Malo mjesto srca bosanskoga, grad Muje Hrnjice

Koliko je grad čvrst i junačkog zraka puna Velika Kladuša, možda najbolje svjedoči podatak da je u julu 1878. godine bila cijela Bosna bila okupirana. Grad Muje Hnjice je pao tek pred kraj oktobra. U Drugom svjetskom ratu ovdje je sva prošlost skupljena u malu zabilješku o ljudima kroz vrijeme može poslužiti kao inspiracija u radu na očuvanju našeg identiteta i oprosta griješnicima

Ovakva je krvava kr­ajina, S krvi do­ručak, sa krvi večera. Svak krva­ve žvaće zalogaje, Nikad bjela danka za odmorka. Malo je onih koji svoja sr­ca nisu po kadkad okrijepili sevdalinkom, ili dušu uzbu­dili epskim junačkim pje­smama. Mjesto koje se na­jviše vezuje za legendarne junake, prelijepe djevojke, nestvarne mejdane, bratstva i čast. Velika Kladuša, na­jzapadniji grad u Bosni, isturen već vjekovima pre­ma Evropi bio je oslonac odbrane Bosne, kako i sam padišah reče, u Kladuši mi se kruna brani. Oslonjeni na kazivanja što nas valovi­to zapljuskuju obiljem maštovitih legendi, pogle­damo li na kulu Muje Hrnjice, izuzetno čvrstu, očuvanu i obnovljenu, shvatamo da se u krajiškom kra­ju itekako vodi računa o tr­adiciji i kulturnoj baštini. Sami Kladušani ponosno ističu svoju epsku baštinu, istine koje mame.

Velika Kladuša kroz vjekove

Prvi pomen ovom gradu je u povelji hrvatskih gla­vešina iz 1280. godine. Od tada postaje meda i djelnica dvije kulture, vjere, naroda. Dodirna tačka, uvijek krva­va i u iščekivanju. Legenda kaže da je prije nego što će poći da osvoji grad Ferhad-beg Sokolović 1577. godine, usnio kako se nad Kladušom nadvila tama, u lom dode krupan junak učeći ezan i otjera je. San je pro­tumačen medu vidarima da će se u Kladuši ezan za vijek učiti, često nad nju će se ta­ma nadvijati, junaci kršni je braniti. Šteta što još nije usnio kišu, pa da u Kladuši bude spokoja i mira. Sutra­dan vojska osmanskih gazi­ja pode na grad, Zagorka vi­la je vodila vojsku do prola­za sa kojih mogu najlakše ga osvojiti. Priče iz toga vre­mena kazuju da kada bi Austirjanci zamahnuli sabljom na Turke, sablje su im puca­le, lomile se. Grad je osvo­jen pred sami akšam, pore­dani u safove klanjali su. Za ovaj i slijedeće podvige Ferhad-paša je dobio titulu gazija, junak, prvi medu svim budućim. Austrija je ponudila 50.000 cekina za vraćanje grada u njene ru­ke. Iz Stambola je odgovo­rio veliki vezir Mchmed-paša, da ga nesrdi Evropa jer carstvo se širiti mora, a zar 50.000 cekina vrije­di suza majkih poginuli za Kladušu. Kao dio Ostrožačkog sandžaka, Velika Kladuša naselje­na je prvim dizdarima i posadom. Godine 1637. u ranu jesen Kozica Hurem-aga, u Kladušu dovede iz Udbine dva brata, mlada momčića koji za rana osta­doše siročad, iza oca koji je sa Mustaj-begom ličkim vo­jevao, u dosta teškoj bici po­ginuo, na izdisaju je molio da mu čuvaju sinove. Kako su mu bili sestrići on se odluči brinuti o njima dok ne stasaju do konja pa do bojna polja. Stariji se zvaše Mustafa od milja prozvan Mujo a mladi Halil. Halil bijaše mladi i manji jer od silne tuge majka ga nije mo­gla dojiti, a nijednu drugu ženu nije htio da doji pa su ga prehranjivali i gojili kra­vljim i kozijim mlijekom. Po tome dobi nadimak gojeni Halil. Braća Hrnjice uklesaše svoja imena kao dva najpoznatija lika u Kladuškoj historiji, i junaka sa kojima su se pjesme krasile a ljudi ponosili.

Blagosilja vila Muja i Halila

Muja i Halila je dočekala kao djecu Zagorka vila, ra­nom zorom ih dozivala, nježnim glasom pjevajući in: tiho. Dovela ih do Kladušice, okupala rosom i na­pojila vilinskim mlijekom. Ilalil uze više rose, a Mujo se napoji više vilinskim mli­jekom. Zato je Halil bio da­leko ljepši i zanosniji, dje­vojke su za njim prste lomi­le i usne do krvi ujedale, kr­oz čaršiju je morao da pro­lazi pognute glave jer sa pe- ndžera su ga stalno doziva­le. Mujo je bio oplemenjen divovskom snagom i jako strogim izgledom sa veli­kim mrkim brkovima, uz to je jahao velikog konja dora­ta, kao pojava i voda bio je hrabriji. Zajedno njih dvo­jica sačinili su početke ra­zvoja čaršije. O Zagorki vili i danas se priča, ona ne sa­mo da je ispunila živote hr­abrih širom Bosne nego ih je i čuvala. Tiho im je govo­rila na uho kakva ih opa- snot vreba. Djevojački je običaj da se vjeruje u ljeko­vitost rose, mlade djevojke i danas se umivaju rosnom travom. Cvijećem koje je poniklo sa mezara zabora­vljenih gazija. Hasan Kovač iz Velike Kladuše ispripovi­jeda nam kako je Mujo počinio velika junaštva, pogubio Gavran-kapetana u sred Kotara, te sakupio mnogo blaga, a onda počeo da zida kulu. To je bila na­jveća i najljepša kula u tom kraju. Na vrh kule je stavio od zlata jabuku. Kad je Au­strija jednom napala kulu, topovsko đule je pogodilo jabuku i u padu jabuka ubi Mujovu sestru Ajkunu. Ajkunu djevojku sahraniše, a nad glavu joj staviše zla­tnu jabuku, jer ona je bila njihova zlatna jabuka. Bilo je ljudi koji su tražili Ajkunin mezar ali bezuspješno.

Braća su tugovala za sestr­om. Onda odoše do vode Crvaća, kod Udbine, tu im lički Mustaj – beg sakupi vojsku i oni okrenuše protiv Gavran-kapetanovog sina, austrijskog velmože, izvojevaše veliku pobjedu. Tu se Halil oženi sa dvije djevo­jke, obje su mu bile vjerne ljube do njegove smrti, od silne ljubavi za njim obje su umrle malo poslije njega. Mujo Hrnjica pade u se­vdah za Anđelijom djevo­jkom, pozva na mejdan nje­na prosca. Brat ga je odvraćao: – Stani Mujo kukava ti majka, ludo ćemo izgubiti glave, sve zbog kićene Andclije djevojke! Mujo je izašao na mejdan, kada mu je protivnik vidio ogromne crne brkove, i tije­lo kao u bika, prepade se i dade se u bijeg. Tako se Mu­jo oženi Anđelijom koja je primila islam. Muju, koji je bio zatočen u tamnicu, Kla- dušani nisu mogli otkupiti, ali mudro ga je izbavila baš ona.

Kladuša je posljednja pala

Na Kladušu su masovno koncem XVII vijeka nava­ljivali razni osvajači, usko­ci, venturini, Mlečani, Au­strijanci. Junački su je bra­nila braća Hrnjice, jedna predaja kaže da je čak Halil išao u Stambol na mejdan nekom Bugarinu, koji bi­jaše pogubio sve najbolje careve ratnike. Halil je su­ltanu obraz sačuvao. Sultan Selim II iako poznat kao teška pijanica, uzvratio je bosanskim gazijama. Godi­ne 1653. na Kladušu je sa silnom vojskom pošao Petar Janković, senjski kapetan. Bio je kraj ljeta, žito se žnjelo, iz hendeka, i iz ječma branila se Kladuša, kula Hrnjica je od topovske đuladi bila skoro uništena, kada u odlučujućem udaru Kladušani pobijediše i zarobiše Petra. Za njega su dobi­li otkupa 12.000 groša. Zli Mehmed-paša Vučo tražio je da Kladušani pošaliu 40.000 groša u Stambol, jer je on smatrao da su toliko uzeli. U pobuni koja nasta­de protiv vezirovog zuluma poginuo je Halil Hrnjica, kao i Tale Ličanin. Vrbas je u Banja Luci danima bio ze­len od krajiških dolama, mnogo je junaka tada poginulo

Krajina je bila dese­tkovana i skoro obezglavlje­na. Zamukla je i Zagorka vila, pravde u Kladuši nije bilo, samo krv i stradanje učinili su da od nje ostane mali grad. Kula koja pono­sno stoji svjedoči o ra­tničkoj historiji, sadašnji stanovnici će vam rado ispričat što god znaju o prošlosti, uputiti vas u potr­agu za zlatnom jabukom, ili prolazima ispod kula Hrnji­ca, kojima su braća pozivala telalima pomoć kada je kula bila opkoljena.