Vikići portal stranica naselja Vikići
Obišli smo demobilisanog borca Refika Rekića Paju i zatekli ga u porodičnoj kući koju je sam vlastitim radom doveo u stanje kakvo takvo za normalan život. Kuća je urađena dijelom na temeljima stare porodične kuće i nedovoljava potrebe njegove četveročlane porodice. Kako on kažne ne kisne a to je najbitnije. Pajo je skroman čovjek, nije zaposlen i izdržava porodicu od dnevnica kojih jednostavno nema zbog pomanjkanja poslova ikao je radio za ponižavajuće dnevnice kako bi prehranio svoju familiju. Dvoje maloljetne djece su učenici i njihovo školovanje je prava umjetnost, od odjeća, obuće, udžbenika, mjesečnih karata i drugog što prati prosječnog đaka kroz školovanje. U najvećem broju slučajeva nemože obezbjediti ni najosnovnije kako bi olakšao svojim ukućanima. Supruga Izeta neradi, nezaposlena je a isto tako neprestano traži da bi negdje nešto zaradila ali uzalud nema ništa jer i drugi su u sličnim situacijama. Pajo je i narušenog zdravlja jer posljedice rata se osjete na svim učesnicima a ni njega nisu zaobišle. Iako je vrijedan i ne želi postati socijalni slučaj kako vrijeme prolazi to je uskoro i za očekivati da se dogodi. Veoma mu je teško gledati da drugi žive normalno i imaju i viška a u ratu su se krili u mišije rupe a da svi oni koji su učestvovali u ratu su ostali na marginama i prinuđeni su da se mole da nešto zarade. Kivan je i na državu koja se ponaša kao maćeha prema svim demobilisanim borcima i ne rješava ovakvo nehumano i neljudsko stanje demobilisanih boraca. Pajo treba samo posao bilo kakav nije u prilici da bira. Možemo li pomoći našem Paji i svim drugim Pajama, hoće li proraditi svijest ili se moramo ponovo prebrojavati i postrojavati?
