Mojih ratnih anegdota koliko hoćeš, evo jedne na moj račun. Došla ja u još ratni Bihać, i prvo što doživim :general me “optuži” da sam mu napravila demobilizaciju, jer su borci s linija došli da vide “tu haubicu iz Zagreba.” Svijeta k’o da su demonstrcije
Bilo relativno mirno, pa me general poveo da mi pokažu nekakvo oružje koje su zarobili od četnika, da imam za izvještaj.
Gledamo nekakve željezne grdosije, a ja k’o iz topa: koliko to imaš tenkova? Dobar plijen.
A on će :” Majko moja, ko meni piše ratne izvještaje?! Curo, nisu to tenkovi, to su prage.”
Šta ja znam što su prage, što tenkovi..
U izvještaj ušle prage, ali morala sam ga malo “pojačati, ” pa sam pragama još dodala i one tenkove, koje sam samo ja vidjela, a onda mi se još činilo zgodno dodati i “nebrojenu zaplijenjenu municiju” da bih mogla izvijestiti da “5. Korpus, koji je zaplijenio velike količine naoružanja od agresora koji su masovno bježali, ili se predavali, sada više nego dobro naoružan kreće u konačno oslobođenje i Bihaća i Krajine, silovito potiskuje agresora, “usput” oslobađa i dijelove Hrvatske, pukla bi da to nisam napisala, i još svašta nešto….
Koji dan kasnije, zove me, dobro raspoloženi gen. R. Delić, kaže da su moji tenkovi, prage i “sve čudo municije,” dobro djelovali na borbeni moral, ne samo u Krajini, a i narodu dali neku nadu, ali ipak pita me pita koliko sam čega dodala, jer general mu u izvještaju “nije spominjao nikakve tenkove?
Ja dodala?
Kaže, dobro, dobro, ti i korpus već oslobodili Krajinu. Kažem, generale, pa je l’ 5. Korpus “sila nebeska,” ili nije.
Ako sam malo i glumila “goebbelsa,” baš me briga, isplatilo se. Cilj je opravdao sredstvo.
I u tom ratnom Bihaću osjećala sam se zaštićenije od engleske kraljice, koraka nisam mogla napraviti a da oko mene, nije bilo bar 5,6 stasitih Krajišnika, po komandi.
***
Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici “Kolumne” su isključivo lični stavovi autora tekstova i ne odražavaju stavove redakcije portala vikici.ba