Golubov let

Nije to bilo davno. U prvim danima juna devedesetdruge godine, kada su se tmurni oblaci počeli nađvijati nad Bihaćem i gradovima na regiji, u nezaborav uđoše: Šuhret Sefić, Huseinović Ismet, Muhamed Hambašić… Njihove žrtve postadoše simbolima otpora i neviđenog junaštva. Da! Udarilo srce junačko na čelik topeći ga u sekundi. Srce veće neg’ Plješevica. srce veće neg’… Junaci su to, čovječe!

Hej, oklopi pred njima ruju i riču zlokobno bljujući vatru prema gradu, prema njihovim najbližima, komšijama, nejači. Znaju to oni i pribrano čekaju svoj trenutak. Kada on dođe provali se nebo, zemlja provrije. Zašište “zolje”, zasikte “ose”, zabrundaju “erpegejci”. Iz dimne zavjese kada se pucnjava smiri dolaze sretni i nasmiješeni. Četnici razbijeni, a slobodna teritorija proširena. Suza muška zaiskri za drugom mrtvim ili ranjenim. A onda dalje…

idem po ko zna koji put poznatim stazama duboko zamišljen. Pravac se zna. Gradsko groblje – Humci. Vjetar se ovih sparnih ljetnih dana lijeno vuče po živicama i tiho se sakriva iza drvenih i metalnih ograda. Sitna dječica igraju se na livadi puškama, igračkama. Oči zabrinutih majki brižno prate tu nejač čiji smijeh dopire daleko. Znaju li oni za Adu, Miru, Kasu, Senada, Nisveta, prođe mi kroz glavu. Ne! Mali su oni za to. Međutim, znaju i Ado i Miro i Kaso i Senad i Nisvei i mnogi za njih. Za njihovu budućnost su se borili.

Ulazim u dio velikog kompleksa gradskog groblja namjenski određenog za pale junake. Šetam od humke do humke. Mir, tišina, cvijeće. Puno cvijća. Ima tu još svijeta. Rodbina poginulih. Pored jedne humke uređene s puno ljubavi stoji žena s troje male djece. Lice oplakano. Nema više suza u tom mršavom tijelu. Dječaci, privijeni joj uz skute, nehajno se guraju. Daleko im je sve ovo. Zašto mama plače? Šta se to dešava? Zašto su oni ovdje? Guši me ovaj prizor? Znam Mehmeda i njegove. Brižno se pripremao za svaku akciju istovremeno prikazujući ljudsku zabrinutost za porodicu. “Moj život za njihovu slobodu nije ništa”, govorio bi. Idem dalje. Imam uči na zajedničkoj humci četrnaest neidentifikovanih junaka. Senad iz Prve bihaćke. Kakva je to momčina bio! Visok, plav, nenametljiv. U borbi pravi tigar. Ruši i nosi sve pred sobom. Od prvog dana rata na braniku slobode. Miroslav iz Harmana. Kako je on volio tehniku! Golubar po hobiju. Njegovi miljenici poletješe iz kaveza u trenu kada su ga saborci i najbliži spuštali na njegovo vječno počivalište. Njegova nevina momačka duša i pogled sanjara ostaće nam u vječnoj uspomeni. Nisvet iz Mrkonjić – Luga. Kaso iz Prekounja. Emir sa Ozimica II… mladići neproživljene mladosti j neodsanjanih snova.

Koliko su oni veliki? Do neba i dalje! Vrućina titra u zraku. Podižem pogled ka Grabežu. Tamo negdje na položajima nalaze se moji drugari. Tamo negdje čuči i zlokobna četnička neman. U daljini Tihotina, a još dalje Ljutoč. Preći ćemo mi to. Moramo! Zbog ovih mrtvih Zbog tog stroja neustrašivih koji odoše da hi vječno ostali. Moramo zbog svih generacija koje dolaze. Ne. nismo poklekli. Nije nam to svojstveno. Glava je gore. Čelo visoko podignuto Gazimo smjelo put koji su prokrčili slobodari bošanskphercegovačkih prostora. Stojim pred strojem mrtvih junaka. Sve je tiho. Čuju se pčele kako zuje. Usta suha. Glas utanjio Ne izlazi ni riječ. Osjećam gordost što stojim pred ovim strojem. Bosna i Hercegovina se pred vama klanja. U duši sjeta i ponos. Polazim. Lakše mi je, jer, vi ste ipak živi.

I.S.