Pomalo Muho, biće kašnje suho

Od jabuka, krušaka i šljiva pravio se pekmez, sok za zalijevanje đuzleme, hošaf i kompot Jabuke gavranuše i kruške zimnjače stavljale su se u trapove i iznosile među čeljad kao posebno iznenađenje i dar. Da bi sve bilo pravilno ras­poređeno, brinula se najs­tarija žena u kući. Na nje­nom svitnjaku bili su klju­čevi od raznih ostava, ona je majarici propisivala i donosila količine koje će se tokom dana ili hefte koris­titi za spravljanje hrane. Ključ od hambara, sadurme i tavana dužio je gazda. On je određivao količinu žita za mljevenje, brinuo o su­šenju pastrme, klanju pera­di. Dobar gazda znao se prepoznati na kućnom pra­gu.Na selu su do punog izr­ažaja dolazile socijalne i druge razlike među stano­vništvom. No, kad je u pi­tanju ishrana, tu se mogla očitovati i ljudska nebriga, nemar, neznanje i munafik luk. Naime, sva godišnja doba osim zime pružala su šansu ljudima da utole glad, da se snađu u prirodi počev od povrća, voća, do izobilja kojeg je nudila šuma (pe­čurke, kesten, divlje voće i drugo).

Ljeti je i najveća sirotin­ja znala svariti kuruz, na­praviti burek od pečuraka, kuhati ili pržiti kestenje u jesen, ali je zima uvijek do­nosila strah i neizvjesnost kako prehrani insana, ali i hajvana. Seosko domaćinstvo oslanjalo se na njivu, bašču i broj repova u podrumu.

U sezoni se obično, bez obzi­ra na raspoloživo obradivo zemljište, sijala pšenica, kukuruz, zob, ječam, i raž. U bašči se najviše prostora moralo naći za krompir (krompir ili kumpir), grah trkljanac, kupus, papriku, luk (bijeli i crveni), masirača (bijele i kore), bijelu i crvenu ripu, a ostalo za krastavac, zelenu salatu, di­nje, karpuz i paradajz. Raz­log ovakvog ekonomisanja valja tražiti u dalekoj pro­šlosti, nasljeđu i tradiciji, ali. Boga mi, i u iskustvu iz pedesetih godina. Te su “gladne godine” ostale tra­jan nauk našem seljaku. Brstio se i jeo bukov list, sve trave miješane sa kuruzovim brašnom, mljela se komuša od kuruza. Danas ljudi o gladnim godinama pričaju sa nevjerovatnom dozom straha i zbog toga su pripreme za zimu te­meljite, a kararilo se da hrane pretekne za “ne daj, Bože”. Šence je moralo biti iz godine u godinu. Jedno oko u hambaru je kod prav­ih domaćina bila zaliha, u koju se nije smjelo dirati. Takođe je jedna kruzana predviđena za rezervu. Ekonomisanje na selu ima svoje draži. Pripremi hrane za zimu prilazilo se odgovorno, a sakupljalo se i ostavljalo sve što može dočekati prol­jeće. Do prve zeljanice, mo­ralo je doteći krompira, pas­trme, kiselog kupusa i jabu­ka. Basna o cvrčku i mravu kod nas je pretočena u kratku, ali jezgrovitu dos­jetku koja izražava prijekor prema lijenim insanima i onima koji ne poklanjaju dovoljno pažnje abezu zva­nom zima. „Takvima se znalo odbrusi­ti: “Što u muz to u guz“.

Kad neko nešta zaišće znalo mu se reći: Đe si ti bio. kad su se tikve sadile? Za čeljad koja brzo pojede pripremljeno za zimu govori se “jede k’o mećava”. Za onog ko prevali teškom mu­kom zimu, znalo se kazati “kako se osušio k’o rogač ili otanjio k’o proštac”. Do­bar gazda se mogao i to­kom zime prepoznati. Nje­gova mnogobrojna čeljad nije se olahko primicala za tuđu sofru, niti se na kraju zime vukla “k’o krepalaština”. Dobra domaćica će pravilnom ishranom krava nakupiti dvije-tri kace sira, nekoliko ćupova masla i smise (posebno kvalitetno kiselo mlijeko). Ona doma­ćinstva koja su gajila pčele imala su dosta meda i voska, od kokošiju sepet jaja koja se čuvaju u žitu u hambaru, gajile su se i gu­ske, patke i tuke. Naravno, veliki broj peradi ostavljan je za klanje tokom zime.

Na selu je zauhar imati krupnu i sitnu stoku, ali posebno perad. Ako se musafir oklizne na hodnicima, znači da je tavan pun mesa pastrme i loja. U starim kućama po­krivenim šilmom uzduž je postojao hodnik s kraja na kraj kuće. Dim iz soba su­šio je pestrmu, obično isje­čenu u višale koje su se skidale trkljom badženjačom. I pored izobilja, gazda je često znao prekoriti čaljad riječima. “Pomalo Muho, biće kašnje suho”! Ili “ko liti hladuje, zimi gladuje”. Hrana se nipošto nije smjela bacati.

Kuhalo se po mjeri, a mliko sa kuruzom, hošaf, ku­hana masirača, kesten, varica, orasi ili pečeni krompiri u pekari bili su nadomjes­tak za čaljad. Osim ovih jela, znala se u pekari peći masirača “kora” presječena na dva dijela. Sadržaj se izdubi kašikom i pojede, a kora služi kao čafrga za mjeru u naćvama ili za neke slične poslove. Seoska domaćinstva znala su imati i do pedeset vagana zdrav­ih oraha, koji su se zimi razbijali, čistili i uglavnom prodavali u Sloveniji, odnos­no u Istri. Veliki novac kas­nije je uništio brojna ora­hova stabla, koja su proda­vana nakupcima i prepro­davana fabrikama namješ­taja. To je smanjilo fond voćke, jer se novi orah tre­ba dugo čekati. S poseb­nom pažnjom naše domaćice su gulile bijelu masiraču. Otporna na zimu i dugo­trajna, bijela masirača je bila prava poslastica kuhana u komadima, pečena u pe­kari, u piti, kasnije i pohovana na razne načine. U ishrani je našeg čovjeka od davnina. Klima joj je po­godovala tako na razne na­čine i do 70 kilograma te­žine. Od povrća je kupus bio posebno dragocijen. Naj­bolje glavice su stavljane u kacu za kiseljenje. Nakon dva mjeseca miris rasola ispuni cijelu prostoriju. Raso se trošio tako što se pri dnu kace izbuči rupa burgijom. Veoma često se znao kašikama piti iz zdile sa vrućom kuruzom, a služen je i musaflrima. Raso se obično pio nakon obro­ka sa mesom, odnosno pastrmom. Koraba se varila sa kostima ili sušenim dijelovi­ma glavuše, ponekad i bez toga pa se počinjavala sa maslom. Za razliku od ljeta, zimi se grah jeo isključivo vruć sa mesom, kupusom, lukom. Može se zaključiti kako se zimi ipak dobro jelo, a to je za seosku če­ljad bilo značajno, jer valja prikupiti energiju za teške proljetne i ljetne poljopri­vredne radove.