Vijest da je otkriveno bogato kraljevstvo i da je stečen ogroman plijen, uzbudilo je mnoge duhove. Nisu se podigli samo avanturisti nego mirni i obični ljudi. Svako je želio iskoristiti priliku da se brzo i na lahak način obogati. Svima su pred očima bile hiljade kila nakita, posuđa i drugih predmeta od suhog zlata koje je Pizaro našao kod Inka.
Krenule su bujice koje su se nadale da će i njih zapasti dio bogatstva koje je se još uvijek tamo nalazi. Svak je raspolagao “sigurnim” podacima o bogatim skrovištima, o rudnicima u kojima se lopatama vadi zlato i sl. Razvila se berza na kojoj su se preprodavale “tajne” mape, upute i kojekakvi dokumenti za koje su preprodavači tvrdili da je u njima tačno napisano i ucrtano gdje se što nalazi i kako se do toga stiže.
Oni koji su pošli to tražiti, u literaturi se obično nazivaju istraživačima mada su u to vrijeme rijetki bili takvi među njima. Samo ponekom od njih taj naziv pripada i kao takvi ušli su u popis velikih istraživača južnoameričkog kontinenta. Ipak, svi koji su na ma koj način u tome učestvovali, pioniri su istraživanja i upoznavanja novog kontinenta. Ti ljudi su bili prvi Evropljani koji su se popeli na Ande, prvi su vidjeli izvore Amazona, Orinoca, Rio Negra i dr. Oni su se prvi preko Anda spustili u zeleni pakao Amazona. Prvi su prokrstarili tamošnje neprohodne džungle, susretali se s nepoznatim ljudskim skupinama i izbliza posmatrali svijet koji je od ondašnje Evrope bio hiljadama godina udaljen. Neki od tih pionira su bilježili i opisivali sve što su vidjeli i doživjeli, i s time su upoznali ostali svijet.
Stazama neprovrata
Prvi za koga se zna da je krenuo u amazonska bespuća bio je Pizarov oficir Francisco Orellana. On je s 300 vojnika i 400 Indiosa krenuo iz Quita (glavnog grada današnjeg Equadora), prešao Ande i spustio se u izvorište rijeke Napo (sjeverozapadna pritoka Amazona). Zadatak mu je bio da pronađe odbjegle inkaške poglavice, oduzme im blago koje su sobom ponijeli, a onda da traga za zlatom bogatom zemljom El Dorado. Andski domoroci su pričali da se ona nalazi s onu stranu Anda i da u njoj ima više zlata nego kamenja.
Orellana je na putu proveo nekoliko godina. Uredno je vodio dnevnik i po povratku je podnio zvanični izvještaj. U njemu je opisao sve šta je doživjeo, vidio i čuo. U džunglama gornjeg Amazona ekspedicija je naišla na jednu urođeničku zajednicu čiji su članovi još uvijek živjeli u matrijarhatu i kod kojih su glavnu riječ imale žene. U sukobu s neprijateljem borile su se žene sa ženama svog neprijatelja.dok su za to vrijeme muškarci čuvali kući i djecu. Po uzoru na mitske grčke Amazonke, Španjolci su i njih tako nazvali, po kojima je kasnije dobila ime rijeka Amazon i čitava oblast – Amazonija.
Orellana je prvi Evropljanin koji je prešao Amazon od njegovog izvora do blizu ušća u Atlantik, u dužini od 4.600 km. Ipak, nije našao El Dorado mada je nailazio na urođenike s obiljem zlata i bogata ispirališta, ali to nije bilo ono što je tražio. Ušao je u historiju jer je prvi Evropljanin koji je prokrstrio čitavu Amazoniju i plovio rijekom Amazon.
Još je jedan Pizarov oficir tražio El Dorado. Bio je to Diego de Ordaz. On je iz današnje Venezuele krenuo niz rijeku Orinoco i dopro do skupine Indijanaca koji su oko vrata nosili smaragde veličine kokošijeg jajeta. Ovi su mu rekli odakle to nabavljaju i ekspedicija je nastavila put u tom pravcu. Kod mjesta Tabaje naišli su na ratoborne urođenike od čijih su otrovnih strijela skoro svi izginuli.
Sa snom u smrt
Godine 1535. istim putem je pošla ekspedicija koju je predvodio Alonzo de Herrera. Uspjeo je prodrijeti dalje od mjesta gdje se zaustavio Diego de Ordaz. Tu je od miroljubivih urođenika saznao da u oblasti gdje se pritoka Meta ulijeva u Orinoco žive ljudi koji imaju toliko zlata da ga ne cijene ništa više od običnog kamenja. Ekspedicija je nastavila put i doprla do istočnih Kordiljera ali je tu zapala u neprilike. I ona je zašla u zemlju divljih plemena koji su ih stalno zasipali kišom otrovnih stijela čiji su vrhovi bili natopljeni smrtonosnim otrovom curare. Od njih je izdahnuo i vođa ekspedicije. Pred smrt je za svoga zamjenika odredio Alvara de Ordaza.
Amazonski urđenici i danas koriste vrstu oružja protiv kojeg se nemoguće zaštiti koje i danas predstavlja najveću opasnost za istraživače Amazonije. Riječ je o šupljem štapu dužine oko 1 m u koji stavljaju kratku strelici čiji je vrh natopljen zmijskim otrovom od čijeg uboda nastupa trenutna smrt. Otrov se zove curare. Problem je u tome što se urođenici skriju u grm i za prolaznika su nevidljivi. A onda ustima nečujno ispušu strelicu da ga žrtva niti vidi niti čuje
Zamijenivši Diega de Ordaza Alvaro se 18 mjeseci probijao kroz neprohodnu džunglu i močvare pokušavajući vratiti ekspediciju na polaznu tačku. Izginulo je, pomrlo i nestalo više od dvije trećine članova a i ostatak je bio u krajnje jadnom stanju. Na koncu su i oni san o smaragdima, zlatu i bogatstvu platili na najstrašniji način. Jedni su izdahnuli od otrovnih strijela divljih urođenika, drugi od ugriza zmija, treći od tropskih bolesti, a neki su bili pojedeni od divljaka.
Godine 1536. iz Quita u Equadoru krenula je ekspedicija koju je predvodio Sebastiano de Belalcazar. I on je bio naoružan “sigurnim” podacima gdje se nalazi basnoslovna zemlja El Dorado. Usmjerio je preko Popayana u pravcu današnje Bogote u Kolumbiji. On je čuo za neku Valle el Dorado (Zlatna dolina), koja se po njegovim saznanjima tamo nalazila. U “tajnom” dokumentu (mapi) koju je kupio od nekog svećenika, stajalo je čak da od mjesta Guallabamba do te Doline treba jahati 12 dana.
Ekspedicija je na svom putu zaista naišla na urođenike koji su na sebi imali masivne zlatne ogrlice i narukvice, ali je to bilo daleko od onoga šta su očekivali. Nakon dugog lutanja, stradanja i patnji shvatili su da im nije suđeno da nađu čarobni El Dorado.
Nekako u isto vrijeme bila je na putu i ekspedicija koju je predvodio Herman Perez de Quesada. I njega je zanijela priča o El Doradu, o hramu boga Sunca čiji su zidovi bili od zlata i sl. Pripreme za put su trajale tri godine a onda je krenuo u pravcu sjeveroistočne Kolumbije. Dugo je bezuspješno lutao a onda se razočaran, iscrpljen i bolestan vratio sa svega nekoliko članova. Ostali su zaglavili na najstrašniji način probijajući se kroz džungle u kojima su na svakom koraku vrebale opasnosti najgore vrste.
Dječak istraživač
Među znamenite i prve istraživače Južne Amerike spada i čuveni Barnabe Cobo. On je neobičan po tome što je postao avanturista u dječačkoj dobi. Naime, pošao je tražiti El Dorado kad mu je bilo istom 17 godina, i to potpuno sam. Tokom višegodišnjeg lutanja prešao je uzduž i poprijeko kontinent i gazio je prostranstva kroz koja prije njega nije kročio nijedan bjelac. Za to vrijeme je doživio svašta. U nekoliko navrata bio je već natican na ražanj od urođenika, bio je više puta obaran tropskim bolestima, ali se uvijek izvlačio. Pratila ga je nevjerojatna sreća koja ga je sačuvala od svega što doživljavaju avanturisti i istraživači. Mada nije našao ono što je tražio ipak je stekao veliku slavu. Vremenom se od avanturiste preobrazio u velikog istraživača, i kao takav mnogo je zadužio nauku.
Tokom lutanja sakupio je neprocjenjivo blago, mnogo vrijednije od zlata. Kuda god je prolazio i šta god je čuo ili vidio, sve je bilježio. Osobito su mu dragocjeni podaci o životu i običajima urođenika s kojima je dolazio u kontakt. Zapisivao je njihova predanja, navike i sl. Maršutu kuda je prolazio ucrtavao je u notes pa je tako stvorio neprocjenjivo kartografsko blago. Kada se nakon puno godina vratio u civilizaciju sredio je svoje bilješke i napisao čuveno djelo “Historia del Nuevo Mundo” (Historija Novog svijeta) koje je najbolji izvor za poznavanje Amazonije iz doba dolaska Španjolaca.
U svojim lutanjima Barnabe je stigao i do Bolivije. Tu je obišao znameniti i na svijetu najveći rudnik srebra u Potosiu (naša ekspedicija je bilii u njemu), i ostavio dragocijen njegov opis. Osobito mu je slikovit prikaz teškog rada Indiosa s kojim su novi gospodari (Španjolci) postupali na krajnje neljudski način, tjerajući ih da rade do iznemoglosti. Barnabe spominje i to kako su ih stimulirali da ne bi brzo fizički klonuli od teškog rada. Dok su kopali u dubokim i mračnim oknima žvakali su lišće koke s dodatkom određenog minerala. Teški rad i uživanje droge pri takvim uvjetima skraćivalo im je životni vijek na svega 25-30 godina.
Godine 1560. u potragu za El Doradom krenuo je i Pedro de Ursua. On je s družinom skupljenu s brda dola pošao iz Lime, prešao Ande i spustio se u gornji Amazon. Ekspediciju je od samog početka pratila nesreća. Spuštajući se niz kanjone i brzace Huallaga doživjeli su nekoliko havarija u kojima su ostali bez hrane i opreme. Jedva su stigli do ušća Marañon i Ucayali. Odatle su namjeravali poći u oblast Orinoca čuvši od mjesnih urođenika da se El Dorado tamo nalazi. Teška stradanja ekspedicije su, međutim, počela tek odavdje.
Neprohodne džungle, močvare, otrovni gamazovi, zvijeri, malarični komarci i druge opasnosti koje su ih pratile, samo su dio teškoća koje su se svalile na ove avanturiste. Namjerili su se na najnegostoljubivije područje Amazonije koje su, uz sve nedaće, naseljavali urođenici kod kojih se ugled ratnika mjerio po tome koliko iznad vrata njegove kolibe ima ljudskih glava koje su pripadale njihovim protivnicima. Članovi ekspedicije su se u jednom trenutku našli u bezizlaznom položaju. Nisu znali šta raditi, da li krenuti dalje u nepoznato ili se pokušati vratiti. Svaki od članova je imao svoje mišljenje. Izbile su svađe koje su se pretvorile u teške obračune. Bio je ubijen i vođa ekspedicije. To je konačno razbilo ekspediciju i bila je pred totalnim uništenjem.
Njen najsposobniji član, izvjesni Aquire (koji je ubio vođu ekspedicije), ipak se s nekolicinom sljedbenika uspio izvuči iz pakla. Spustili su se niz Amazon do ušća Rio Branco, a onda su uz tu rijeku prodrli do današnje Venecuel. (Istim putrm je naša ekspediciija došla do Venecuele). Izgubivši svaku nadu da će pronaći El Dorado, Aquire je tamo osnovao razbojničku družinu s kojom je dugo vremena pljačkao i terorizirao kako urođenike tako i španjolske doseljenike. (Sudbina članova ove ekspedicije je bila ispiracija za jedan igrani film koji je sniman u autentičnom ambijenu. Ostao je zpisan crnim slovima jer su članove filmske ekipe bili desetkovani, što od malarije, ujeda zmija, ugriza pirana i od negostoljubivih urođenika).
Svećenici avanturisti
Godine 1595. zbio se jedan slučaj koji je pokazao kako je zlatna groznica podjednako zarazna za sve ljude bez obzira na starost, profesiju, društveni status i položaj. Te godine je pronađen dnevnik istraživača Martineza u kojem je detaljno opisao i označio zemlju legendarnog domorodačkog kralja Velikog Manoa, gospodara bogatih rudnika zlata i dijamanata.
Ta vijest je ponovo uznemirala duhove i nije bilo muškarca koji nije želio krenuti u potragu za tom zemljom i obogatiti se. Prvu ekspediciju je organizirao izvjesni Antonio de Berrio koji je rasprodao sve što je imao, duboko uvjeren da će pronaći tu zemlju i sve nadoknaditi. Njegova odlučnost je ulijevala nadu svima, i iz dana u dan spisak onih koji su željeli poći s njim stalno je rastao. Pojedinci su prodavali imanja, zanatlije radionice, a građani izvlačili svoje ušteđevine da bi uložili novac u opremu.
Ekspediciji se ukupno priključilo 2000 ljudi među kojima je bilo svega i svačega, pa čak i 10 svećenika. Polazište je bio Trinidad, a ispraćaj svećan. Blizu ušća rijeke Meta u Orinoco u oblasti Amapaya, ekspedicija je naišla na urođenike kod kojih su zaista pronašli idole izrađeni od masivnog zlata. Od njih su dobili obavijest da se bogati rudnici zlata nalaze u brdima između Carichana i Arnana, uz obale Orinoca i Cuchivera.
Kad su stigli tamo nije bilo nigdje traga od onoga šta su tražili i nakon dugih lutanja i patnji pojavile su se sumnje i zdvajanja šta raditi i kuda dalje krenuti. Neki od članova su iznosili mišljenje da se dotični rudnici nalaze u planinama Paraguaza. Drugi su tvrdili da se zemlja zlata Velikog Manoa nalazi uz rijeku Orinoco, ili tačnije, u gorju Parime. Većina se na kraju opredijelila za to mišljenje i ekspedicija je krenula u tom pravcu.
Napredovanje je svakim danom postajalo sve teže. Zašli su u krajnje neprohodne predjele koje su naseljavali divlji urođenici. Čitavim putem su ih pratili i zasipali kišom otrovnih strijela. To i druge tegobe je desetkovalo ekspediciju. Raspoloženje je kod preostalih već davno bilo ispod nule i stalno su izbijale svađe, tuče i obračuni. Na koncu je preostala mala grupica koja se uz krajnje napore nekako uspjela izvući i vratiti se od kud su pošli, bez igdje ičega, s teško narušenim zdravljem.
Nedugo iza kraha ove ekspedicije opet se desio jedan slučaj koji je ponovo unio nemir među ljude na području današnje Venecuele. Opet je među najzainteresiranijim bio upropašteni, ali nepokolebljivi Antonio de Berrio, junak prethodne ekspedicije.
Zagonetni poglavica
Jednoga dana u luci Cunnane u pokrajini Morequito, istočno od Caracassa, pojavio se neki indijanski poglavica s mnoštvom zlatnih predmeta koje je s bijelcima mijenjao za tričarije. Na upit znatiželjnih o porijeklu zlata, poglavica je ispričao neobičnu priču koja je opet uzburkala maštu ljudi i izazvala pravu groznicu.
Prekaljeni de Berrio opet se stavio na čelo velike i dobro opremljene ekspedicije koja je ponovo pošla u potragu za El Doradom. Put za Morequito je vodio preko delte Orinoca i ekspedicija je zašla duboko u močvarne predjele rijeke Paragua, slijedeći uputstva indijanskog poglavice.
Močvare Paragua su bile pakao i opet se sve ponovilo kao u prethodnoj Berriovoj ekspediciji. Izgubili su svu opremu, zalihe hrane, lijekove i sve drugo bez čega je u džungli nemoguć opstanak. Probijanje je bilo mukotrpno i ostajali su najizdržljiviji i oni koje je pratila sreća. Pored gladi, zmija, zvijeri, malaričnih komaraca i drugih pošasti koje vrebaju putnike u takvim predjelima, stalnu opasnost su predstavljale i otrovne strijele svuda prisutnih ali nevidljivih urođenika. Od strašnog otrova currare nije bilo lijeka i svaki pogođeni je trenutno izdisao u strašnim mukama.
Spasila se mala grupica u jadnom stanju nakon što je prošla veliki put a da nisu ni čuli ni vidjeli ono što su tražili. Opet su upropaštena ogromna materijalna sredstva, izgubljeni ljudski životi, ali ne i iluzije.