Uskrünji otok (pupak svijeta)

Dr. Enver Imamović

Najusamljeniji otok na zemaljinoj kugli. Otkriven tek u 18. stoljeću. Zatečeni stanovnici koji su vodili život kamenog doba. I kao takvi, podizali su kamene statue bogovima visine današnjih nebodera.

Jedan od najzagonentnijih otoka na zemljinoj kugli je Uskršnji otok ili kako se još zove “Pupak svijeta”. Moreplovci su ga otkrili na Uskrs po čemu je dobio ime. To je najusamljenijim otokom na svijetu, smješten u beskrajnim vodenim prostranstvima Tihog oceana. Najbliže naseljene tačke mu je polinezijski otok Papete, udaljen 2.700 km, a onda južnoamerička obala, udaljena 3.600 km. Otok je vulkanskog porijekla, nastao prije nekih milion godina, s površinom od svega 118 km². Naseljen je hiljadama godina populacijom čije porijeklo nije sasvim odgonetnuto. Na njemu se razvila svojevrsna kultura koja svojim sadržajem i porijeklom predstavlja veliku zagonetku za učenjake.
Domorodački naziv otoka glasi Te-Pito-te Henua, što znači “Pupak svijeta”, dok ga pacifički Polinežani nazivaju Rapanui. Otkrili su ga holandski morepolovci na Uskrs 6. aprila 1722. pa zato “Uskršnji otok” (Isla de Pascua). Svijet se za njega zainteresirao tek pod konac 19. stoljeća zbog genocida kojem su bili izloženi njegovi domoroci. Gusari i trgovci masovno su ih hvatali i odvodili u Ameriku gdje su prodavani kao robovi. Godine 1862. od ukupno 2000 koliko ih je tada bi, odvedena je polovica, i to samo muškarci. Među njima su bili i njihovi svećenici, pa i njihov tadašnji kralj.
Godine 1870. od preostalog stanovništva prodano je nekoliko stotina na otok Tahiti da kao robovi rade na plantažama. Uz sve, bijelci su im donijeli zaraze: gubu, boginje, gripu i druge bolešćine koje su na koncu skoro istrijebile preostalo stanovništvo. Godine 1880. ostalo ih je svega dvije stotine. Takav nehuman odnos prema tim jadnicima konačno je skrenulo pažnju svjetske javnosti pa je pod njenim pritiskom Čileanektirao otok u čijem je sastavu i danas. Proglašen kulturno-historijskim spomenikom i baštinom svjetske kulture. Nakon toga su otok počele posjećivati brojne naučno-istraživačke ekspedicije od kojih je svaka dala svoj doprinos potpunijem poznavanju ovog zabačenog kutka zemljine kugle. Svoj doprinos je dala i bosansko-hercegovačka ekspedicija koja je tamo boravila 2002. godine.

Ostatak potonulog kontinenta?

Članovi ekspedicije na Uskršnjem otoku
Članovi ekspedicije na Uskršnjem otoku

Uskršnji otok predstavlja veliku geomorfološku i kulturno-historijsku zagonentku pa je zbog toga izazvao veliki interes učenjaka. Vjerovalo se dugo vremena da predstavlja ostatak nekadašnjeg potonolug kontinenta koji se nekoć nalazio u prostranstvima Tihog oceana. Po nekima, na njemu su živjeli ljudi visokorazvijene civilizacije od kojih vuku korijen kulture stare Indije, Kine, Sumera, Srednje i Južne Amerike, dok se najdirektniji sačuvani njeni ostaci još uvijek nalaze na ovom otoku. Taj hipotetički potonuli kontinent jedni su nazvali Lemurija a drugi Terra incognita australis. (Nepoznata južna zemlja).
Po teoriji engleskog arheologa Mac-Milla Brown-a, Uskršnji otok je narodima potonulog kontinenta služio kao groblje za njihove vladare i svećenike. Ima i drugih sličnih teorija koje spadaju ui oblast fantastike. Novija arheološka i geološka istraživanja bacila su više svjetla na njegov postanak prošlost.
Geolozi su dokazali da je Uskršnji otok nastao prije nekih milion godina djelovanjem snažnih podvodnih vulkana. Na njemu se nalazi najveći vulkanski krater na svijetu, širok preko 2km. Poseban interes izazivaju brojni, jedinstveni spomenici koji pokazuju da je nekada ovdje cvjetala visoka kultura bogatog sadržaja. Uz ostatke astronomskog opservatorija, hramova, grobnica i spomenika pismenosti, posebnu vrijednost predstavljaju ogromne kamene statue. Uz grandioznost, skreću pažnju i zbog izgleda. Prikazuju ljude čudnog izgleda: sa ušima dugim do ramena a na glavama je tijara (kapa) cilindričnog oblika načinjeni od crvenog kamena. Pojedini primjerci tih kolosa dosežu visinu čak i do 22 metra, a teže i do stotinu tona. Prvi istraživači izbrojali su ih 600. Svi su postavljeni na morskoj obali okrenuti prema na pučinu.
Njihov položaj s pogledom na mor predstavlja dodatnu zagonetku. Po nekima, stanovnici ovog otoka su na taj način iščekivali dolazak bogova s mora koji su ih nekada davno posječivali i donosili im blagodati, s obečanjem da će im opet doći. Spomenimo da su isto predanje imali Azteci u starom Meksiku i još neki stari narodi.

“Kipovi koji hodaju”

Kuriozitet ovih kamenih kolosa je taj što su izrađivani kamenim alatkama jer na otoku metal nije bio poznat do dolaska Evropljana. Kamen od kojeg su tesani je vulkanskog porijekla i veoma je tvrd. Kamenolimi se nalaze na visokom brdu usred otoka. Nevjerojatna je i sama pomisao da su pomoću malih kamenih klinova uspijevali izrezati iz kamene mase blok duži od 20 metara a težak i do stotinu tona. Onda ga istesati u ljudskom obličju, potom ga od kamenoloma sa visokog brda dopremiti do obale i tu uspraviti i postviti na visoki kameni postament.
Kada su se prvi istraživači raspitivali o ovome kod najstarijih domorodaca otoka kako je to rađeno, ovi su im ispričali nevjerojatnu priču. Kolosi se nisu prenosili ljudskom snagom niti je korišćena tehnika. Govorili su, da su ih njihovi preci prenosili pomoću “manea”, to jest pomoću duhovne snage. To su izvodili njihovi svećenici, odnosno, vraći, kojisu posjedovali božanska znanja i umijeće. Zanimljivo je da su ista objašnjenja imali i stari Egipćani za gradnje tamošnjih piramida.
Arheolozi se, dakako, nisu zadovoljili ovakvim objašnjenjem pa su poduzeli sistematska istraživanja, prvo na kamenolomima gdje je vađen kamen za njih i gdje su klesani, a onda na obali mora gdje su postavljani ti kolosi. Pronađeno je na hiljade kamenih sjekirica, klinova i drugog kamenog oruđa, a onda podzida, rupa i drugo što je upućivalo na način kako su domoroci to izvodili. Uglavnom, sve se obavljalo na krajnje primitivan ali krajnje efikasan način. Inženjeri i fizičari su pojasnili da je zaista moguće izraditi te kolose s kamenim oruđem i arheolozima su predložili da izvedu eksperiment.

Eksperimente je izvedeno 1956. godine. Plan je bio da se izradi identičan kolos isključivo s kamenim oruđem, istim onakvim kakvo su nekada upotrebljavali domoroci. Potom ga je trebalo dopremiti na obalu i postaviti na postament gdje se i danas nalazi na stotine kolosa koji su u prošlosti ovdje dopremljeni i postavljeni.
Eksperiment je bio izuzetno složen. Uz sve pokušaje izgledalo je da je nemoće ostvariti plan. A onda je zatražena pomoć od mještana – potomaka onih koji su u prošlosti izradili na stotine ovakvih kolosa, i ovi su se odazvali. Prionuli su, i s kamenim oruđem istesali su kolos. Za vuču do obale i postavljanje kolosa na postament trebala je sva sila poluga, podupirača i debelih konopaca. U tome je učestvovalo sve sposobno muško domorodačko stanovništvo, i ekperiment je uspio. Pokazalo se da je moguće uz pomoć kamenih sjekirica, klinova i nareckanih kamenih pila iz utrobe zemlje i kamene mase izrezati stup dovoljne veličine a onda ga oblikovati zatim s polugama, konopacima i vučom uz pomoć ljudske snage dopremiti ga na obalu i uspraviti.

Astronomski opservatorij kamenog doba

Članovi ekspedicije u Čileu odakle su avionom došli na Uskršnji otok
Članovi ekspedicije u Čileu odakle su avionom došli na Uskršnji otok

Kipovi Uskršnjih otoka su podizani kroz dugo vremensko razdoblje. Danas se sasvim pouzdano zna da predstavljaju domorodačka božanstva. Dokazano je i to da su u njihovoj religiji glavnu ulogu imali astralni kultovi. Obožavanje sunca je predstavljalo najvažniju kultnu manifestaciju. U tu svrhu su građene ogromne platforme slične oltarima, čija orjentacija savršeno odgovara stranama svijeta, odnosno pravcu izlaska sunca, kratkodnevnici, ravnodnevnici i dugodnevnici. Na najvisočijem otočkom uzvišenju bio je izgrađen solarni opservatorij sa kamenim instrumentima koji su precizno određvali kretanje sunca i drugih nebeskih tijela. Sve je građeno savršenom megalitskom tehnikom kakva se ne susreće ni na jednom drugom pacifičkom otoku. Najbliža je tehnici gradnje kakvu nalazimo kod nosilaca južnoameričkih civilizacija.

Pismo s kraja svijeta

Da je riječ o narodu visoke civilizacije potvrđuje postojanje pisma. Prvi evropski posjetioci ovog otoka evidentirali su hiljade pisanih spomenika, od kojih se do danas sačuvalo svega dvadesetak. Ispitivanja su pokazala da su postojala dva sistema pisma. Jednim su pisali vladari i svećenici, odnosno pripadnici gornjeg staleža, a drugim običan narod. Još je uvijek nejasno da li je ono autohtoni izum ili je nastalo pod stranim utjecajem.
U starije vrijeme neki učenjaci su iznosili uvjerenje da pismo s Uskršnjeg otoka vuče korijen iz kineskog pisma, dok su drugi sugerirali da je poteklo od nekog zaboravljenog pisma kojim su se služili narodi nestale pacifičke civilizacije. Kasnije se ispostavilo da je ustvari ono najsličnije staroindijskom pismu koje su koristili nosioci kultura Mohendžo Daro i Harapa u dolini Inda.
Filolozi Č. Loukotka i G. de Hevesy su identificirali čak 160 identičnih znakova koje je koristilo pismo sa Uskršnjeg otoka i ona iz Indije. Na osnovi toga su zaključili da je ustvari riječ o istom pismu. Ovaj teza je izazvala priličnu sumnju u naučnim krugovima s obzirom na činjenicu da je Uskršnji otok udaljen od Indije hiljade kilometara, kao i to da vremenski razmak između tih kultura iznosi čak 5000 godina. Havesy, tvorac ove teorije, objašnjava da su ustvari oba ta pisma nastala od nekog arhajskog, kojem se za sada ne zna ime, kojim se pisalo na prostoru između Indije i Pacifičkog oceana, možda na Novom Zelandu kao i u zemljama koje su potopljene u tom regionu. To su sve hipoteze pa pitanje porijekla pisma sa Uskršnjeg otoka i dalje ostaje otvoreno.

Moreplovci kamenog doba

Veliku zagonetku Uskršnjeg otoka također predstavlja porijeklo njegovog stanovništva, kao i vrijeme kada se ono ovdje naselilo. Zna se da je naseljavanje pacifičkih otoka započelo prije nekoliko desetina hiljada godina, još u vrijeme kada je čovjek od plovila poznavao samo splav. Problem Uskršnjeg otoka je, međutim, u tome što se njegovi stanovnici kulturno i rasno vidno razlikuju od ostalih pacifičkih naroda koji su u tom pogledu dosta srodni. Jedini je mogući zaključak da su se stanovnici Uskršnjeg otoka doselili iz nekog drugog dijela svijeta koje rasno i jezički ne pripadaju polinezijsko-malajskoj grupi naroda.
Aanaliza njihove arhitekture, umjetnosti i religije pokazuje najveću sličnost sa starim južnoameričkim kulturama, prije svega s onom iz Perua. Obožavanje sunca, klesanje gorostasnih kipova, megalitska gradnja, upotreba identičnog čamca od trstike i niz drugih sličnosti, veoma se veže za staru kulturu Aymara, koji su imali središte oko jezera Titicaca na peruansko-bolivijskoj visoravni. Može se pretpostaviti da je u davno vrijeme došlo do seobe jedne njihove grupe s peruanske obale koja ih je preko tihooceanske vodene pustinje dovela morska struja do Uskršnjeg otoka gdje su nastavili život na tekovinama svoje kulture.
Ovu teoriju podržavaju i botaničari. Oni su ustanovili da jedino na Uskršnjem otoku od svih pacifičkih otoka raste posebna vrsta slatkovodne trstike (totora), koja uspijeva još samo u Južnoj Americi, i to oko jezera Titicaca, gdje je bilo središte aymarske kulture. I na jeseru Titicaca kao i na Uskršnjem otoku su se od te trstike izrađivali lahki čamci na potpuno isti način i istog oblika.

Ekspedicija “Kon Tiki”

Teoriju o vezi Uskršnjeg otoka i Južne Amerike mnogi učenjaci su primili s rezervom s obzirom na ogromno vodeno prostranstvo koje dijeli ta dva dijela svijeta. Nisu mogli vjerovati da bi ljudi kamenog doba bili kadri preći ogromni ocean s malim i nesigurnim plovilima, odnosno splavovima ili čamcima.
A onda je izveden jedinstven eksperiment, poznat pod nazivom “Ekspedicija Kon Tiki”. Šest odvažnih Norvežana predvođeni Thorom Heyerdahlom, krenulo je 28. aprila 1947. godine sa obala Perua u pravcu Uskršnjeg otoka na primitivnom splavu sastavljen od devet debala, vezani užetima od konoplje. Za 99 dana ekspedicija je prevalila vodeni put dug 7.300 km, i sretno stigla na pacifički otok Raroju, bez vesala, nošeni uglavnom morskom strujom.
Na ovaj način dokazana je teorija da su stanovnici Uskršnjeg otoka na isti način mogli stići sa obala južne Amerike prije hiljade godina noseći sa sobom tekovine svoje kulture. Ovaj eksperiment je ujedno otvorio niz drugih pitanja koja se odnose na veze i korijene starih svjetskih civilizacija na raznim stranama svijeta.

Dugouhi i kratkouhi

Krater vulkana na otoku u koji smo se spuštali radi snimamanja
Krater vulkana na otoku u koji smo se spuštali radi snimamanja

Život na Uskršnjem otoku je tekao mirno sve do 1100. godine kada je najednom zamro. Veliki broj nedovršenih gradnji i dopola isklesani kipovi upućuje da su se zbili neki događaji koji su prekinuli razvoj dotadašnje civlizacije i života. Ranije se mislilo da je stanovništvo pomorila epidemija ali se kasnije uspostavilo da je došlo do invazije novih stanovnika što je izazvalo rat u kojem su starosjedioci bili istrebljeni.
Doseljenici su preuzeli mnoge tekovine starosjedilaca. I oni su podizali slične statue, mada manjih dimenzija, dok je u religiji napušteno obožavanje sunca. Uveden je novi kult koji se sastojao u obožavanju čovjeka-ptice. A onda je pod konac XVII stoljeća otok ponovo doživjeo invaziju, ovaj put od strane Polinežana, predaka današnjeg dominantnog stanovništva ovog otoka.
U njihovom predanju sačuvalo se sjećanje na dva naroda koji su ovdje živjeli u slozi i miru, mada su govorili različitim jezicima. Potom je izbio građanski rat. Predanje kaže da je to bio sukob između “dugouhi” i “kratkouhi” u kojem su istrebljeni prvi. Navodno, bio je pošteđen samo jedan njihov pripadnik kako im se ne bi satrlo sjeme. Njegovi potomci i danas žive na otoku.
Arheolozi su na raznim stranama otoka pronašli velili broj strelica, kopalja i tragova požara sa skeletima, što upućuje na ratno pustošenje o kojem govori predanje. Tako se i na ovom primjeru pokazalo da predanja predstavljaju dragocijen izvor za proučavanje davno nestalih civilizacija.
I bosanskohercegovačka ekspedicija je 2001/2. godine učestvovala u istraživanju ovog otoka, u sastavu : Enver Imamović, Ahmed Bosnić, Boris Kovačević i Mirza Pepić. To je bilo u sklopu puta oko svijeta rutom: Sarajevo-Zürich-Kopenhagen-London-Južna Amerika -(Peru-Bolivija-Čile-Uskršnji otok-Tahiti-Novi Zeland-Hong Kong-Zürich-Sarajevo. Putovanje je trajalo preko dva mjeseca. Na Uskršnjem otoku smo se najduže zadržali da bi obavili planirana istraživanja u suradnji s kolegama iz mjesnog muzeja.
Urađeno je sve ono što je bilo zacrtano. Spuštali smo se smo se i u kratere dva ugašena vulkana od kojih je jedan krater širok 2 km. Oba su ispunjena vodom i ozgledaju kao mala jezera.

Kolosi na jednoj od obala otoka
Kolosi na jednoj od obala otoka

U nastavku putovanja desile su nam se neke stvari koje su bile mnogo složenije od onih koji se obično dešavaju na ovakvim putovnjima. Sa Uskršnjeg otoka krenuli smo za Tahiti koji se nalaziu u srednjem Pacifiku. Otok poznat iz mnogih filmova, posebno iz kultnog holivudskog filma s Marlon Brandom “Pobuna na brodu Baunti”. Sletjeli smo na aerodrom, i tu su nastale nevolje. Na kontroli pasoša kažu nam ne možemo ući na otok bez vize. Pokažemo u pasošima da je imamo a oni: to je viza za Francusku ne za Tahiti. O čemu se radilo. Zaista, imali smo francusku vizu koju smo dobili u francuskoj ambasadi u Sarajevu, jer Tahiti su nekadašnja francuska kolonija. U ambasadi su nam zvanično rekli da francusla viza svakako vrijedi i za Tahiti.
Na aerodromu na Tahitiju kažu nam da viza ne vrijedi i da moramo imati njihovu. Čekajući u redu za pregled pasoša pročitali smo natpis da putnicima iz Evropske zajednice ne treba viza, a putnici iz drugih zemalja mogu je dobiti na licu mjesta i kontrolnoj policiji se na to pozovemo. Jedan od njih odnese pasoše a mi da sačekamo. Nije dugo trajalo, vrati se i kaže ne možete dobiti vize niti ući na otok jer imate bh pasoše. Bilo nam je jasno zašto jer smo nešto slično imali i na bolivijskoj granici. Tamo je problem riješen ako da smo policajcu dali po 200 dolara i krenuili smo dalje. Ovdje je bilo drugačije. Putnici koji su došli s nama u avionu već su otišli ostali a mi smo ostali sami. Na pitanje šta da činimo rekoše nam da sačekamo sutra i da ne smijemo napustiti aerodrom. Izvukli smo vreće za spavanje, našli kutak i utonili u san.
Rano ujutri probudio nas je aerodromski policijac. Odveo nas u ured i kaže: Dobili ste vizu koja vrijedi tri dana, nakon toga morate napusiti otok. I da ne dužimo, stvari su se ovako dalje odvijale. U gradu smo otišli u avionsku agenciju da rezerviramo kartu za Hon Kong odakle smo imali kupljene karte za Evropu. Sapće nam da nemaju let za Hon Kong, a za druge detinacije ne možemo dobiti karte bez ulaznih viza dotičnih zemalja. Pitamo šta da radim. Službenica samo slijejegne ramena i tim je razgovor bio završen. Potom smo išli na druge adrese, objašnjavali našu situaciju, i na jednom mestu daju nam savjet: jedina vam je mogućnost da se vratitet na Uskršnji otok a potom u Čile i nazad u Evripu. Dakle nazad istim putem kojim smo došli do Tahitija. Nije bilo drugog izlaza nego tako riješiti problem.
Ispostavi se, međitim, da ni to ne ide jer da bismo krenuli u tom smjeru trebala nam je prvo čilanska viza da bi ponovo ušli na Uskrđnji otok. Imamo je ali je bila jednoktatna, dakle ne vrijdi više. Kažemo otići ćemo u čileansku ambasadu i zatražiti vizu. Ispostavi se da ni to nije moguće jer na Tahotiju nema njihove ambsade a najbliža je na Solomonskim otocima udaljeni od Tahitija hiljade kilometara.
Situacija je bila već zabrinjavajuća. Treći dan u policiji nam saopće da imaju izvanredni avion za Aucland na Novom Zelandu. Odletjeli smo tamo u nadi da ćemo odatle lakše do Hong Konga. Sletimo i opet isti, još teži problem. Kad su vidjeli bosanske pasoše ponašali su se kao da ispred njih stoje svjetski teroristi. Da spomenemo da je upravo tih godina Bosna u svijetu slovila kao da je, tobož, puna terorista.
Ni ovdje nismo mogli napustiti aerodromsku zgradu. Bili smo stalno pod prismotrom zaduženog policajca. Dobra stvar je bila ta da je aerodromska zgrada tako uređena i opremljena kakvu nigdje na svojim putovanjima nismo vidjeli. Čekaonice i druge prostorije za putnike su pravi saloni sa kaučima. Tu smo ugodno provodili dane. Čak su nam dali bonove da se besplatno hranimo u aerodromskom restoranu. Omogučili su nam i to da koristimo dnevni aerodromski hotel, ukoliko nam noću nije bilo udobno na kauču u čekonici.
Nakon nekoliko dana saopće nam: Kako nemate vize za okolne zemlje, imate sreću da sutra polijeće čarter (izvanredni avion) za otok Bali. koji tamo ide da pokupi njihove turiste. Naime, upravo u to vrijeme došlo je do zategnutih odnosa između Indonezije i Novog Zalanda zbog granica i sve avionske veze s tom zemljom su bile obustavljene. I tako se našao se spas. Ukrcali smo se i došli na otok Bali. Izmučeni događajima odlučili smo da se zasluženo odmorimo u ovom prekrasnom turističkom tropskom dragulju. Bio je to naš drugi boravak u ovom mjestu. Prvi put je bilo tokom ekspedicije na Tibet kada smo pješice preko prijevoja Himalaja došli u Nepal a odatle napaćeni došli na Bali da se oporavimo
U iznijetom je kratki opis doživljaja s naše putovanja oko svijeta sa segmentom događanja vezanim za otok Tahiti i Novi Zeland. Neke druge prilike bit će govora o doživljajuma u dzunglama Amazonije, zatim na Andama u vrijeme kada su tamo djelovale razne naoružane političke odmetničke bande koje su hvatale turiste i uz veliki otkup dotičnih zemalja puštali ih na slobodu, itd.

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …