Vikići portal stranica naselja Vikići
Jutro je. Studena izmaglica nestaje u krošnjama visokih grabića. Hrabri momci tiho gaze, korak po korak. A korak dug kao vječnost. Sejo, Meho, Ahmet, Jato, Dudi, Brko… ispred četničkih bunkera. Još ih ne vide, a znaju da su tu, nadomak. Teško ih je dokučiti okom. Tek, kada grudi osjete hladan čelik, znaš da si ih našao. Oni to znaju i idu srcem. A ono kuca jače, brže i bolje od straha.
Četnici su ispred. Neočekivana vatra, parajući zvuci i udari kuršuma po uzdrhtalom granju. Ahmet je priseban. Leti bomba za bombom. Četiri snažne detonacije u mješavini krikova pogođenih četnika.
Sejo je već napunio drugi okvir, okreće pušku, a potom osjeti strašnu bol u glavi. Mlaz krvi poteče niz lice, a on stoji, ne pada.Dobro je – pomisli, i nastavi dalje pucati.
Jato je zauzet drugom grupom četnika. Bježe, a onda iza drveća uzvrate. Ruka mu nemoćno klonu. Pusti još jedan rafal, ali u zemlju. Nazad, mora previti ranu. Pred očima se crveni, a vidi Mehu ispred poveće stijene. Puca, a sve prašti oko njega. Nije uzmicao, niti čuo očajnički Ahmetov glas:
– Kume, lezi!
Meho ne vidi i ne čuje. Samo puca. A onda iz dobro maskiranog bunkera sunuše olovne varnice. Veoma sporo je padao kroz djeliće sekunde. Ahrnet izbezumljeno potrča kroz kišu metaka. Ipak je pogođen, ali puzi, kum ga čeka. Samo da ga dodirne, peihvati za ruku, povuče što dalje.
– Kako da pogledam u oči kumovoj djeci? – razmišlja.
– Zar da ga ostavim?
– Krenu napred. Još samo nekoliko koraka. Nešto ga pecnu, malo zastane,
pa tromo odapne koljenima naprijed.
– Kume, evo tvoga Ahmeta, izvući ću te! Odgovora nije bilo, ali osjeti strahovit
bol u grudima. Snaga ga je napuštala, a kumu nije mogao pomoći. Stigli su drugi. Nikada nije bilo više radosti na jednom mjestu i toplih suza, nego onog momenta, kada su daleko, na sigurnom, jedan drugom previli rane.
M.S.
