Borci bez brigade

Na početku smo se teško navikavali na granate i na samu činjenicu da je rat, a sada, nakon toliko mjeseci, kad smo sigurni da nam četnici ne mogu ni pera odbiti, kako to često s ponosom kažu naši branitelji, zaboravljamo One početke, one dane kad su mladići, patriote, ustali i sa stotinjak pušaka, kubura, noževa, pa i bez oružja, krenuli na Grmuško-srbljanski plato, da zaustave četnike u njihovom varvarskom pohodu.

A na početku je ličilo na utakmicu, s tim što su četnici imali više lopti u igri, priča Huse linžinjerac. Mi o ratu i naoružanju nismo znali baš mnogo. Kad bi čuli detonacije, padali bi na zemlju k’o muhe. Ni sam ne znam kako. Poslije smo nalazili samo krilca granata. Znali smo ipak dobro da mogu ubiti i da su upućene na nas.

Edo, prvi vezista u tim počecima, kad je montirao prvu radio – slanicu pravio je dar-mar među njima, jer je aparat proizvodio zvuke slične fijucima granala, pa su svi oko njega padali.

Po pričanjima četvorice boraca Huse, Ede. Mehe i Zenge, rat su na ovim prostorima “započeli” Brekovčani. koji su izveli napad na selo Grmušu iz. pravca Jezero-Srbljani-Brkići. O toj akciji oni imaju svoju priču: Četa TO Brekovica koja je bila određena’za napad na Grmušu, krenula je spontano, a ipak organizovano na čelu sa članovima Komande. Jednu grupu je vodio Zenga, a drugu Huse. Pošto nisu imali naoružanja, jer je sve raspoloživo naoružanje bilo kod boraca, “vođe” su krenule u napad sa pištoljima u rukama. “Uhvatili smo ih na spavanju. Taj napad je bio vrlo efikasan, iako je bilo žrtava. Mnogo kasnije, prema kazivanju zarobljenih u Drenovom Tijesnom, saznali smo da je ta akcija bila pravovremena, jer smo preduhitrili četnike koji su dan kasnije planirali akciju u kojoj bi stradalo stanovništvo koje smo te noći izvukli”.

Sama Komanda je formirana početkom februara 1992. godine, bez znanja TO, jer je po njihovoj procjeni već tada bilo “gusto” i već tada se nazirao razvoj događaja.

U tim počecima boravka na Grmuško-srbijanskom platou, članovi Komande susretali su se sa problemom kako očuvati liniju.

Zbog prisustva velikog broja samostalnih jedinica koje su tad dejstvovale na Platou i nisu bile pod jedinstvenom komandom, znalo se desili da neka jedinica, zbog neiskustva i žešćih dejstava, napusti položaj. U tim trenucima su članovi Komande išli na položaje i mijenjali cijelu jedinicu, ne dozvoljavajući neprijatelju da pomakne linije fronta.

Na Platou su bili Ćatib zvani Mirho, Mersud. Hamdo. Brko i mnogi drugi.

Mirho je bio pomoćnik komandanta za moralni rad i u početku je dao svoj nesebičan doprinos u organizovanju odbrane. Za njega je vezano nekoliko anegdota, a najčešće pričaju o zgodi kad ga je zamalo “skinuo* snajper dok se na drvetu sladio majskim trešnjama. Kažu. kad se on, Mirho zvani dimnjačar, sa svojim ruksakom i SAR-automatom, prikradao četnicima. to je bilo toliko tiho kao da “ide krdo slonova”. I sjećaju se da mu je glavni posao bio – potpisati se na listić za platu.

Mesud je bio prvi komandant Odreda Brckovica. On je znao često, prilikom agresorskih granatiranja, pitali saborce oko sebe: “Šta im je, što pucaju? Pa, jesu li normalni? U biče kuga!”

Nakon izvjesnog vremena na Platou se pojavio čovjek, pomalo neobičan. Spavao je pod lipom, na paleti i s torbom pod glavom. Nije se sklanjao ni od metka ni od granata. Bio je to Pandža. Glavom i torbom i paletom.

U ekipi odabranih bio je i Malik, zvani Frenki. iako je bio prilično neozbiljan i neodgovoran bio je izuzetno hrabar. Na glavi je nosio zaplijenjeni četnički šljem, pa je često oslovljavan sa “Mačak pod šljemom”. U najtežim situacijama se znao snaći i pronaći izlaz. Tako je jednom prilikom uspio iz rova izbaciti aktiviranu ručnu bombu i time spasili živote svojih saboraca. Pričaju, kad su on i Pandža u toplim ljetnim noćima pokušavali šapatom da se sporazumiju, da ne bi jačim govorom otkrili položaje, onda se njihov šapat iz Kurtovića čuo do na sami vrh Tmjaka… Na žalost, poginuo je nesretnim slučajem na golubićkom ratištu. Tu je i Travka. On je skupa sa Zengom u Lilacima savijao tenkovsku cijev. Jednom prilikom je Pandža zalegao iza brine u Kurtovićima i kad je vidio PRAGU, razvukao je “osu” i nanišanio.

Da nije naišao Travka i dreknuo: “Stani, to je naša PRAGA!”, Pandža bi uništio našu, tada jedinu PRAGU.

Uli. kad je Hamdo ponio “osu” na kombajn, misleći da je tenk… I tako zgoda i nezgoda unedogled.

U cijeloj ovoj storiji, nezaobilazan je i pas-legenda, Džek. Sjedne strane on je domaćin svim borcima, a s druge brzi trkač. Trkač je, jer je uvijek, a i danas to čini, najavljivao dolazak granata i to čime – ni manje ni više nego brzim trčanjem i skrivanjem. Jednom se, tako s Travkom zaglavio u dovracima. a drugom prilikom sa Edom u minaretu. No, najviše je “drugovao” sa Zengom. koga se. zbog jednog vodenog krštenja, naročito bojao.

I šta još reći o njima. Uvijek je malo kazano. No biće prilike u neka ljepša i mirnija vremena. Na pitanje šta ih je motivisalo da se uključe i organizuju odbranu Platoa, rekli su: “Odbrana kuće, djece… što se države tiče – mi tada nismo znali kakva će država biti. A morao je neko. Shvatili smo da nema drugih. Nije bilo aktivnih vojnih lica. Oni su tad bili ili u inostranstvu ili u bivšoj JNA Čast pojedincima!…U početku smo organizovali više službi. Pozvali smo is­kustvo, pamet, stvarali novu organizaciju. Pa zar svaki narod ne ratuje na sebi svojstven način”.

Dočekali su da 17. avgusta budu postrojeni u prve brigade Armije R BiH, ali i dalje dolaze na Plato veoma često.

Na te prve dane Husu sjeća brazda od metka koja se “divno uklapa u njegovu ćelu”, dok se Zenga hvali kako je njemu samo par metaka prošlo kroz kosu… Od njih sviju, tih začetnika otpora, tog januara pobjedničke 1993. godine, ostao je Džek, ekipa od osam vezista. Travka,. Pandža, Hamdo i nerazdvojna trojka: Huse inžinjerac, Meho pozadinac i Edo vezista.

Ali, dolaze i mnogi drugi. Novi, svježi, isto tako hrabri i odlučni. Sada znaju kakva će država biti. Onakva kakvu odbranimo i oslobodimo.                                                                 \

A za to smo kadri!

Z.S.