Vikići portal stranica naselja Vikići
Prevod izvještaja koji je zapovjednik Bihaća Franz Horner uputio 3. juna 1585. godine Hansu von Auerspergu, zamjeniku glavnog zapovjednika Hrvatske krajine u kojem je detaljno opisan napad koji je on sa svojim vojnicima izvršio na Ostrožac 31. maja 1585. godine.
Visoko poštovana Visosti i milostivi gospodine Auersperg, vršitelju zapovjedničke dužnosti!
Nakon što sam prije nekoliko dana dva puta Vama pisao i zamolio da mi se pogodnom prilikom pošalje pojačanje od 200 ljudi – da bih kao vjerni sluga Njegove Prosvijetljene Kneževske Visosti mogao što na bojnom polju poduzeti – bio sam se uznadao pomoći budući da su krupski, ostroški, stijenski i cazinski Turci pozvani u Banju Luku radi isplate njihovih plaća. Ja sam očekivao pojačanje od Vas, ali kako ono nije stiglo dosada, ja sam u Božje ime 30. svibnja poslao četiri čovjeka u izviđanje i istu večer tijekom noći dao se u pokret s 226 ljudi, što konjanika što pješaka. Idući dan postavio sam tri zasjede, dvije s pješacima ispred ostrožačke tvrđave, a treću s 54 konjanika na otprilike jedan puščani hitac udaljenosti računajući da će oni otvarati vrata i izlaziti iz tvrđave. Do otprilike deset sati ostali smo u zasjedi, a kako oni nisu otvarali vrata iz straha jer je većina Turaka bila odsutna, onda sam zapovjedio da pješaci izađu. Mušketiri i njemački strijelci potrčali su do tvrđavskih zidova i otvorili vatru na kamenu kulu i na njene prozore. U međuvremenu su četiri njemačka majstora probila tvrđavska velika vrata i s nekoliko njemačkih i hrvatskih pješaka ušla u tvrđavu i otvorila vatru prema svim prozorima tako da Turci nisu stigli otvoriti vatru iz topova niti se braniti na drugi način. Budući da sam s nekoliko moje “braće” uspio zauzeti cijelu utvrdu osim kamene kule, obavijestio sam neprijatelja da ću ih poštedjeti sa ženama, djecom i njihovom imovinom ukoliko se predaju. Oni su se međutim otpočeli žestoko opirati i bacati kamenje i vatru u nadi da će se od napada malobrojnih Bišćana obraniti u kamenoj kuli. Nakon toga sam utvrdu prvo opljačkao, zatim popalio, a zatim sam s vojnicima ubacio vatru i u kamenu kulu pa je nastao jedan strahovit požar. Cijela kula gorjela je izvana i iznutra. Turci su iz kule trčali sa ženama i djecom uzdignutih ruku kroz vatru, neki od njih skakali su s visine od 18 do 20 hvati. Troje od njih je ostalo živo, ali teško povrijeđeno, neki od njih su se prvo izljubili zatim zagrili i tako zagrljeni skakali u vatru, neki su opet najprije svoju djecu bacali u vatru, a zatim i sami u vatru skakali. Dakle cijeli Ostrožac je, Bogu hvala, osvojen, zarobljeno je 28 Turaka i nekoliko žena i djece. Također njihova najvrednija imovina za koju su se bili tako založili izgorjela je i pretvorena je u pepeo, a isto tako izgorjela je do temelja i kamena kula s topovima i puškama. Mi smo od deset sati ujutro pa sve do dva sata poslijepodne napadali i nismo otišli dok sve nije do kraja izgorjelo. Svemogući Bog s Njegovim svetim anđelima je učinio i nas sačuvao da mi u tako važnom poduhvatu niti jedan čovjek nije stradao. Od sedmorice ljudi dvojica su ranjena puščanom vatrom, a petorica povrijeđena kamenjem, ali nitko nije ozbiljno ranjen, nego samo prostrijeljen, za nekoliko dana sve će to uz Božju pomoć biti u redu i zdravo. Budući da su se velike stepenice uz kulu urušile, Turci nisu mogli sići dolje niti smo se mi mogli popeti gore do njih. U očajanju i plamenu borili su se do zadnjeg daha, a mi smo one koji su bili teško opečeni prosto ostavili iza nas. Tako mi se ukazala pogodna prilika kada su Turci otišli u Banju Luku i kako se nisam morao bojati od drugih Turaka koji bi mogli doći ja sam iz dužnosti prema domovini i odanosti mome gospodaru navečer prvog lipnja s 300 ljudi krenuo namjeravajući da istu noć dođem do Stijene i da je u ponedjeljak rano srušim, ali je istu noć pala tako jaka kiša da sam morao ostati u blizini Ostrošca i nisam se usudio da se s prokislom „braćom” zaputim ka Stijeni. Zbog toga sam se predomislio i da moj poduhvat ne bude uzalud ja sam oko ponoći poslao četvoricu rendtera u Bihać da mi donesu 6 buradi baruta i alat za kopanje i otišao na Ostrožac. Polovicu mojih ljudi poslao sam u šumu, a drugoj polovici zapovijedio da radi. Od jutra pa do večeri uz veliki trud i rad u jakoj i 15 stopa debeloj kuli napravljene su dvije rupe. U međuvremenu sam sa stotinu ljudi jedno drugo utvrđenje i vanjske zidove drvećem i krampama razrušio onoliko koliko sam mogao. Zatim smo u dvije iskopane rupe u kuli, koju sam držao jako tvrdom, stavili 6 buradi baruta iz Bihaća i još 4 tone baruta koje smo našli zazidane u Ostrošcu, dobro smo to zatrpali i navečer fitiljom zapalili. Od te kule i zidova načinili smo jednu hrpu kamenja tako da tu više nikada nitko neće moći stanovati niti će to moći biti iznova sazidano. Tako sam ja u jednom danu, ne obazirući sa na to što je sveta nedjelja, obavio velik i težak posao i nakupio puno znoja i prašine s vojnicima. Dao sam da se naprave velike ljestve, da se mogu popeti u kulu i tamo sam našao izvjestan broj pušaka od kojih je najveći broj izgorio, puno gvožđa, metalnih ploča i drugih stvari. Isto tako našli smo jedan veliki bacač i dva manja topa, koji su bili na kuli a zatim kroz pod propali, raspali se i bili zatrpani. Budući da je kula bila tako debela i imala duboke prozore, mi smo u svakom prozoru našli po dva ili tri izgorjela Turčina. Mi smo našli više tijela nego što su nama zarobljenici kazali, većinu tijela dao sam izvaditi i na put položiti tako da se uplaše oni koji budu tamo došli. Aga je osobno u Banjoj Luci ali je svojeg brata Ramadana ostavio. Isto tako ostala su dvojica zapovjednika, Mehmed ćehaja, sin Veliagin, sa svojim mlađim bratom Ibrahimom, i Osman ćehaja koji je zapovijedao jednom polovicom utvrde, sa svojom ženom, jednom lijepom kćerkom i tri malodobna sina. Zajedno s drugim vojnicima bilo ih je više od 30, ne računajući žene i djecu, i oni su kao hrabri Turci izgorjeli zajedno s utvrdom. Dakle, jadni Turci uistinu su doživjeli bijedan završetak. Svi ljudi u Bihaću, koji su ranije uvijek bdjeli ispred tvrđavskog mosta, jako su veseli i radosni što je ovaj bliski susjed uništen. Sve žene i djeca su izišli pred mene kada sam se vraćao i dočekali me mašući rukama i zahvaljujući Bogu. Oko 50 djece je otišlo sve do Brekovice u potrazi za jagodama i trešnjama, oni su se tako sigurno osjećali jer sam ja krenuo na Ostrožac pa sam ja njih morao s tri konjanika preko Slunja i Une otjerati. Uzdam se u Boga da će Bišćani moći obrađivati svoja polja u boljoj sigurnosti i donositi opskrbu svojim kućama. Nadam se da će i Stijena ubrzo dočekati istu sudbinu i zato ja molim gospodina da mi zarad naše domovine – budući da mi sreću koju nam je Bog ukazao nismo prespavali – još ove sedmice pošalje ne samo 100 pješaka nego i 100 husara i 50 haramija ili njemačkih strijelaca, pa ja želim gospodaru i Cazin osvojiti i tako stvoriti jedan siguran put. Sada je prilika koja se neće ukazati ni za 50 godina. Gospodine, ne propusti ovo u ime domovine, inače više neće biti prilike da Unu osiguramo. Neka Bog Svemogući podari gospodinu i vrhovništvu sreću i dobar savjet što će učiniti, pa neka bude korisno. Bog s nama. Datum, u žurbi, 3. juna 1585. Franz Horner, zapovjednik Bihaća.
