren da se u prekopanoj Dolini nalazi još koji neotkriveni grob, i to prije svega faraona Tutankamonov. Naime, još dok je tu radio za Davisa, u jednom zaklonu otkriven je ćup na kojem je na komadiću tkanine pisalo Tutankamonovo ime. Nedaleko tog mjesta, u jednoj jami, otkrivena je razbijena škrinja, a u njoj zlatni listići na kojima je također stajalo ime tog faraona. Potom je u jednom spiljskom zaklonu otkriveno nekoliko glinenih posuda s balama platna za koje je utvrđeno da potječu iz II milenija st.e. To su za Cartera bile dovoljne indikacije da zaključi da se negdje u neposrednoj blizini mora nalaziti grob tog faraona.
Naoružan ovim podacima Carter je označio mjesto gdje bi se mogao nalaziti grob i odlučio je da tu počne kopati. U međuvremenu izbio je Prvi svjetski rat koji mu je poremetio planove.

Veliko otkriće

Prilike su Carteru ipak mogućile da otpočne s radovima i prije svršetka rata pa je s istraživanjima krenuo 1916. godine. Prošlo je šest godina u mukotrpnom radu a da nije naišao ni na kakav trag. Pored vremena izgubljena su i ogromna sredstva. Lord Carnarvon je odlučio da finansira još jedan pokušaj, i ta darežljivost i odanost arheologiji učinila ga je besmrtnim.
Carter je donio odluku da preostalo vrijeme koje mu je stajalo na raspolaganju počne kopati opet na onom mjestu gdje je počeo u zimu 1916. godine. Radovi su započeli 28. oktobra 1922. godine. Carnarvon se u to vrijeme nalazio u Londonu i trebao je naknadno doći na teren. Carter je označio radnicima pravac kojim su trebali prokopati jarak.

Kopalo se nekoliko dana i niko nije očekivao da če se na samom početku desiti nešto važno. Kad je Carter jedno jutro došao na teren, kao i obično nešto kasnije, začudila ga je tišina jer su se zveket lopata, krampi i žamor radnika uvijek čuli nadaleko. A onda je primijetio da svi sjede. Prema njemu je potrčao predradnik Rais Gurgar i sav uzbuđen saopćio mu: „Efendi, ispod temelja prve kolibe naišli smo na stepenicu“.
Carter nije mogao vjerovati svojim ušima. Sam je kasnije priznao da se tada zamalo nije onesvijestio kad je čuo za radosnu vijest. Odmah se dao na posao. Počeo je osmatrati i mjeriti. Tek sutra poslije podne naredio je da se kopa, i uskoro su otkopane četiri stepenice. Bilo je očito da vode u neku podzemnu prostoriju. Naredio je da se dalje kopa i radnici su ubrzo otkopali 12 stepenica. A onda su naišli na kamena vrata. Pažljivom pretragom Carter je ustanovio da su zapečaćena. Na njima je još u vijek stajao pečat, znak Grada mrtvih, što je govorilo da se iza njih nalazi grob neke visoke ličnosti.

Carter čeka Carnarvona

Carteru je bilo jasno da je pred velikim otkrićem. Kao arheolog znao je da se mora savladati. Morao je postupiti metodološki bez obzira što to odugovlači akciju. Uz to bio je još jedan, i to najveći razlog da se zaustavi. To je odnos prema Carnarvonu koji je tako zdušo godinama davao sredstva za iskopavanja i koji se svemu ovome predao kao i sam Carter.
Ujutro 6. novembra Carter je poslao brzojav Carnarvonu: “Napokon divno otkriće u Dolini. Grob s neoštećenim pečatom. Dok Vi ne stignete stojim. Čestitam!” Prekosutra Carteru su stigla dva odgovora. Prvi je glasio: “Dolazim čim prije”, a drugi: “Vjerujem da ću stići 20. u Aleksandriju.”
Carter je nestrpljivo čekao četrnaest dana ispred ztrpanog groba. Carnarvon je stigao u Luksor 23. novembra. S njim je bila i njegova kćerka Evelyn, također veliki poklonik arheologije. Radosna vijest o nalazu već je procurila u javnost i svaki dan su stizale čestitke za raznih strana svijeta. Dvadeset četvrtog novembra Carter i Carnarvon su već ranom zorom bili pred grobnicom i naredili su da se dalje kopa.
Radnici su prvo skinuli nasip i sad je i Carnarvon mogao vidjeti zapečaćena vrata. Međutim, kad su još malo zakopali uslijedilo je veliko iznenađenje. Uz postojeći pečat grada mrtvih ugledali su još jedan na kojem je Carter odmah pročitao ime Tutankamona što je značilo da se radi o grobu faraona za kojim su godinama jalovo tragali. Ali pri daljnjoj pretrazi uslijedilo je malo razočarenje. Ustanovili su da su jednim dijelom vrata nakon ukopa u dva navrata naknadno otvarana pa onda opet zapečaćena. To je značilo da su provalnici ipak posjetili grob. S obzirom na ostatke koliba koje su stajale iznad grobnice a koje su pripadale radnicima koje su u Dolini kopali mlađe grobnice, , bilo je jasno da je do toga došlo još u staro doba, prije XX dinastije, odnosno prije 13. stoljeća stare ere.). Naknadni pečat čuvarske službe Grada mrtvih je govorio da su provalnici bili zatečeni na djelu, što je davalo nadu da do unutrašnjosti groba i mumije ipak nisu stigli.