Sarajevo 1937. godine

Sarajevo 1937. grad je na rubu Europe, sa živim sjećanjem na dvije velike imperije i dvije povijesne i kulturne epohe. Šezdeseta prolazi godina otkako se Otomansko carstvo povuklo iz Bosne, prepuštajući Bosnu europljanima da je popravljaju kako umiju i znaju; dvadeseta je godina otkako je Austro Ugarska pošla iz Bosne, nakon što je modernizirala i iz temelja podigla Sarajevo, učinila njegove vizure europskima. Nostalgični prema svojim prošlostima, usporeni i međusobno udaljeni, ostrvljeni na komšijsku vjeru i uvjerenja, Sarajlije žive svojim sitnim i sigurnim životima. Među sobom trguju, lijepo se i uredno nose čak i ako su sirotinja, naročito petkom, subotom ili nedjeljom, to ovisi o vjeri, i zaostaju za velikim svijetom i za jugoslavenskim prijestolnicama, Ljubljanom, Zagrebom i Beogradom. Kratko pred Veliki rat grad je bio kulturno i književno središte, ali više nije.

Grad je pun vojske i žandarmerije. Vlast prepoznaje strateški značaj Sarajeva i središnje Bosne u eventualnim ratnim prilikama. Vojnici su, uglavnom, nevidljivi u svakodnevnom životu, a žandari rade svoj posao. Još je mnogo kuferaša i živ je u komunikaciji njemački jezik. Ostat će živ i nakon rata, sve do pedesetih godina, kada se katolici u većem broju povuku prema Zagrebu. Oni uspoređuju jugoslavenske oficire s onim austrijskim, pa im se iza leđa narugaju. U Kraljevini Sarajevo je manje nego što je bilo. Najveće bilo je posljednjih desetljeća austrijske vlasti. Takvo će biti, ako ne i veće, sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. A onda će nastupiti propast. Ili to nije propast, nego vrijeme koje ova knjiga ne pamti.

Na rubovima grada potiho raste radnički bunt. Sjećanja na štrajkove iz austrijskih vremena. Na policiju koja na konjima rastjeruje demonstracije. Na Vidovdan 1914. Osnivaju se partijske ćelije. Za godinu dana, u ljeto i jesen 1938. u grad će se vraćati prva generacija praških studenata, redom ljevičara, koji će preporoditi kulturni život i osnovati Collegium Artisticum. Oni su većinom Jevreji, iz tradicionalnih sefardskih kuća, potomci sirotinje što se radom i marom uzdigla u habsburška vremena. Na mržnju halaše odgovaraju komunizmom.

Ali u gradu postoji skoro sve ono čega se nađe u Zagrebu, Beču, Parizu. Ako mu je do toga i ima novca, čovjek u Sarajevu može živjeti onako kako se živi na Zapadu. Neki to i čine. O njima treba pisati, njih se sjećati.

To je tako, i još kratko će biti. Ali 1937. čini se da nikada neće proći i da je Sarajevo sa svake strane zaštićeno svojom samoćom, zaturenošću između Europe i Azije.