Iz Jagoštice zarobljeni Bošnjaci su u grupama, vojnim kamionima, prebačeni u logore Šljivovica (opština Čajetina) i Mitrovo Polje (opština Aleksandrovac). Policajci su ih tukli dok su ulazili u kamione. U kamionima, u kojima nije bilo mesta za više od petnaestak ljudi, uvodili su po pedeset muškaraca. Ljudi su u kamionima, sa zavezanim ceradama, morali da stoje jedan uz drugog. Usled vrućine i nedostatka vazduha ljudi su padali u nesvest. Neki su pokušavali da naprave rupe na ceradi ali bi policajci, čim bi to primetili, zaustavljali kamion i udarali lopatama i palicama po ceradi. U kamionu se ugušio Edem Torlak iz Žepe.
Tretman zarobljenika u logorima
Oba logora obezbeđivali su pripadnici MUP-a Republike Srbije. Po ulasku u logor, zarobljenici su prolazili kroz špalir policajaca koji su ih tukli palicama, nogama,pesnicama i motkama. Nakon pretresa i oduzimanja ličnih stvari, policajci su ih popisivali, fotografisali a potom su ih sprovodili u sobe. Sobe su bile pretrpane. Ishrana je bila nedovoljna i neredovna. Logoraši su dobijali jedan obrok dnevno koji su morali pojesti za tri minuta. Oni koji bi poslednji završili sa obrokom, dobijali su batine. Tek posle mesec dana logorašima je bilo omogućeno da se okupaju. Većina logoraša je dobila šugu i vaši. Zbog dugih brada i kose, policajci su provocirali logoraše, nazivajući ih „umetnicima“. Primoravali su ih da se krste i da pevaju četničke pesme kao uslov da ih puste u WC.
Policajci su danonoćno ulazili u sobe gde su boravili logoraši, nasumice ih izvodili i batinali na najbrutalniji način – palicama, pesnicama, nogama, električnim kablovima, delovima armature, gvozdenim šipkama i granjem. Neki policajci su logorašima gasili cigarete po telu, terali ih da piju vodu u koju su prethodno sipali motorno ulje, stavljali su im crevo za vodu u anus a zatim kroz to crevo puštali vodu. Nekoliko logoraša bilo je seksualno zlostavljano. U logorima su od posledica torture umrla četiri logoraša. I Ispitivanje zarobljenika vršili su policajci u uniformi ili inspektori u civilu. Ispitivali su ih o ratu u Žepi, Armiji BiH, i batinama pokušavali da iznude njihova priznanja o njihovom navodnom učešću u zločinima nad Srbima. U logoru u Šljivovici, logoraši su ispitivani u sobi br. 4 a u Mitrovom Polju u objektu nedaleko od baraka, koji su policajci nazivali „Kota 805“. Logoraši su batinani i dok su vođeni na ispitivanje. Neki su ispitivani više od 20 puta. Neki policajci, koji su tukli zarobljenike tokom ispitivanja, uključivali su radio kako se ne bi čuli njihovi jauci.
U oba logora je postojala grupa zarobljenika koja je bila izdvojena od ostalih. To su bili ljudi za koje su policajci tvrdili da su se nalazili na visokim položajima u Armiji BiH ili u administraciji Žepe.
Pored mučenja, Bošnjaci su u logorima svakodnevno izlagani grubom poniženju i nehumanom tretmanu. Nekim logorašima policajci su naređivali da se međusobno tuku, da premeštaju veliko kamenje sa jednog mesta na drugo, da po celu noć trče po logorskom krugu, rade sklekove, da stoje u dvorištu
i gledaju u sunce dok ne padnu u nesvest. Policajci su igrali igru „zuce“ sa logorašima, udarajući ih pendrekom. Nekim logorašima je dva dana uskraćivana hrana i voda, da bi ih onda naterali da pojedu teglu ljutih paprika.
Predstavnici MKCK su prvo ušli u logor u Mirovom Polju, gde su popisali većinu zatvorenika. U logor u Šljivovici ušli su nekoliko dana kasnije, kada im je MUP Srbije dao dozvolu. Na osnovu informacija koje su dobijali od ostalih logoraša, predstavnici MKCK su insistirali kod komandira logora da im omogući pristup logorašima u izolaciji. Dozvolu su dobili tek nakon dva meseca. Predstavnici MKCK su popisali logoraše i dali im legitimacije. U logore su svakih sedam do deset dana donosili hranu, pribor za ličnu higijenu, ćebad, dušeke i cigarete. Preko njih su logoraši slali i primali poruke od rodbine. Policajci su u prvim mesecima hranu koju je dostavljao MKCK odnosili iz logora.
Početkom decembra 1995. godine u logore su došli predstavnici Komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) koji su logorašima ponudili odlazaku treću zemlju.
Izvor: FB profil Dragana Bursaća