Sada mi je to smiješno, ali kada se dogodilo, nije bilo nimalo smiješno.
Prije jedne Tuđmanove press konferencije, rano ujutro zove me r. Salim Šabić, inicijator gradnje Zagrebačke džamije, koji mi je bio poput oca, da krenem ranije i usput navratim u njegov modni krojački salon u Ilici.
Bilo mi čudno što me zove, jer smo dan prije bili na kavici na koju smo inače išli 2,3 puta tjedno prijepodne u kafić preko puta salona, što je za mene bio vrijedan “brifing.”
To je “babinim” nazovi novinarima bilo dovoljno da pišu svašta, poput naslova: “dobrostojeći i dobrodržeći zagrebački obrtnik i lijepa,mlada Alijina novinarka.”
Trač, gadosti, komplimenti?! Nespojivo.
Nakon svake takve izmišljotine ja bih se gotovo rasplakaka od neugodnosti, a gospodin Šabić, gospodin u svakom smislu riječi, bi samo sa smiješkom odmahuo rukom, ma pusti budale, moraju nešto pisati.
Bili smo u svakom broju Abdićeve “Slobodne Bosne.”
Putem do salona već “vidim” kako će abdićevci opet “imati materijala,” i razmišljam zašto me zove na kavu prije pressice.
ZVAO ME , jer je prije mene saznao da će na toj pressci biti i CNN, a znajući kakva ja pitanja postavljam Tuđmanu, vjerovao je da će i CNN to snimiti, pa mi je donio lančić s velikim zlatnim ljiljanom, s blještećim dragim kamenjem, umjetnički ukomponiranom na kartu Bosne i Hercegovine, da ga stavim oko vrata, pa nek Bosna i Ljiljan zasjaju ne samo pred nosom Tuđmanu, nego i na CNN-u, a to znači i cijelom svijetu.
I bilo je tako.
Ali prije toga zove me Tuđmanova glasnogovornica da me “predsjednik treba.” Trebao me, jer ga zanimalo “što mi je značila ta predstava s tako velikim ljiljanom, koji se vidi iz aviona?”
Kažem, uz najumilniji mogući osmijeh od uha, do uha, predsjedniče, samo lijep zlatni lančić.” Nasmijao se, činilo mi se, i on, i pokazao rukom da je razgovor gotov.
Mislim, ‘ajd’, barem sam uspjela nasmijati vječno namrgođenog Tuđmana, i dalje se smješeći u sebi.
Ubrzo mi smijeh prisjeo, čim sam, vraćajući se s Pantovčaka, izašla iz autobusa na Britanskom trgu dočekala me tajna policija i privela, ili odvela, u sjedište tajne policije u ulicu Matice Hrvatske, na “obavijesni razgovor,” na kome su mi, ne baš nježno, rekli da sam s onim ljiljanom “provocirala Tuđmana,” i to u prijenosu uživo “pred CNN-om.”
Usput su mi na sav glas puštali moje prethodne izvještaje, ne znaš koji oštriji, istresli mi ručnu torbicu, iz koje je ispala moja slika s predsjednikom Izetbegovićem, koju je jedan od njih, uz prezriv pogled, uz riječi “Evo ti tvog Alije,” poderao, bacio na pod i gazio po njoj.
Kasnije su mi “ljubazno dopustili,” da podignem,kako su rekli,
” zgaženog Aliju.”
Poslije sam tu sliku spajala, lijepila, jer mi je jedina, i jednom objavila, pa me neki bosanski mrzitelj r. predsjednika optužio da sam sliku s “izdajnikom Bosne,” namontirala. Barem da jesam, bolje bi bilo i to nego što su po njoj gazili.
Kada su me, uz prijeteće poglede ispraćali iz Matičine, pravila sam se hrabra, smiješila im se u lice, a onda sam se nasred ulice i smijala i plakala.
Ne znam što mi je bilo smiješno, možda moja glumljena “hrabrost” a plač kada sam sama sebi priznala da sam “hrabro” drhtala k’o prut.
Bio je to moj “samo” 97. “obavijesni razgovor, od ukupno njih 147. Mashalla.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba