Kad ministar ne održi riječ, pa ti spasi život!

SPASILA ME NEODRŽANA RIJEČ tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića, koji mi, kao tadašnjoj dopisnici RTVBIH obećao da će me povesti u svoj Bihać čim prvi put bude išao helikopterom.
I napokon dočekam i taj dan, u ambasadi BiH u ZG, gdje sam , uz novinarski posao, bila i ataše za štampu, kaže ministar ”leti se sutra.” Ja već spremna,kažem super, ministar pita ”a kud’ ćeš ti” pa s Vama u Bihać, kažem..
”NE”, NE IDEŠ” suviše je opasno. Ja, naravno, gunđam, eto što ti je ministraska riječ, svašta sam izgovorila…. Ali, ministar ostaje pri svome, leti se preko Babine tvorevine, pa ‘ajd samo zamisli da nas prisile na slijetanje i vide TEBE, ŠTO MISLIŠ KAKO BI PROŠLA PRVO TI (zbog izvještaja) A ONDA I SVI MI.”
ZLA SUDBINA SE DOGODILA, HRVATSKI SRBI, uz logistiku “Babinih”, srušili su iznad Cetingrada helikopter u kojem je pri povratku iz Bihaća u Zagreb, bio ministar s članovima delagacije.
Bio je to ministrov zadnji let, bio bi i moj da je održao svoju ministrasku riječ.
Kad’ se samo sjetim koliko sam gunđala, ljutila se, a čovjek mi, da li nekom zlom slutnjom, spasio život. Neću nikad saznati, ljudski um to ne može pojmiti…
Često se sjetim onih s kojima sam trebala letjeti, i pretrnem, jesu li odmah umrli, ili su ih beskrajno dugo sadistički mučili, što su mislili tih zadnjih trenutaka na ovom svijetu, ako su izmučeni mogli išta misliti, jesu li bili svjeni da ”odlaze?” Na ta pitanja nema odgovora, ne mogu ih znati, ali jedno znam sigurno, DA JE MINISTAR ODRŽAO RIJEČ
OTIŠLA BIH TOG 28. 5. ’95. U BIHAĆ, ALI SE NIKAD IZ NJEGA NE BI VRATILA. Kao ni ministar.
Nikada neću zaboraviti trenurak kada mi je osobno uručio diplomatski pasoš. Kako sam samo bila ponosna, nitko mi nije bio ravan.
Ministre, ako gledaš negdje od gore, vječni ti rahmet.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba