Iz prošlosti Ličke Plješevice

Zanimajući se zadnjih nekoliko godina planinom Plješevicom u Lici, pokušat ću ukratko da saberem neke detalje iz minulih vremena, koji se odnose na ovu planinu. Činjenica je, da je rijetko koja od naših planina toliko bogata dogođajima iz plošlosti, kao što je to sluičaj sa Plješevicom. Već sam položaj planine na razmeđu naših dviju važnih geografskih cjelina, Panonske nizine na sjeveru i Jadranskog primorja na jugu, uslovio je tradicionalnu prometnu važnost ovog kraja. Dokazi o starosti ovdašnje naseljenosti vidljivi su iz brojnih arheoloških nalaza, od kojih poneki datiraju čak u predhistonju.¹ Za Plješevicu, zajedno sa Kapelom, kiasični zemljopisci spominju ime Albii ili Albanus Mons.² U srednjem vijeku, vjerojatno već po doseljenju Hrvata, masiv Plješevice dobiva naziv Gvozd. Ovo ime susrećemo prvi puta u djelu »Historia salonitana« arhiđakona Tome, a kasnije se sve češće javlja u brojnim historijskim dokumentima 14 i 15. vijeka. Pod kraj 15. vijeka, zbog sve češćih turskih provala i lične nesigurnosti, dobiva ovaj kraj ime Vražji Vrtal.³ Ovo ime i latinske nazive Hortus diavoli, Diavoli Mons (njem, Teufelsgarten) nalazimo u kronici Ivana Tomašića⁴, u kojoj se gora spominje prilikom opisa bitke na Krbavskom polju. Iste nazive čitamo i u Mrnavićevom životopisu hrvatskog bana Petra Berislavića.⁵ Tu se spominje, da je ban Berislavić poginuo na dan 20. svibnja 1520. godine  iznad tvrđe Arx Farkassi (vjerojatno iznad Frkašića) na divljoj planini, koju narod zbog straha naziva Vražji Vrt (nomen ab horridate Hortus diavoli).

Legendarni Albius, kasniji Gvozd, bio je već u davnoj prošlosti područje zname­nitih zbivanja. Tu su se odigrale mnoge krvave drame, među kojima su neke bile odlučujuće u daljnjim zbivanjima. Pod samim Albiusom vojevao je i skršio obranu Japoda rimski car August. Nekoliko stoljeća kasnije borio se na istom mjestu knez Borna i Ljudevit, zatim kralj Ladislav i mnogi drugi. Preko Gvozda su nadirali Huni, Goti, Franci, Avari, Tatari i Turci. Gvozd se u historiji Hrvata spominje kao središte svih ključnih događaja. Pod Gvozdom je stvorena prva hrvatska država, isprva kao banovina, zatim kao kneževina i konačno kao kraljevina. Na Gvozdu se odigrao i onaj sudbonosni boj sa Madžarima, u kojem su Hrvati izgubili posljednjeg kralja domaće krvi, te tako na ovoj gori ustupili svoju slobodu u ruke tuđina.

Od poraza hrvatske vojske na Gvozdu, pa sve do početka turske invazaje u ove krajeve, vladao je tu relativno miran život. Drevna Krbava, kasnija Udbina, razvila se s vremenom u značajniji svjetovni ii duhovni centar jednog dijela Hrvatske. Iz sačuvanih dokumenata zaključujemo, kako je sredovječna krbavska župa od 13. do 15. stoljeća bila dobro naseljena pokrajina u vlasti plemićkih porodica Gusića, Kurjakovića i Karlovića.⁶ Iz toga vremena potječu i značajne stare građevine, kao što su npr. Karlovića Dvori, Mrsinjgrad, Ivangrad, Visućgrad, Frkašić, Oraovac, Prozorac, Galovac, Mišljenovac i drugi. Ruševine spomenutih gradova strše djelomično i danas iz svojih temelja, sjećajući nas na minula doba.

Godine 1527. dospješe do Plješevice Turci. Od tada započinje novo razdoblje života za ovaj kraj. Mnoga zla i stradanja srušila su se na jadno domaće stanovni­štvo, koje je od sada pritegao dvostruki obruč tuđinske vlasti. Upravljači iz Cari­grada i Beča krojili su tu sudbinu života i smrti, a granica, koja je dugo godina pro­lazila grebenom Plješevice, sukobljavala je ponekad rođenu braću. Rezultat ovakovih prilika očitovao se u naglom opadanju broja stanovništva, te je krajem 16. i početkom 17. stoljeća čitav prostor naokolo Plješevice posve pust. Ranija žitna polja pokrila je doskora rđava bujad, koja je izmijenila čitav izgled pejzaža.

Za vrijeme turske okupacije Like i Krbave proliveno je na Plješevici dosta krvi. Osobito je bila dramatična 1689. godina. Te su godine Turci bili prisiljeni na odstup pred jačim protivnikom, pa su napustili sve položaje na planini, povukavši se u dolinu Une. S pobjedom Krajišnika, postao je greben Plješevice nova hrvatsko-turska granica, koju domaći ljudi prozvaše Kordunom. Zbog sveopćeg povlačenja iz Krbave, Turci su morali napustiti i svoje najjače uporište na Udbini. Karlovački general Herberstein dopustio je udbinskoj posadi, da se bez oružja sa najnužnijom prtljagom, ženama i djecom, povuče preko Plješevice u Bosnu. Ova seoba odvijala se 21. srpnja 1689, kada je sa Udbine krenulo na put oko tisuću turskih vojnika sa ženama i djecom. Za svaku sigurnost pratio je tursku kolonu jaki odred krajiške vojske. Na samom grebenu Plješevice, nedaleko Kuka, zavade se bijesni Turci sa svojom pratnjom i tom zgodom obore jednog krajiškog vojnika. Krajišnici nato zametnu boj i potuku gotovo sve Turke. Samo njih tridesetak uspjelo se bijegom spasiti od sigurne smrti.⁷

Deset godina iza krvoprolića na Kuku, izdao je austrijski car Leopold zapovijed da se na području karlovačkog generalata, duž hrvatsko-turske granice, izgrade gra­nične osmatračnice, koje domaći nazvaše čardacima. Od toga vremena započinje na ličkoj strani Plješevice novi život. Brojni dokumenti omogućuju rekonstrukciju po­novnog naseljavanja Krbave.⁸ Ovdje se prvenstveno nastanjuju doseljenici iz istoč­nijih dinarskih područja. To su Vlasi, stočarsko stanovništvo, koje je pred turskom silom bježalo na zapad.⁹ Naseljavanjem ovim žiteljstvom rukovodila je uprava Vojne krajine, dodijeljujući novim doseljenicima zemlju i posjede. Tako su nastajali novi zaseoci, iz kojih su se s vremenom razvila sela, a u povoljnijim uslovima i manja trgovišta. Blizina turske granice utjecala je, da su sva podplješevička naselja dobila karakter krajiških vojno-strategijskih uporišta.¹⁰

Karte i planovi Vojne krajine predstavljaju prve pouzdanije podatke o izgledu plješevičkih terena. Na njima nalazimo i prvi poznati spomen današnjeg naziva gore.¹¹ Zanimljiv prikaz planine susrećemo na Glavačevoj¹² i Cantellijevoj¹³ karti Hrvatske, ali još vjerniju situaciju nalazimo na sačuvanom bakrorezu iz 1685. godine, na kojem je prikazan izgon Turaka iz Like i Krbave.¹⁴ Ovo je po svojoj kompoziciji neobična, ali veoma originalno zasnovana karta. Zamišljena ie tako, kao da se površje čitave Like i Krbave promatra sa jednog od vrhova Velebita. Predodžba Plješevice izgleda na taj način u vidu široko zahvaćene panorame. Kao glavni, najviši vrh, označena je Gola Plješevica iznad Korenice. Prema jugoistoku, greben Plješevice se snizuje do klanca, koji odgovara položaju Škipine. Južnije od spomenutog klanca greben planine ponovo se izdiže, i nasuprot Udbine mogu se prepoznati vrhovi Brusnica i Rudog Lisca, između njih usjek Kozje Drage, a pozadi vrh Ozeblina. Teško je pretpostaviti slučajnost u vjernost ove panorame. Po svoj prilici je ovaj bakrorez u vezi sa tadašnjim vojno-regionalnim premjerima, koji su bili namijenjeni u svrhu izrade terenskih situacija duž turske granice.

Od karata Vojne krajine, koje pokazuju napredak u poznavanju plješevičkih terena značajna je i karta Pavla R. Vitezovića.¹⁵ Ovaj naš svestrani naučenjak proputovao je Plješevicu 1699. godine u sastavu jedne pogranične komisije, koja je imala zadatak da na terenu utvrdi graničnu liniju ugovorenu Karlovačkim mirom.¹⁶ Tako je izrađena prva mapa, na kojoj je prikaz Plješevice rezultat terenskog i snimačkog rada. Vjerojatno je to i prvi rad ove vrste u čitavom sklopu Dinarskih pla­nina. Od putopisaca, Plješevicu je prvi opisao senjski biskup Sebastijan Glavinić.¹⁷ On je 1569. godine, iza oslobođenja Like i Krbave od Turaka, proputovao kroz ove krajeve i tom prilikom opisao planine kroz koje se morao probijati. Kasniji putopisi citiraju također Plješevicu i njezine klance. Kao najčešći prelazi spominju se Škipina, Unjka, Radovica i Kuk.

Među prve poznate posjetioce Gole Plješivice možemo spomenuti krajiške oficire-topografe Božića i Jeneya. Oni su 1776. godine, po nalogu generala Gyalaia, radili na premjeravanju »kordunske pruge« u svrhu izrade pregledne karte karlovačkog generalata, koju su kasniije i izradili.¹⁸ Nedugo iza njih podno Plješivice je proputovao znameniti istraživač naše zemlje Baltazar Hacquet. U četvrtoj knjizi svoga djela Oryctographia Carneolica (str. 28) raspravlja Hacquet o Plješevici, opisujući njezine granice i vrhove. Dalje iznosi svoje poglede, kako zamišlja sutok Plješevice i Velebita. Početak ovih gora, kaže on, seže od juga od Klanca više Zrma­nje. Odavle se bila dijele. Jedno bilo brazdi u smjeru Velebita, a drugo prema Ve­likom Poštaku. Na greben Poštaka prislanja se Plessivica i Kupa (valjda Kuk), a na nijih gora Kapella, po starom Albius. Ove gore, kaže dalje Hacquet, dijele odu­vijek Krbavu i Otočku krajinu od ostale Hrvatske. Na Hacquetovoj karti Hrvatske preveden je naziv vrha Gola Plješevica na njemački, kao Kahlkogel.

Godine 1789. došlo je do ponovnog rata između Austrije i Turske. Noću 11. stu­denoga iste godine provalilo je oko 30.000 Turaka niz Klokočevicu na položaje, koje je branila otočka krajiška pukovnija. Premda je Turaka bilo peterostruko više od Krajišnika, odbije pukovnik Kulnek za tri dana žestokih borbi sve Turke, koji na Plješevici ostaviše velike gubitke u ljudstvu i opremi¹⁹. Ovaj poraz platili su Turci (mirom u Svištovu) komadom teritorija na istok od Plješevice. Tako se je »kordun« sa grebena planine pomaknuo nešto na istok, prema Bihaću. Granica je od sada išla uz Ličko Petrovo Selo i Zavalje. Kroz to, što je turska granica pomaknuta sa grebena Plješevice, porasla je sigurnost okolnih naselja, a to se brzo odrazilo u pojačanom prometu. Već 1796. godine provaljen je iznova stari napušteni put preko klanca Škipine²⁰. U novonastalim prilikama ovaj je put dobio svoju nekadašnju važnost. Na samom sedlu Škipine izgrađena je vojna stražamica (Blockhaus), sa stalnom posadom. Tu se počeo odvijati živahan karavanski promet između Like i Bosne. Osim Korenice, koja je ovim prometom dosta napredovala, brz razvoj pokazuje Zavalje. Ovdje je krajiška uprava, uz samu hrvatsko-tursku granicu, dala izgraditi veliku zgradu, koju domaći žitelji prozvaše raštel²¹. Namjena ove zgrade sastojala se u tome, da se pospješi trgovina ¡između Krajišnika sa bosanskim stanov­ništvom pod turskom upravom. Trgovina između jedne i druge strane bila je do­puštena samo preko velikih otvora u zidinama raštela. Time su bile spriječene svađe i tučnjave, koje su bile česta pojava kod cjenkanja prilikom pogađanja robe. Oko raštela počele su brzo da niču krajiške kuće u koje se naseljuju Ličani. Danas su od zavaljskog raštela vidljive samo gole ruševine.

Stabilnost turske granice i s tim u vezi povećana lična sigurnost, privukla je na Plješiivicu i prve prirodoslovce. Bili su to mađarski botaničari Paul Kitaibel i Franz Waldstein u društvu sa bečkim slikarom Karlom Schützom. Oni su krenuli iz Korenice 14. lipnja 1802. na vrh Gole Plješevice, koja je upravo u to vrijeme bila u punom cvatu. Oduševljenje putnika bilo je neizmjerno, a botanički nalazi pokazali su se kao prvoklasni. Već iz prvih utisaka ovih prirodoslovaca za­paženi su vrijedni nalazi²². Bogatstvo i šarolikost flore planine, i to u tolikoj mjeri, bili su u ono doba vanredno botaničko otkriće. Rezultate ove ekskurzije publicirali su Kitaibel i Waldstein u svojem botaničkom veledjelu, koje ima latinski naslov Descriptiones et icones plantarum rariorum Hungariae (Wiennae 1802-12). Tu se u drugom svesku temeljito opisuje plješevička flora, uz veoma uspjele slike bilja u boji, koje je slikao Schütz. Ovo danas rijetko djelo je unikat Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, gdje je dospjelo kao dar zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Svega nekoliko godina iza pohoda prvih prirodoslovaca na Plješevicu, ponovo ovaj kraj postaje poprište ratnih događaja. Osobito je bila uzbudljiva 1809. godina. Ove je godine krajiški general Stojčević vojevao u Napodeomovoj Dalmaciji. U času, kada je gotovo sva krajiška vojska bila zauzeta vojnama na jugu, iskoristili su Turci pogodan trenutak, da se na lagan način domognu Like i Krbave. Zato su se nasumce zaletili u plješevičke drage, nadajući se, da će već u prvom naletu pro­drijeti do Krbave. Međutim su se grdno prevarili. Ličani, doznavči za namjeru Turaka, stvorili su duž plješevičkih klanaca pravi živi zid. Svenarodnom otporu stao je na čelo starac Tefoil Ajduković iz Rmanjskog manastira. Njemu i samo­inicijativi naroda treba pripisati u zaslugu, što Turcima nije pošlo za rukom da ostvare svoju zamisao. Tako je još jednom na Plješevici osujećena provala tuđina²³.

Kada je propašću Napoleonske Dalmacije došlo do smirenja u Vojnoj Krajini, nastavljena su od ranije započeta proučavanja ovih terena. Težište tih izučavanja usredsređuje se sada na prošlost krajiških naselja.²⁴ Pisci ovakovih djela sakupljali su raspoložive statističke podatke o broju žitelja, stambenim i gospodarskim zgradama pojedinih naselja, te o drugim detaljima kao npr. o školama, starinama, napuštenim putovima, arheološkim nalazima itd. Od takovih djela posebno treba istaknuta knjigu karlovačkog školskog nadzornika Franje Julija Frasa²⁵. Ovo djelo ima i danas svoju punu vrijednost, jer sadrži obilan topografskostatisitiička materijal za sva krajiška naselja, koja su tada bila nastanjena. Iz Frasove knjige dozna]emo, da je do 1765. godine Plješevica pripadala ličkoj krajiškoj pukovniji, a zatim da je pripala pod komandu otočke krajiške pukovnije. Poput ostalih krajiških pukovnija dijelila se ova jedinica u 12 kapetanija, svaka sa sjedištem kapetana. Sjedišta otočkih kape­tanija bila su u Brlogu, Bilopolju, Buniću, Korenici, Kosinju, Lešću. Otočcu, Pazarištu, Perušiću, Škarama, Sv. Jurju i Vrhovanama. Masiv Plješevice pripadao je pod komandu šeste, koreničke kapetanije. Pod ovu jedinicu spadala su naseljena mjesta Baljevac, Kamenica, Korenica, Petrovo Selo, Trnovac, Zeljava, Jezera, Krčevine. Priboj, Rudanovac i Vrelo. Sva ova podplješeviička naselja brojila su 1834. godine 597 kuća sa 8169 žitelja.

Znamenit uspon na vrh Gole Plješevice izveden je ljeta 1845. Te godine, na 2. lipnja, osvanulo je na vrhu oveće društvo na čelu sa saskim kraljem Friedrich Augustom II. Kralja su prilikom uspona na vrh pratili njegov ađutant pukovnik Emst Reichardt, zatim pukovnik i kasniji hrvatski ban Josip Jelačić, nadalje pukovnik Nikola Mastrović, časnici Branković, Crevar i Knežević i oko 200 krajiških serežana. Opis ove ekskurzije, u obliku dnevnika kralja Friedricha, našao je profesor Franić u bivšoj Kralj. biblioteci u Dresdenu²⁶. Uz ovaj rukopis nađene su i originalne risarije kralja Friedricha, koje je on putem skicirao. Na Plješevicu se odnose tri crteža sa oznakama: 1. Plissiwitza von Drešnik am 1-ten Juny 1845; 2. Landschaft vam Vrch der Plissiwitza gegen die Bosnischen Berge am 1-ten Juny 1845; 3. Gruppe auf dein Gipfel der Plissiwitza mit unserer Fruschtikshutte am 2-ten Juny 1845 Mittags. Iz spomenutog dnevnika može se zaključiti, da je poticaj za pohod na Plješevicu dobio Friedrich čitajući već ranije spomenuto botaničko djelo Kitaibela i Waldsteina. Rezultati botaniziranja kralja Friedricha na Goloj Plješevici izgleda da nisu publicirani, ali su zato naši tadašnji dnevnici zabilježili ovaj pohod kao događaj prvog reda²⁷. Na spomen toga putovanja dao je pukovnik Mastrović na vrhu Gole Plješevice podići spomen-kamen.²⁸ Gornji dio kamena izgleda da je brzo propao, ali su se posljednja četiri retka natpisa sačuvala, te su i danas vidljivi. Nalaze se s lijeve strane na zadnjoj krivini ceste, koja izlazi na vrh Gole Plješevice. Nesporazum kasnijih autora, koji nisu mogli pronaći ovaj spomenik pro­izlazi iz činjenice, što on nije bio postavljen na najvišoj koti vrha, već nešto sjevero­zapadnije, na nešto nižoj uzvisini, ali s koje se otvara pregledniji vidik.

Putovanja Kitaibela, Waldsteina i saskoga kralja Friedricha Augusta potaknula su i domaće prirodoslovce, da se odluče na obilazak Plješevice. Tako već ljeti 1852. botaniziraju na Goloj Plješevici naši botaničari Josip Schlosser i Ljudevit Vukotinović²⁹. Bogatstvo plješevičke flore ponukalo je obojicu botaničara na opsežan rad. Odlučili su ,da temeljito istraže planinu, te da prikupe što više flori­stičkog materijala. Zbog toga su i kasnijih godina navraćali ovamo. Njihov naročiti interes za Plješevicu pokazao se s vremenom veoma koristan, jer se florističko bogatstvo planine sve više isticalo kao dominantno kod sastavljanja hrvatske flore. I doista, u njihovom kapitalnom radu Flora croatica (Zagrabiae 1869), gotovo na svakoj stranici, spominje se Plješevica kao nalazište poneke biljke. Na taj način postala je Plješevica naš botanički eldorado i nije nikakvo čudo, da su na nju po­čeli dolaziti i najglasovitiji strani botaničari kao Zelebor, Borbas, Poscharsky, Boller, Beck, Degen, Gunzberger, Hochetlinger, Schiller, Stark i mnogi drugi. Naučni izvje­štaji ovih botaničara još su više pronijeli glas o zanimljivosti plješevičke flore³⁰.

Do vrijedne ekskurzije na Plješevicu došlo je u jesen 1864. Te je godine zagre­bački profesor prirodopisa Fran Erjavec dobio od tadašnje zemaljske vlade novčanu pripomoć u svrhu proučavanja Vojne Krajine. Njemu su se »o svom trošku i o svojoj hrani« pridružili Josip Torbar, kasnija predsjednik Jugoslavenske aka­demije, te Petar Matković, tada još profesor geografije na zagrebačkoj velikoj realci. Rezultat ove ekskurzije je prva naša zemljopisna radnja o Plješevici³¹. U njoj je J. Torbar na veoma živ način opisao sve teškoće uspona od Priboja do vrha Gole Plješevice, gdje se planinar mora provlačiti kroz prave nedohode, koje čine još napornijim brojne izvale i velike ponikve. Ali ono, što je naše prirodoslovce naročito oduševilo, bio je pogled sa vrha. Dan je bio tako vedar, a obzorje kristalno jasno, da su mogli promatrati i planinske masive udaljene više od 200 kilometara. Panoramu sa vrha opisao je Torbar veoma uspjelo i vjerno, makar skromno napo­minje »da bi trebao Preradovićeva i Trinskieva pera, da opiše čarobno milinje prekrasne panorame, koja se ushićenu s ovakova pogleda oku do nedohvatnih daljina otvorila«. Zanesen dalekim razgledom kao i izgledom samoga vrha završio je Torbar svoj opis planine sa zaključkom, da daje prednost plješevičkoj prirodi čak i pred ljepotom Plitvičkih jezera. Treba napomenuti, da je ova konstatacija napisana 1865. godine, dakle skoro deset godina ranije, nego što je u Zagrebu osnovano Hrvatsko planinarsko društvo.

Plješevica je usko povezana i uz događaje, koji su 1874. godine doveli do osni­vanja HPD-a. Poznato je, da je Hrvatima inicijativu za osnivanje planinarskog društva dao gradački alpinista profesor Johannes Frischauf. Ovaj neumorni planinar poduzeo je u rujnu 1874. sa ogulinskim učiteljem Josipom Magdićem veliku ekskurziju kroz planine južne Hrvatske. Tom prilikom uspeo se i na vrh Gole Plješevice. Stupivši na tjemenicu vrha, Frischaufa je zapanjila velebna panorama, koja mu se otvorila na sve strane. On, koji je toliko toga vidio i doživio u Alpama i ostalom evropskim planinama, ostao je, kako kaže njegov suputnik, bez riječi. U putopisu o ovoj ekskurziji Frischauf je biranim riječima opisao plješevički razgled ističući »da će pogled sa vrha napose oduševiti ljubitelje dolinskh vidika, jer se odavle prostre veći dio Hrvatske kao na kakvoj karti. Jednako su — napominje Frischauf — pregledne okolne planine Kapele, Velebita, i bosanski vrhovi, koji su odavle naročito instruktivni«³². Usto se Frischaufu neobično dopala divljina i oporost ličkog krša, te skromnost i uslužnost domaćeg stanovništva, koje mu je svuda bilo pri ruci. Riječi pohvale glasovitog putopisca odjeknule su na daleko. Ovakav putopis o Plješevici mnogo je pridonio, da su se čak stranci iz dalekih krajeva Evrope počeli interesirati za naše planine³³. Zbog toga, a na Frischaufov poticaj, dao je već 1892. godine lički veliki župan Bude Budisavljević pod vrhom Plješevice sagraditi planinarsko sklonište³⁴. To je bio jedan od prvih objekata ove vrste u čitavom sklopu Dinarida.

Među zaslužne pionire, koji su godinama obilazili Plješevicu spada svakako i Ljudevit Rossi. On je jedan od naših prvih planinara, koji se odlučio da zađe u unutrašnjost Plješevice. Na jednoj od svojih ekskurzija kroz plješevičke terene (1896. god.) izveo je i uspon na Ozeblin, najviši vrh u čitavom masivu Plješevice, koji ranije planinari nisu posjećivali³⁵. Rossijeve su ekskurzije duž čitave planine donijele dosta novosti. Sakupio je oko 1500 vrsta bilja i na taj način pružio nauci sistematsku sliku florističkog sastava planine³⁶. Na taj način je Rossijevom zaslugom omogućeno, da se upravo na Plješevici započne sa modernim biljno-socioioškdm istra­živanjima naših planina. Ova istraživanja otpočeo je naš poznati botaničar Ivo Horvat³⁷. Proučavajući vegetacijske odnose na Plješevici uočio je Horvat mnoge zakonitosti. Tako je u vertikalnom smislu zapazio jasno diferenciranje vegetacijskih pojaseva, koji uglavnom proizlaze kao rezultat raznolikih klimatskih, reljefnih i društvenih utjecaja. Osim toga su se pokazale i druge zanimljivosti. Primijećeno je, da na Plješevici uspijeva znatan broj biljaka, koje su inače u našim krajevima rijetke. Kao naročito značajne, primijećene su vrste, koje predstavljaju relikte naše tercijarne flore. Tako npr. vrsta Lathyrus alpestris dolazi jedino na Goloj Plješe­vici i nigdje više kod nas, dok njezini najbliži srodnici uspijevaju istom u Sibiriji. Znatan broj alpinskih vrsta, protumačen je izuzetnim ekološkim prilikama, koje su tu nekoć vladale, a osjećaju se još i danas. Za prosuđivanje općiih osobina plješevičke vegetacije bitno je uočiti i njezin geografski položaj. Smještaj planine na najužem dodiru Alpida i Dinarida ustavio je, da se upravo na ovom »uskom grlu« zbijaju i prenose florne karakteristike Alpa od sjeverozapada na jugoistok. U tome pogledu pokazala se je Plješevica kao naše veoma značajno biljno-geografsko područje.

Oblik, građa i sastav plješevičkih stijena privukli su na planinu i svoje istra­živače. Tako već u našem najstarijem zemljopisnom udžbeniku čitamo kod opisa Plješevice, »da je glavice njezine kao potergane klisure strašno i pogledati, da je čitava planina puna klisura, a spada među najviše hrvatske gore«³⁸. Petrografske i stratigrafske osobine tih stijena prvi je raspravio Vukotinović³⁹, a zatim Stoliczka⁴⁰, Hauer⁴¹ i Tietze⁴². Kasnije geološka proučavanja Kocha⁴³, Cubrilovića⁴⁴ i mlađih istraživača dala su posve određene i precizne rezultate. Pa iako danas na Plješevici ima još dosta neobjašnjenih pojava i detalja, napose u geografskom pogledu, ipak je dosta toga već utvrđeno. Tako je npr. utvrđena geotektonska struktura planine, te objašnjen razvoj njezinog reljefa do današnjeg stanja. Osnovno u tome je, da su glavni reljefni oblici (vrhovi, grebeni, uvale, drage) prediscponirani tektonikom, a zatim diferenciranim procesima rastrošbe (prvenstveno fluviokraškim procesom, korozijom, mehaničkim trošenjem i erozijom vjetra) sve­deni na današnje forme. Na sličan način su izmodelirani i manji oblici u reljefu kao zaravni, stjenjaci, ponikve, škrape, kamenice i drugi. Pokazalo se, da ni kraški reljef Plješevice nije svuda isti. Izrazitiji je tamo, gdje na površinu izbijaju čistije i kompaktnije vapnenačke stijene. Idealan primjer takvog terena predstavlja masiv Gole Plješevice. Sticajem okolnosti na malom prostoru ovog vrha isprepliće se niz značajnih osebujnosti geomorfotaške, geološke, klimatske, vegetacijske i šumarsko-gospodarske prirode, s vanrednim ljepotama prirodne scenarije. To je samo mali isječak iz dosadašnjih zapažanja geografske stvarnosti planine.

No, bilo bi krivo, da u Plješevici promatramo samo krutu stvarnost njezine prirode. Osobito je planinarska književnost pokazala, da planina pruža dovoljno sadržaja i za estetska osjećanja. Tamne i guste plješevičke prašume sa svojim gorostasnim stablima opisivane su kao tajanstveni svijet velebnog mira. Skladno oblikovani stjenjaci na Goloj Plješevici, također su bili povod svakovrsnih razmi­šljanja. Njihovi oblici i konture zanosili su brojne motrioce iz realnost u carstvo priča i snova. Ljepota jedne Klanjalice, ili Samograda, Kule, Kuka itd. graniči gotovo sa ljepotom umjetničke skulpture. A koliko je tek bilo uzbudljivih epizoda, kada su umorni i šuštali planinari ugledali one beskrajno šarene i mirisave plohe plješevičke cvjetane. Tu je doista moralo uzdrhtati svačije srce.

Danas se lice Plješevice mijenja. Od nekada tajanstvenog »Vražjeg Vrtla«, kraja u čijim je skrovištima nalazila zaklon tek divlja zvjerad, nema više niti traga. Čovjek je svuda zagospodario planinom. Prolazeći današnjom Plješevicom čuju se iz nje­zinih uvala veseli glasovi. Planinom ječe eksplozije, lomi se stijenje, grade se nove ceste, krči se stoljetna šuma. Neće dugo potrajati, da postanemo svjedoci značajnog fakta današnjice: brzog razvoja ovog našeg donedavno malo vrijednog kraja.

Literatura:

¹ Up. V. Radimsky, Prehistoričke gradine u kotaru bihaćkom, Glasnik Zemalj­skog muzeja VI, Sarajevo 1894, str. 697—710.

² W. Sieglin, Quellen und Forschungen zur alten Geschichte und Geogradphie, Leipzig 1902, str. 109—110.

³ V. Klaić, Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku, Vjesnik Hrv. arheol. društva, sv. VII, 2. polovina, Zagreb 1904, str. 134.

⁴ I. Kukuljević, Chronicon breve regni Croatdae od I.Tomašića.,Arkiv za poviesnicu jugiosl. knj. IX, str. 3.

⁵ I. T. Mrnavich, Vita Berislavi Bosmensis, episcopi Vesprimensis, Dalmatdae, Croatiae, Croaitiae, Slavoniae, Bosnaeque bani, Venetia 1620; up. M. Mesić, Bano­vanje Petra Berislavića, Bad J\ A. knj. III, 1878, 1.

⁶ Up. R. Lopašić, Spomenici Hrvatske Krajine, knj. I. Od g. 1479 do 1610, Zagreb 1884; V. Klaić, Rodoslovlje knezova Krbavskih od plemena Gušić, Rad J. A. knj. 134, Zagreb 1898.

7 R. Horvat, Lika i Krbava. Povijesne slike, crtice i bilješke, knj. II, Zagreb 1941, str. 138.

⁸ Up. R. Lopašić, op. cit. knj. II i III; zatim K. Vanieek, Specialgeschichte der Militargrenze, Wien 1875.

⁹ V. Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni. Glasnik Zem. muzeja XXX, Sarajevo 1918, str. 219-226.

¹⁰ F. Bach, Otočaner Regiments-Geschichte, Karlstađt 1853, str.75.

¹¹ Naziv M. Plisva poznat je već na karti P. Forlani Veronese, La vera fidele diseritione di tutto ii Constando di Žara et Sebenico, Venetia 1560. Faxim. u R. Almagia, Monumenta Italiae cartographica, Firenze 1929, tab. XXXV 2.

¹² S. Glavach, Regni Sclavoniae et Croatiae 1673; faxim. izdao M. Vanino. Sa­rajevo 1937.

¹³ G. Cantelli da Vignola, La Croatia e contea di Zara, Gio Giacomo de Rossi, Roma 1690.

¹⁴ Lika et Corbavia a Come Herbestein Croatiae Cesareo Prefecto bis devastata An. 1685. Roma, Gio Giacomo de Rossi (Drž. arhiv u Zagrebu; sign. A-I-8).

¹⁵ Karta ima naslov: »Instrumentum Pacis, Mappa Geographica Croatiae. Partem illam Limit es, Osths. Flu. et Tripl. Confanium«. Manuskript u kartografskoj zbirci Drž. arhiva u Zagrebu.

¹⁶ Up. V. Klaić, Život d djela Pavla Hittera Vitezovića, Zagreb 1914, str. 132.

¹⁷ Naslov putopisa glasi »Brevis et compendiosa Licae et Corbaviae 1669« up V. Klaić, 1904 op. cit.

¹⁸ Jeney & Boxić, Aufnahmskarte der Carlstadter Generalats 1791-94. Original u Drž. arhivu u Beču (biv. Kriegsarhiv, sigru B-IX-a 789); up. D. Franić, Plitvička jezera i njihova okolica, Zagreb 1910, str. 385.

¹⁹ R. Horvat, Lika i Krbava, op. cit. knj. I, str. 55.

²⁰ F. Bach, op. cit. str. 80.

²¹ R. Horvat, Lika i Krbava, op. cit. knj. II, str. 142.

²² P.Kitaibel. Iter croaticum anno 1802 peractum, Verhandlungen der aool-botan. Gesellschaft, Bd. XIII, Wien 1863.

²³ R. Horvat, Lika i Krbava, op. cit. knj. I, str. 123.

²⁴ Up. I. A. Demian, Statistische Beschreibung der Militärgrenze, Wien 1806; -isti, Die Illyrische Militär-Provinz, Europäische Annalen Bd. I, Tübingen 1810; C. B. Hitzinger, Statistik der Militärgrenze, Bd. I-III, Wien 1817-23.

²⁵ F. J. Fras, Vollständige Topographien der Karlstädter Militärgrenze in Kro­atien, Agram 1835.

²⁶ Naslov dnevnika glasi »Tagebücher der Ređsan Sr. Majestät des Königs Friedrich August II von Sachsen in dem Jahren 1845«. Up. D. Franić, Plitvička jezera, str. 315.

²⁷ Up. npr. Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske br. 49 od 18 lipnja 1845 (O putovanju Nj. Vel. kralja saksooskoga po c. kr. Vojnoj Krajini).

²⁸ Prema D. Franiću, op. cit. str. 357.

²⁹ J. Schlosser, Reiseflora aus Süd-Croataen, Oesiterr. botan. Wochenblatt, Wien 1852, str. 322; Lj. Vukotinović, Geognostisch-botanischer Reisebericht über das Kro­atische Küstenland, das Likaner und Otoičaner Grenz-Regiment, Zagreb 1852.

³⁰ Pregled botaničkih istraživanja Plješevice donosi opširnije Lj. Rosst, Die Plje- ševica und ihr Verbindungszug mit dem Velebit in botanischer Hinsicht, Magyar botanikai lapok, Budapest 1913, str. 37.

³¹ J. Torbar, O uzlazu na planine 1. Uzlaz na Kiek i Plišivicu, Književnik knj. II, sv. 1, Zagreb 1865, str. 127.

³² J. Frischauf, Bergtouren in kroatischen Grenzlande, Jahrbuch des Oesterr. Touristen-Clubs, Wien 1875, str. 6.

³³ Plješevički itinerar prema Frischauf u donosi i poznati njemački planinarski vodič »Deutsche Alpen«, knj. III, Leipzig & Wien 1911, str. 384.

³⁴ I. Devčić, Na otočkom kordunu, Vijenac 1895, str. 156.

³⁵ Lj. Rossi, Uzlaz na Rudilisac i Ozeblin u Krbavi, Hrvatski planinar III, Za­greb 1900, str. 11.

³⁶ Lj. Rossi, Diie Plješevica, op. ci-t. 1913.

³⁷ I. Horvat, O vegetaciji Plješevice u Lici, Georg, vestnik sv. I, Ljubljana 1925; isti, Vegetacijske studije o hrvatskim planinama. I. Zadruge na planinskim goletima, Rad J. A. knj. 238, Zagreb 1930; isti, Vegetacijske studije o hrvatskim planinama. II. Zadruge na planinskim stijenama i  točilima, Rad J. A. knj. 241, Zagreb 1931; isti, Riljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj, Glasnik za šumarske pokuse sv. VI, Zagreb 1939.

³⁸ D. Seljan, Zemljopis pokrajinah ilirskih, Zagreb 1843, str. 110.

³⁹ Lj. Vukotinović, Das Lika und Krbava Thal in Militär-Kroatien, Sitzungs­

berichte der k. Akad. des Wissenschaft, matem.-naturwiss. Classe. Bd. XXV, Heft 2, Wien 1857, str. 523.

⁴⁰ F. Stoliczka, Über die geologischen Verhältnisse des Bezirkes des Oguliner und der südlichen Compagnien des Sluiner Regiments, Jahrbuch der k. k. geol. R. A. Bd. XII, Wien 1862, str, 526.

⁴¹ F. Hauer, Geologische Karte, Blatt X, Dalmatien, Wien 1868.

⁴² E. Tietze, Geologische Darstellung der Gegend zwischen Carlstadt in Croatien und den nördlichen Th eil des Canals der Morlaca, Jahrbuch der k. k. geol. R. A. Bd. XXIII, Wien 1873, str. 27.

⁴³ F. Koch, Izvještaj o geološkim odnosima u opsegu lista Plitvice, Vijesti geol. povjerenstva sv. 1, Zagreb 1916; isti, Tumač geološkoj karti Plitvice 1:75.000, Po­vremena izd. Geol. instituta kr. Jugoslavije, Beograd 1933.

⁴⁴ V. Čubrilović, Geološke beleške o Koreničkom i Bilorn polju u Lici, Vesnik Geol. instituta kr. Jugoslavije, knj. II, Beograd 1933; isti, Prilog geologiji okoline Bihaća, ibid. knj. IV, Beograd 1935; isti, Prilog geologiji Like, ibid. knj. VIII, Be­ograd 1940.

 

Izvor: Naše planine broj 1-2 1963.god