Lovačka priča sa Bugara

Divno jesensko jutro, tek sviće, okupljamo se na zbornom mjestu. Nakon dogovora i rasporeda čeka – prigon, sa prigonjačima smo prošli mjesto gdje je prije dvije sedmice ustreljen vepar. Poznat je to prelaz u Lipovom gaju i skoro svi žele da se zateknu baš na tom mjestu kada prigon krene. Svježih tragova nije bilo a ja sam toga dana bio bez kerova jer su druge kolege insistirale da oni ovaj put povedu svoje. Nije toš baš velik i prostran tren ali se zna desiti da se u tom dijelu zatekne crna divljač posebno odbačeni vepar samac. Prigon uvijek funkcioniše kao jedan a prigonjači izlaze na ugovorene pravce. Čeka javlja na radio-uređaje da kod njih ima još magle ali da su spremni. Pođoh polako  od lisičiji rupa i malog “majdana” jer sam krajnji desni i pratim sve ulazne a isto tako i izlazne tragove. Ispred mene ugledah par srneće divljači koja se vješto izvlači ispred pogona brzo prelazeći čistinu pšeničnog strništa. Ništa od crne divljači, nikakav svjež trag, nema ni tragova rovanja a već sam prešao dobrih 3 kilometra i da budem iskren ogladnio sam. Po navici uvijek u stražnjem džepu jakne imam i nešto za brzo prezalogajiti ili čokoladu kao i ovaj put.
Izabrah jedno mesto odmah ispod sloga gde počinje livada prema Gušti sa poleglom  zamrzlom  travom i niskim žbunjem. Tu ću da se smjestim, odavde imam odličan pogled daleko uokolo i ako nešto naiđe čut ću krckace smrznuta trava ili neki drugi meni prepoznatljiv zvuk. Izvadih  parče suhog mesa i domaći kruh, izvadih i  flasicu za okrepu, sjedoh na rukavice a karabin smestih između nogu predhodno provjerivši optiku da se nije pomjerila .
Zalogaj po zalogaj uz povremeno osluškivanje dali ima nečeg u okolini. Malo lijevo u dolini pored velike lipe na kojoj se nalazi čeka, povremeno se čulo krckanje lišća koje je padalo sa udaljenog drveća pod težinom mraza, međutim pošto nisam čuo nijedan zvuk polomljene grane nisam tome pridavao neku veću važnost.
Najednom između zalogaja bacih pogled još više ulijevo i sasvim slučajno gotovo instiktivno na sred livade ugledah vepra koji se odmah zatim ukopa i stade iza jednog lijeskovog žbuna. Polako spustih nož i hranu pored sebe, odkočih karabin i poravnam vrh končanice optike na vrat vepra koji je stajao malo ukoso  djelimično zaklonjen granama lijeske. Vepar krenu, ali ne pravo već kontra mene, nazad od kud je došao. Čim je pošao povukao sam obarač a on se srušio kao pokošen. Držao sam ga na nišanu još par sekundi i taman sam počeo da ustajem i da pritom spuštam karabin, odjednom je skočio, ugledao me i kao tane pojurio naniže prema dolini. Podigoh karabi, opalih po drugi put pravo između butina, on zalomi u desno, opalih i treći u vrat a vepar nestade u žbunju a ja potrčah prema njemu. Ugledah ga  kako se krije u žbunju i čim me je ugledao pokuša da ustane, da se bori, ja pošto mi je bio na nišanu opalih još jedan u glavu da se ne muči. Priđoh mu i zagledah mu se u oči, pomislih koja mu se posljednja slika urezala u pamćenje, Lipov gaj, gaz preko Korane ili nešto treće. Nije bio kapitalni primjerak ali nije ni za podcjeniti.