Vikići portal stranica naselja Vikići
Sjedim u ugodnoj hladovini balkona, iz kuhinje s radija dopiru pjesme dalmatinskih klapa…. Mislila sam samo opušteno slušati taj divni mediteranski melos, ali nemam mira, moram nešto pisati.
NE MOGU JA BEZ PISANJA.
I baš si nešto razmišljam, novinarstvo, izvještaji, peckavi komentari, prva i najveća ljubav, ali da živim u nekoj velikoj, bogatoj zemlji, gdje se knjige čitaju i kupuju, samo bih pisala, pisala, pisala i pisala….. ratnu dokumentaristiku, romane u stilu Jane Austen, o damama i gospodi, prilagođeno današnjem vremenu, ali bez danas sveprisutne pornogragije, opscenosti…..
Bili bi to svijet romantičnih likova, tekstovi koje bi zajedno mogle čitati i majka i kćer, a da se jedna pred drugom ne zacrvene … Muka mi je od današnjeg bestida, javnog bluda,
i nemorala. Tu sam konzervativna.
I VEĆ SAM BILA SKORO NAUMILA PISATI KNJIGU, O RATU….
U razgovoru, pa i na prijedlog jednog mog kolege i prijatelja o mojim novinarskim ratnim iskustvima i doživljajima, u svijetu visoke ratne politike, a vidjela sam, čula i doživjela puno, zahvaljujući
r. PREDSJEDNIKU IZETBEGOVIĆU, UZ KOJEG SAM PUNO VREMENA PROVELA,
koji mi je omogućavao akreditacije i na mjesta na koja novinari nemaju pristupa. Bilo je tu puno i istinitih, što lijepih, što tužnih anegdota. Neke od njih povremeno objavljujem u svojim fb statusima.
Imala sam i obećanu kolegijalnu recenziju. Ne znam da li još vrijedi?
a našlo bi se i izdavača.
a našlo bi se i izdavača.Jedan drugi kolega nedavno kaže, piši što hoćeš, samo piši, naći ćemo i izdavača, upriličiti promociju. Svi uvjereni da bi to bio bestseller.
Ne znam, možda bi? Više me gotovo i ne zanima.
Više me gotovo i ne zanima.Nisam slova napisala. Vjerojatno ni neću.
MOJA “KNJIGA” O BOSNI, O RATU, r.PREDSJEDNIKU, VELIKOM INSANU, OSTAT ĆE “ZATVORENA.”
“Otvorena” samo u mom sjećanju .
Prijateljstva koje me poticalo više nema, odreklo me se, razočaralo…..
Ali, svako razočaranje, svaka tuga, kao i sreća, donosi novu inspiraciju, pa i za ovu, uvjetno rečeno, “mini poemu,” koju će rijetko tko, a možda nitko, imati volje do kraja pročitati.
Ne pišem (nužno) o sebi, ali polazim od sebe. Nema čovjeka kojega ga netko, ili nešto nije razočaralo, zato ova:
MALA POEMA RAZOČARANJA, MOJEG, TVOJEG, NAŠEG…
Kada povjerenje nestane,
ne traži ga uzalud
kada netko zašuti od tebe,
zašuti i ti,
ne iznuđuj riječi.
Kolika god bol i razočaranje bili,
zagrli tugu,
i ti riječi zamijeni šutnjom,
kao onaj tko je zašutio od tebe.
Kada povjerenje i bliskost iscuri,
kao pijesak kroz raširene prste,
ostane ti samo privid
donedavne bliskosti,
ostanu samo nedosanjani snovi.
Ali, snovi su snovi,
prevare te, ne daju se,
ne pitaju te,
sanjaju tvoje želje,
koje pokušavaš potisnuti u podsvijedt,
ali ne dopuštaju ti.
Neposlušni snovi……
čekaju novu noć,
sanjaju ne vjerujući u kraj.
S još uvijek varljivom nadom,
iznova čekaju novu noć,
uzalud sanjajući nešto,
čega više nema,
ni prijateljstva, ni bliskosti.
Sve isčezlo..
Ne tražite priviđenja iz snova,
privid nečega,
čega više nema.
Kada povjerenje i bliskost umru,
pustite ih,
da se izgube u zaboravu.
Ali, ljudska duša je slaba,
i dalje se nada
Traži priviđenja iz snova.
nečega što je bilo,
čega više nema.
I neće više biti,
otišlo u zaborav.
Ne nadaj se.
Što je nada,
lijek koji ne liječi,
samo produžuje patnju.
“NEKA MIRUJE ONO ČEGA NE BI,”
zapisao veliki, romantični Jesenjin. Bi, pa- ne bi.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba
