Delića suze

Ustajalo popodne nadvilo se nad Tršcem. Poneki snajperski hitac naruši tišinu. Ne čuju se ni djeca. Ispod neba u manjim jatima prolijeću vrane. U Delićima smo, brdu nasuprot Tršca. Tiha priča, riječi se sporo izvlače, gotovo nečujno. Prilično zaklonjeni mještani Delića dočekuju nas pozdravima. Svuda okolo komadi razlomljene cigle, presječeno drvo gelerom granate, rupetine na krovovima kao uspomene na proteklu burnu i crnu noć. Tukli su ih sa Tršca. Svjedoče to i oštećenja na objektima. Tukli i psovali. Zabrinuta lica, starački smrknuta, uplašena traže riječ osude, krivo im što njihove komšije sa četnicima krenuše na njih. Iz grupe se izdvaja starina, namrštenog lica sa francuskom kapom na glavi. Staračka pleća povila se pod teretom godina, cigar dogorijeva među požutjelim prstima. Ponekad obriše suzu sa neobrijanog lica, pa opet pogled uroni u zemlju. – Sin mi je tamo… ispade mu rečenica iz usta. Svi su oćutali tu već više puta izrećenu kletvu. Na poziv krenuli smo za njim u šajer. Dugo je razgrtao sijeno, a onda pred našim očima izroni nišan, lijep i nov. Primijetismo godinu nastanka i nestanka: 1974 – 1992.

–      To mi je drugi sin. Sam je krenuo da brani zemlju od dušmana. Nestao je na Golubiću i dugo nismo znali da li je živ ili mrtav. A onaj drugi, eto, dig’o se protiv ovog nišana, puc’o na mater, na nas! E, djeco moja! Riječi su ugušile suze, a staračke ruke su nježno ponovo obavile nišan i pokrile ga sijenom.

Tuga je pritisla Deliće, a otamo iz Tršca snajperski hici upozoravaju na stvarnost.