Vikići portal stranica naselja Vikići
Omiljena zabava plemstva u srednjovjekovnoj Bosni bio je lov. Mnoštvo bujnih šuma, pitomih proplanaka, dolina i livada, kraških polja, teško pristupačne gudure i neprohodni krš, s brojnim izvorima, rijekama, potocima i jezerima, zemlja s kontinentalom i mediteranskom klimom, bila je prepuna najraznovrsnije divljači, kako pernate i dlakave, tako krupne i sitne.
Stećci su prepuni ukrasa s prizorima iz lova. Po broju šta prikazuju može se reći da je posebno bio omiljen lov sa sokolima. S njima se lovila, kako pernata divljač, tako i zečevi, lisice, pa čak jeleni i košute. Šta je soko značio za lov i koliko se cijenio, pokazuje podatak da se za dobro uvježbanog sokola plaćalo na hiljade dukata. Njegovo uvježbavanje trajalo je dugo, bilo je mukotrpno i tražilo je vještog dresera. Vlastela, a posebno vladari, nisu žalili ma koji iznos da dođu do dobrog sokola ili hrta. Zabilježen je slučaj ugarskog kralja Ljudevita II koji je za jednog sokola platio čak 40.000 dukata, a jedan podatak iz 1325. godine navodi da je bizantski car Andronik III držao 1.000 sokolova i 1.000 lovačkih pasa.
Brojni prizori na stećcima pokazuju da su i bosanski velikaši rado lovili sa sokolima. Na stećku iz Ćerina u Brotnju kod Mostara vidi se prizor kako hrt i soko dotjeruju jelena na kojeg lovac odapinje strijelu. Na drugom stećku na istom lokalitetu vidi se sokolar sa četiri sokola, od kojih dva drži na ruci. Na stećku iz Podgradine u Gornjem Hrasnu uklesan je prizor na kojem je soko uhvatio zeca i čeka gospodara da ga preuzme. Jedna minijatura u Hrvojevom misalu prikazuje mladog hercega i velikog vojvodu bosanskog Hrvoju, na konju obučenog u lovačko odijelo, a u ruci drži sokola.
Koliko je ova ptica bila raširena po Bosni, pokazuju brojni toponimi izvedeni iz njenog imena, pa tako: Sokolac, Sokolišće, Sokograd, Sokolov Do, Sokolgora i sl. Bosna je izvozila sokole čak u druge zemlje. Kralj Ostoja je u dva navrata, uz ostale darove, poslao duždu u Veneciju tri sokola. Sokole i druge grabežljive ptice Bosna je izvozila kao robu. U Dubrovniku je 1337. godine jedan trgovac iz Barcelone kupio 25 jastrebova za 19 dukata i 8 sokolova za 28 dukata, koji su dopremljeni iz Bosne. Kralj Tomaš je 1451. godine uz ostale poklone poslao duždu mnogo jastrebova i četiri sokola.
Posebno je bio omiljen, ali i izazovan, lov na veprove. Lovilo se pješice ili na konju, uz pomoć hrtova i pomagača. U Miroslavljevom evanđelju iz 12. stoljeća jedna minijatura sadrži prizor lova na vepra. Ta vrsta lova je kod lovaca izazivala najviše uzbuđenja, bez obzira što se često završavao tragično. Tražilo se veliko umijeće i hrabrost. U izvornoj građi se navode imena više velikaša za koje se kaže da su izgubili život ili su bili osakaćeni u lovu na veprove. Ti prizori su zabilježeni na brojnim stećcima. Na jednom iz Podgradine u Gornjem Hrasnu kod Stoca vepar u svoj žestini napada lovca koji mu gura koplje u trbuh.
Najljepši takav prizor predstavljen je na nadgrobnoj ploči pod kojom je bio sahranjen visoki kraljev dostojanstvenik Nespin. Pronađana je u Gračanici kod Visokog. Prizor je pun dinamike. Lovac kopljem napada razjarenog vepra koji je već jednog lovačkog psa oborio na zemlju i gazi ga, ali se ovaj ne predaje nego ga grize za nogu. Drugi pas je pred njim i napada ga dok treći u strahu uzmiče.
Prizori lova prikazani su i na najljepšem bosanskom stećku pronađenom u Zgošći kod Kaknja, sada u Zemaljskom muzeju. Na jednoj od bočnih strana, u donjem redu, prikazano je više prizora. U jednom od njih lovac strijelom gađa jelena kojeg su mu dotjerali psi, a u drugom lovac kopljem probada medvjeda. Tu je je još jedan zanimljiv detalj. Uz jedno stablo, koje simbolizira šumu, privezan je lovački leopard, što govori da je bosanskoj vlasteli bio poznat lov i s ovom egzotičnom životinjom.
Lov je bio omiljena zabava bosanskog plemstva (begova i aga) i u tursko doba. U vrijeme mira, kada nije bilo ratova, pohoda ni ljutih bojeva, svakodnevni život plemstva se sastojao od aktivnosti koje su im ga činile ugodnim, veselim i bezbrižnim. Kako nisu imali brige oko egzistencije, jer su im posjede obrađivali kmetovi, svako se predavao onome što i kako mu je odgovaralo.
U odnosu na sve drugo, lov im je bio najomiljeniji, isto onako kako je to bilo i u srednjem vijeku, o čemu govore brojni uklesani prizori na stećcima. Isti prizori se javljaju i na prvim nišanima po dolasku Turaka. To se vidi i na nišanima uz Ali-pašinu džamiju u Sarajevu. Na jednom od njih je oružje, na drugom se vide četiri ptice od kojih dvije predstavljaju par sokolova. Prizor kao da je preslikan sa srednjovjekovnih stećaka.
Iako se lovila sva divljač, omiljeni lov begova i aga bio je onaj na pernatu divljač sa sokolom. Bio je toliko omiljen da se zadržao sve do prve polovice 20. stoljeća, dok je u Evropi bio već davno zaboravljen. Ostalo je zapisano da je Edhem-beg Uzeirbegović iz Maglaja išao u lov sa sokolovima još 1931. godine. Ova vrsta lova posebno se dugo zadržala oko Tešnja. Tamo su također početkom 20. stoljeća lovili sa sokolima bezi Širbegovići i Smailbegovići. Koliko je lov sa sokolom bio omiljen u Bosni i koliko je ta ptica bila na cijeni, pokazuju brojni toponimi dobijeni po ovoj ptici što vuče korijen još iz srednjeg vijeka.
Sokolova je sve donedavno bilo u svakoj bosanskoj planini, posebno na Romaniji, Ozrenu, Prenju, Majevici, Ljutoč-planini, u narodu zvana „Sokolovača“ kod Bihaća itd. Za tamošnjeg Mehmed-pašu Rustanbegovića, zvanog Bišćević, u ovoj planini su hvatali mlade sokole koje je on pripitomljavao da bi ih poklonio prijateljima u Sarajevu. Begovi i age u istočnoj Bosni snabdijevali su se sokolima iz klisura oko starog grada Samobora na Drini. Njihovi ljudi su se konopcima spuštali niz litice na kojima su iz duplji vadili sokoliće koje su odgajali za lov.
Koliko je ova ptica bila omiljena bosanskim muslimanima, govori i to da se često spominje u pjesmama. Kada se želi pohvaliti nečija hrabrost, upoređuje se sa sokolom. Ako je neko brz, kaže se: „brz ko soko“. Ako se želi istaknuti nečija hitrina i moć zapažanja, za nj se kaže da ima „oko sokolovo“. Ljubav prema ovoj ptici se prenosi i na dragog prijatelja za kojeg se u govoru kaže i „Sokole moj“, ili „Sokoliću moj“. Sve iz razloga što ovu pticu rese najbolja svojstva. Posebno se ističe njena vjernost prema svom gospodaru. Kad ju ovaj uzgoji i s njom počne loviti, trajno ostaje uz njega, slijeće mu na ramena, a u lovu, kada joj skine crvenu kapicu s glave, kao strijela poleti prema plijenu. To je obično šljuka, prepelica i trčak, ali lovi i veće ptice od sebe. Poseban ugođaj za lovca je držati sokola na povijenoj ruci na debeloj kožnoj rukavici.
Uz lov na pernatu divljač, išlo se i na onu visoku, posebno na srne i jelene. Ta vrsta lova spominje se i u sevdalinkama, kao u onoj „Lov lovio Muhareme oko luga zelenog“, koji lovi sa hrtovima, ili ona koja govori kako su dva brata ulovila srnu i košutu i po prsten djevojku itd.
Lovilo se oružjem koje je bilo namijenjeno određenoj vrsti lovine. Najčešće je u upotrebi bio luk i strijele a za krupnu divljač dugo kople. Lovca su neizostavno pratili lovački hrtovi, koji se, takođere, često spominju u sevdalinkama.
Iz knjige Envera Imamovića „Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju”, Sarajevo 2018.
