Nestaju li konji sa naših polja?

Eh, ti naši konji vrani, sve ih je manje i manje. U staro vrijeme naših predaka, kuća koja je hranila konje bila je bogata i na dobrom glasu. Imati konja značilo je mnogo, jer ova plemenita odomaćena životinja, iznad svega privržena i vjerna svom ljudskom gospodaru, bila je sposobna „raditi“ teške poslove na njivama, te „vući“ često puta pretovarena kola raznovrsnog tereta u kolima . Uz sve te radne osobine konj je u davnini bio jedino prijevozno sredstvo, čijom je urođenom izdržljivošću njegov gospodar mogao prevaljivati velike udaljenosti jašući na leđima ovog snažnog kopitara.
Prvi konji: pretpostavlja se kako prvi predak današnjeg konja vuče korijene između 55 i 38 miliona godina prije Hrista od Eohipusa (Hyracotherium). Interesantno je primijetiti kako se ova vrsta krupnijeg sisara raširila po gotovo svim kontinentima, razvijajući se u brojnim autohtonim vrstama istog zajedničkog prapretka. Ova predivna plemenita ,  snažna i pametna životinja  odomaćila se uz čovjeka i zadržala se na ovim našim prostorima još i dan danas istina u veoma malom broju. Istinski ljubitelji konja uvijek su ih držali uz sebe iako su mašine preuzele sve teške poslove koje su konji to doskoro činili. Konji su i u ovom proteklom odbrambenom ratu četo bili zadnja karika u dostoranju hrane na položaje ili za izvlačenje ranjenika do prve ambulante. U Vikićima danas samo nekolicina mještana još ima i drži konje i sa njima obrađuje svoje imanje. Naš mještanin Ibrahim Čović “Džino” oduvijek je imao i volio konje te to i danas čini. Često ga možete vidjeti kako se vozi u svom fijakeru i pozdravlja mještanine u prolazu. Njega i sina mu “Panu” zatekli smo kako sa konjem i zagrtačem, zagrću krompir na jednoj parceli u naselju Vikići i donosimo Vam par fotografija sa tih radova.

Comments

comments