Fasunga

Baš me safaćala neka nostalgija. Sjećam se k'o dan danas. Eh, poodavno je to bilo, kad stari preko Ložione ide u želježničkoj uniformi i veli:

– Stara, evo bila plata, ja ode u službu, a ti haj’ sa djecom po fasungu.
Koja je to dragost bila. Ja idem po tačke, još kaljave od maltera, neki dan bili majstori i nabacivali verandu. Rahmetli mater, k'o da gledam, namjestila punđu, u plisiranoj suknji, sa osmjehom na licu i plavim očima, najljepšim na svijetu, veli: – Mali, poćeraj der te tačke, a ja ću poni'ti cegere.
Drvene tačke škripe niz progan, a ja radostan i sretan hitim, ma znam bi'će i za nas bombona na vagu, garant pun fišek, a i po koja lula, ma samo da ne zakasnimo, pa sve ode prije nas. A moja stara, i ako bez škole, imala je digitron u glavi, kako je računala, ni'ko ne zna, al’ u banku je sve znala sračunati, cijelu
fasungu, od brašna, šećera, marmelade u limenim kutijama, do cigara za starog. Vazdan je pušio Ibar. To nikako nije smjela stara zaboraviti, iako je kasnije prešao na “Filter 57”. Hitim ja sa tačkama da što prije stignem, da ne odu one bombone iz bocuna, a one tandrču, jer sam stavio dvi’ poveće klipe, da ih
podbacim ispred brašna, da nam ne bi skliznula vreća, pa i taj belaj. Mati je za mnom, pa mi reče:
– Hani bolan, ne hiti tol'ko, neće zema pobić’, vidiš da je plaća bila prva u Vuči vozova, neće biti tamo tol'ki red, opremićemo među prvima.
Stižemo mi u zemu „Želježničar“, u njoj samo dvi’ žene, nešto sitno uzimaju, pa smo mi na redu.
– Haj’ ti napolje, prečuvaj tačke, dok ja sve naručim i platim, reče mati.
Ja izaš'o ispred, sjeo na tačke i čekam. Pored mene, izvalila se na onu travicu dva želježničara i piju pivu, a ispred njih narezano, nabas pastrme i polako pijuckaju, meze i pričaju.
– Eh, da mi je ove godine ozidati do ploče, bio bih rahat, pa dogodine, nastaviti, tamam mi kredit izlazi, reče jedan, drugi, već pomalo pijan, k'o da ga i ne sluša,
nakrivio onu kapu, pa preko zalogaja samo reče:
– Haj bolan, ne sikiraj se, samo polako, završićeš. Ej, mali, a čiji si ti, koga čekaš?
Upita me onaj sa nakrivitom kapom.
– Ibrahimov, odgovorim mu.
– A, kojeg Ibrahima, đe ti stari radi?
– Harbaša, radi u ovdje u Vuči vozova, a ja čekam mater, odbrusi ja ljutito, misleći da me provocira.
– A našeg Ibre, o pa ti si njegov, a kako si porast'o, vide prava momčina, hajder ‘vamo, evo ti stoja crvena i deder zamezi sa nama.
Vadi on crvenu stoju i daje mi, a ja sav sretan, nama računam šta ću sebi uzeti.Trpam stoju u džep, zafaljivam se i čučnem pored njih. A pastrma miriše, fina, topi se u ustima, takvog okusa više nema. Mislim se, da hoće i stara kupiti komad, pa da i mi okušamo. Tamam se bio ja udomaćio i saznao da je ovaj što mi dao stoju, Jozo iz Kralja, kad mati me zovnu da trpamo fasunku u tačke. Bilo je tu svege i svačega, cijela fasunga za mjesec dana. Ne mogu ja tačke viš’ ni maknuti, nego mati se prifati i krenusmo. Prije toga se pozdravismo sa
želježničarima, koji me isfališe kako sam kulturan i fin, a mati sva sretna zafali se i ona njima i krenusmo kući. Nije ona zaboravila za nas bombone. Svakom po vel'ki fišek, a ni starom cigare. Ja sam ćut'o za crvenu stoju, i odmah odletio kupiti u trafiku rum pločice, koje su imale slike nogometaša. Čitavih
pet sam uzeo… Ne znam dali će ovo ne'ko pročitati, al’ bila su to dobra vremena, ništa se nije imalo, a sve se imalo…Dosta prođe vremena od tad, više nema ni starih tačaka, ni zeme u koju smo išli po fasungu, a ni moje stare. Sa tugom se sjetim uvijek nje. Šta sve nije ona propatila.