Vikići portal stranica naselja Vikići
Čerkezovac – je dobio ime po spahiji Alijagiću iz Izačića koji je bio Čerkez. Naravno i danas se može naći dosta podataka koji to i potvrđuju a najvjerodostojniji su nazivi parcela u zemljišnim knjigama odnosno u gruntovnici. Tako se na tom dijelu Bugara i danas pominju nazivi kao što su Dizdaruša, Begovac, Spahićka itd. što su svakako dokazi o ranijim vlasnicima i kraćim istorijama direktno vezanim za to. Naravno za to postoji i niz pripovjedaka ili priča iz direktnog života a mogli bi reći za njih da su novijeg datuma o čemu ćemo nekom drugom prilikom gdje direktni akteri i učesnici tih događaja pripovjedaju iste. Danas na dijelu Čerkezovca nema ruševnih zdanja koja bilo šta potvrđuju od tih tvrdnja, ali se tu nalazi jedna lovačka kuća koju održavaju lovci iz Vikića a u neposrednoj blizini je i ruševina tzv. menze koja je služila prije pedesetak godina kao dio upravne, boravne zgrade od tadašnjeg poljoprivrednog preduzeća iz Bihaća.
Rijeka Korana – nastaje kao nastavak Plitvičkih jezera. Kanjon Korane krije mnoštvo slapova od kojih su najljepši oni na gornjem toku rijeke. Korana je ukupne duljine 134,2 km i uljeva se u rijeku Kupu kod Karlovca. Karlovačkim mirom 1699. godine utvrđena je granica Bosne i Hercegovine koja je svojim dijelom činila rijeka Korana polazeći tačno sa ovoga mjesta koje obilježeno graničnim kamenom iznad kanjona rijeke Korane.
Od ovoga mjesta kanjon Korane je veoma strm i na mjestima je dubok 50 metara što rijeku čini nepristupačnom sa njenih obala sa obje strane državnih granica. Pošto je od ovoga mjesta obje obale rijeke prekrila šuma i gustiš sam kanjon rijeke izgleda veoma atraktivno kao što se to vidi na ovoj slici načinjenoj na dijelu šume Gušta stvarajući na
taj način prirodni rezervat za divlje životinje kojih je na ovome dijelo dosta. U kanjonu rijeke veoma rijetke su luke koje se mogu obrađivati i koristiti kao poljoprivredno zemljište mada i njih ima na tri mjesta od Vaganca do Tržačkih Raštela gdje kanjon pokazuje svu svoju ljepotu na radost ljubitelja lova i prirodnih ljepota. Za one koji imaju namjeru da samostalno obilaze ova područja neophodno je istaći da je kretanje ograničeno iz dva razloga a to je neposredna blizina državne granice te brojne minska polja duž obala sa obje strane na šta upozoravaju brojni postavljeni znakovi.
Bjela cesta – je započeta da se gradi 1957. godine i to od Prnjavora kroz Izačićko polje do Čerkezovca linijom početak naselja Vikići, Zvečaljka, Priki, Lipa voda, Crkvina, Čerkezovac u ukupnoj dužini od 10 km. Gradnju ceste je započela PPK “Krajina” Bihać sa kooperantima iz naselja Izačić i Vikići. Mještani su radili na iskopu i prevozu živog kamena “ljutca” te na ugradnji istog u trasu. Za sav posao korištena je u najvećoj mjeri isključivo ljudska snaga i zapreke. Od mehanizacije imali su jednu drobilicu za kamen i traktor. Sve poslove je vodio i pratio poslovođa Husetić koji je kasnije i vodio pogon na Bugaru i Čerkezovcu zbog koji se je i gradila bijela cesta. Termin bijela cesta dobila je isključivo zbog svoga izgleda nakon prolaska i završetka trase jer je iz daleka tako i izgledala. Treba napomenuti da je gradnjom ove trase puta izbjegnuto samo naselje iz više razloga a osnovni je neslaganje određenog broja mještana sa samom gradnjom kao i politički momenat toga vremena. Sama gradnja ceste uprkos tom vremenu nije se bitno razlikovala od današnjih tehnika tako da je bjela ceta sve do današnjeg dana u punoj funkciji iako se na njenoj opravci nije radilo u posljednjih 20 godina.
Brežuljak Poštica – na tom brežuljku koji se nalazi u neposrednoj blizini današnje granice sa R Hrvatskom svega 200 m u vrijeme vladavina Turskog a kasnije Austrougarskog carstva, nalazila se je poštanska stanica i žandarmerija. I sam naziv „Poštica“ upravo potječe od toga što je na tom mjestu nakada bila smještena pošta izgrađena kombinacijom kamena i drveta. Žandarmerija je naravno kontrolisala i prelaz državne granice kao i samu granicu od upada sa obje strane. U ta vremena jedan putni pravac išao je upravo iz pravca današnjeg Ličkog Petrovog Sela (R Hrvatska) preko „Bunarića“, „Živica“, „Poštice“ preko državne granice dalje na „Keškića grm“, „Priki“ a dalje se račvao u pravcu Bugara i Izačić polja za Izačić. Sama „Poštica“ je udaljena od naselja Vikići 3 km.
Prva trgovina – mješovite robe otvorila je firma “Žitoprerada Bihać” u privatnom objektu vl. Rekić Husnije 1969.god. a prvi tregovac je bio Saklić Husein. Trgovina je bila snadbjevena osnovnim životnim namirnicama kao i nešto opreme za poljoprivredu. Zbog veoma loših puteva vozila za snadbjevanje trgovine nisu mogla doći do iste pa je sva roba prebacivana na zaprežna kola u mjestu Zvečaljka a zatim do trgovine. Jedini prohodni put u to vrijeme koji se mogao nesmetano koristiti i sa kojim se je mogao odvijati saobraćaj je makadamski put od Prnjavora do pogona na Bugaru odnosno do Čerkezovca. U ovoj trgovini su praksu vršile i dvije djevojke iz Bugara koje su u to vrijeme pohađale trgovačku školu.
Prva gostionica – biffe – otvoren je pored trgovine u Vikićima u okviru istog objekta a otvorio ga je Rekić Husnija. Gostionica je bila jedino okupljalište i mjesto gdje su se igrale društveno zabavne ali i kockarske igre. Ova gostionica je radila oko četiri godine i prestala je sa radom nakon pogibije jednog mještanina u tučnjavi.
Vodeni mlinovi – na području naselja bila su tri mlina koja su mljela sve vrste žita ali isključivo za vlastite potrebe familija koje su ih gradile. Jedan od mlinova posjedovale su familija Kovačević i zvao se je “hodžin mlin” smješten je bio na Brdanom potoku u šumi u dijelu Lubarde i njegov rad je zavisio od sezonskih kiša koje su se akumulirale u njemu uz pomoć primitivnijih brana.
Drugi mlin je bio vlasništvo porodice Hujić a nalazio se u Adama neposredno ispod zaseoka Hatići na potoku koji je kupio vode iz izvora sa svoga toka. I treći mlin se nalazio u Adama ispod izvora Kurtovac. Potok je počinjao sa izvora Jezerac i završavao je u Poneru. Mlinovi su zavisili u svom radu isključivo od sezonskih kiša a radili su povremeno. Za funkcionisanje svih mlinova korišten je sistem berečenja za potrebe akumuliranja sezonskih voda.
Graba – duž granice između Bosne i Hrecegovine i R Hrvatske cjelom dužinom naselja presijeca Izačićko polje i ide dalje sve do Korane, nije ništa drugo nego državna međa između pomenutih država a u stara vremena utvrdile su je dva carsta Tursko i Austrougarsko. I danas je ova graba vidljiva a zamjeti se iz daleka.
Obje su slike načinjene u vrijeme bujne vegetacije ali je još uvijek vidljiva graba
