Jedno novinarsko sjećanje

Sa Ženevskih pregovora 90-ih o bivšoj Jugoslaviji, izvještavala sam za RTV BIH. Ovo je jedna od brojnih anegdota .

Nakon prekida još jedne runde pregovora, za što su osim Miloševića i Karadžića, bili odgovorni i Rusi, uputim se “drito” u sobu šefa ruske delegacije Vitalija Ćurkina.

“NAORUŽANA” ZNANJEM RUSKOG JEZIKA i AKREDITACIJOM člana službene delegacije BiH, koja mi je omogućila da budem jedini novinar u Palači nacija. Zbog čega su me redovito tračali u Katedrali duha.

Znam, nije bilo fer, ali u ratu ništa nije fer.

S RUSKIM JEZIKOM RAČUNALA SAM kao s jakim adutom da me Rus uopće primi.

Ruskom me od moje treće godine u Osijeku učila jedna Ruskinja,teta Galja, koja me čuvala dok je mama radila, pa sam ruski govorila kao hrvatski.

Upalilo je, nakon drame pred vratima. Osiguranje me ne pušta, pitaju jesam se najavila tovarišću Ćurkinu?

Njet!

Ne daju mi ni da pokucam. A onda parola snađi se druže, podignem glas na ruskom za prilično decibela, da bi me čuli do Moskve, a kamoli u sobi na metar.

I zbilja, Ćurkin se ukazuje na vratima: “pažalsta đevuška.”

Pokazujem akreditaciju, predstavim se, s najblaženijim osmijehom na svijetu, blaženijim, božeoprosti, od Gospe međugorske, pitam ima li trenutak vremena. Kaže “ne može odbiti nekoga tko tako dobro govori ruski,” bolje da je rekao viče, i uz pomalo zagonetan osmijeh pita “što zanima bosansku delegaciju?”

Iznenađenja takvom “ruskom ležernošću,” pitam kako će se Rusija postaviti u nastavku pregovora, što i koliko kome?

Rusija je uvijek “za mirno rješenje,” a u pregovorima se uvijek “polazi od stanja na terenu.” Pitam čemu onda pregovori, ako je sve već zacementirano stanjem na terenu? Zato, jer se u pregovorima “može postići neki kompromis,” i da je to sve što ima reći.

Zahvalim i uputim se van, misleći, hvala Bogu, ne zna da sam novinarka, ali kad sam bila već na vratima, Ćurkin mi, kao usput kaže : “Đevuška, možeš to objaviti na Tv Sarajevo,” čime je “objasnio” i onaj “zagonetan osmijeh.”

Znao je tko sam, valjda me njegovi špijuni vidjeli koji put da izlazim iz “Bosanske sobe.”

Shvatim: RUSI UVIJEK SVE ZNAJU.

A ja pokušala glumiti Matu Hari! Umalo da se nisam onesvijestila.

Samo mi ostala vječna zagonetka: znali su od početka da sam novinarka, mogli su napraviti veliki skandal, a nisu????

Možda su računali s tim da ću, kada mi “daju do znjanja” da znaju tko sam, u svojim izvještajima citirati i njihove izjave, stavove, svakom je stalo, pa i velikim silama, da se prenose njihovi stavovi, a novinaru nikad’ dosta izvora informacija…

A i Ćurkin je sigurno “skužio” da mu se “kao član bosanske delegacije,” nisam uputila baš samo na svoju ruku. I tako sam, eto, 15-tak minuta u životu pokušala glumiti M. Hari, nije mi uspjelo, al’ nema veze, barem sam pokušala