Vikići portal stranica naselja Vikići
Jedna starogradska pjesma jutros na nekada i mom Hrvatskom radiju “Na te mislim,” nostalgično me vratila u lijepe radijske dane.
U vrijeme kada sam vodila Jutarnji program (i Jutarnju kroniku) ta pjesma bila je špica programa.
A kada si svako jutro u eteru postaneš prepoznatljiv glas, ljudi ti pišu, neki vole tvoj glas, neki ne vole. Ja sam imala sreće, ljudi mi pisali lijepa pisma. Sjećam se da je, među mojim “dragim slušaocima,” prema imenima u pismima, bilo puno – Muslimana( s veliko M). I tako jedna grupa njih, među kojima su uz ostala bile i Ramiza, Hafa, Bajra, Ismeta…. pisala u tadašnji “Studio” da objave intervju sa mnom, da konačno i vide svoju “jutarnju zvijezdu.”
RAMIZA, , HAFA, BAJRA…. nisu li to bili prvi predznaci buduće uzajamne ljubavi Bosne i mene?
Ili je ipak prvi pred-predznak bio još u osnovnoj školi, 7, 8 razred, u mom Osijeku, jedan fatalni Meho, za kojim sam “šizila” a koji me nije “šljivio” ni pol posto.
ŠTO TI JE SUDBINA. Mogla sam živjeti u Parizu, ili u jednoj engleskoj grofoviji, ali mi sudbina odredila Hrvatsku i Bosnu.
Dok sam studirala u Parizu “opsjedao me” sin suvlasnika Renaulta, uveo u svoje visoko buržoasko društvo, koje me za čudo božje prihvatilo, valjda kao neku egzotu, zbog moje tamnije puti, za razliku od njihove mliječno bijele aristokratske.
ZVALI SU ME “VISAGE”- Lice, i stalno vodili u svoja buržujska društva.
Ali ja nisam mogla prihvatiti udvaranje mladog buržuja, koji je na nesreću, imao srčane probleme, i ubrzo nakon mog povratka u Zg. umro, pa sam smatrana krivcem za njegovu smrt. Jesam li, ne znam? Nedajbože.
ne znam? Nedajbože.Kasnije u Ženevi engleski grof nudio mi kule i gradove,, ali kako sam odbila biti dio francuske buržoazije, tako sam odbila biti i engleska lady, sudbina mi odredila da postanem muslimansko, arapska snaha, pa dopisnica “muslimanske” televizije u Sarajevu.
Je li sve određeno još i prije mog rođenja?
Imaju li veze s tim muslimanski /bosanski geni moje bake Emine, od Orašja? Jesu li Eminini bosanski geni nadvladali onaj drugi dio etničkih gena? Govorili su da sam fizički njezina kopija.
PUNO KASNIJE, u ratu, kada Emine više nje bilo, shvatila sam da jesu, ali po visoku cijenu: veliki dio i uže i šire obitelji više nije htio ni razgovarati sa mnom, jer sam “prešla na muslimansku stranu, ” a zanemarila onu drugu-srpsku. Nisam popuštala, moj odgovor im je bio da ne pucaju iz Sarajeva na Pale, već da s Pala razaraju Sarajevo.
SJEĆANJA, SJEĆANJA…. Na što sve podsjeti, vrati unatrag misli jedna pjesma. Divni stari, neuništivi RADIO, na kome bih ostala do penzije, da nije došla “neovisna i samostalna” i njezina demokracija.
“Na te mislim….. .” Često mislim na te nekadašnje dane. … Jesam li tada i tada donijela ispravnu odluku, jesam li kriva za prerani “odlazak” jednog mladog francuskog buržuja, za razočaranje jednog engleskog grofa, za “prelazak na muslimansku stranu?”
Ili sam samo slijedila svoj – MEKTUB? Svoju zvijezdu sudbine?
Ne znam, ali znam da bih sve ponovila.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba
