Majka

Zapamtila je i onaj rat. Zapaljenu kuću, ubijenog oca i sestru, bježanje preko Dulibe sa mladim bratom na leđima, uzlom u ruci i čemerom u srcu.

Četničke rafale iz okolnih šuma, krikove pobijenih i zadah paljevine ne može nikako zaboraviti.

I opet je morala bježati. Ostavi sve u svojim rodnim Ćukovima, ali spasila je porodicu kao ranjena vučica. U Bihaću su, tu je i njihova čežnja za toplinom doma, za voćnjakom, za onim poznatim stazama koje su vodile do komšija. prijatelja. Te staze uporno i odlučno traži njen sin. borac. Hrabrila je i njega i sebe prateći ga do kapije, a pogledom do fronta. Drhtavim, izboranim rukama prevrće mahramu, a prosijeda staračka pletenica pala joj niz povijena pleća, ukrala joj se ispod ladže kao i uzdah: – Bože milostivi, obdari nas milošču, spasi od strahota i nesreća! Ispuni naše molbe, želje, spasi nas od grijeha. U tvojoj su milosti odabrani, odlučni,iskreni u namjerama i težnjama, oni koji kazuju da nema drugog osim Tebe, čvrsto vjeruju u Allaha dž.š. Njegove Meleke, Knjige, Poslanike i Sudnji dan. Sve što se zbiva, biva Tvojom dozvolom i određenjem.

Mir duši u ibadciu majka nalazi, čekajući sinov dolazak. Noću uz kerozinsku lampu, na sijelu, plete sa drugim ženama pažljivo, starački precizno, ali bez. napora. Takav joj je i ovaj dio života.

I kad sin dođe. obavijc staračke ruke oko njegovog vrata, dugo namješta kosu, vojničku kragnu, zasija lice, zasuze oči. Vratio se sa Grabeža. Njen sin, veliki, ali ostala ljubav u majke ona prva, od bešike kad je mlatarao nemoćno ručicama tražeći zagrljaj.

Borčeva majka otjera tada eho četničkih rafala, zaboravi staze bez povratka, bijeg…

Š.F.