U posjeti Gati Ilidži 1888. godine

Gata Ilidža osamdesetih godina
Gata Ilidža osamdesetih godina

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. godine, deset godina kasnije 05. oktobra 1888. godine, Ivan Devčić učitelj iz Gospića (1857-1908) u svojim „Putnim uspomenama“ piše:

Od mosta (Tržačka Raštela o.p.) krenusmo na desno. Tuj se naime cijepa cesta: jedna vodi u Ca­zin, a druga u Rujnicu i Ilidže. Put od mosta do Ilidža vrlo je tegotan. Vodi doduše cesta, koju za nuždu sagradiše poslije okupacije ; ali je takova, da bi ti, vozeći se njom, i crtalo, da si ga progutao, prokuhalo. Najprije ideš prilično rav­nom cestom uz desnu obalu Korane, ali čim predješ mostić preko potoka Toplice, koja tuj u Koranu utječe, moraš uzbrdice. Po uzkoj cesti ima kamenja ko umetaljke velika. Lijevo i desno bregovi, obrasli mladom hrastovinom, ljeskom i jalšom. Gdje gdje proviruje na desno izmed zelenila po koja bosanska potleušica. Tamo vidjaš mjesto, gdje da je stajao grad Bugar, koga da su Bugari sagradili. Sunce je pošteno pripeklo u tom sklopu, pa se cmariš ko u krušnoj peći. Vidik ti je otvoren samo na desno; lijevo u Bosnu ne možeš zirnuti, jer se uzdižu bregovi, nastavci Pogledala. Nakon pol sata dodjosmo na mjesto, odkud ti puca vidik na Bosnu. Nazrijevaš Peći, cazinske džamije, minaret, Cazinsko Bilo, Lipsan planinu sa Gomilom, podno koje je Krupa; desno pase ti se oko na Goloj Plješivici. Pred tobom na koju stotinu koraka leži bosansko seoce Rujnica sa pravoslavnom crkvom sv. Konstantina i Jelene. Čudnovat je zvonik kod te crkve. Pred vrati udareni su ogromni stupovi u zemlju, koji nose krović, pod kojim su zvona. Biti će uzrok, da takov zvonik imaju, taj: Turci upalili su Rujnicu, kad se bili digli g. 1878., jer je tuj raja prebivala, pak je morala i crkva planuti. Kasnije nijesu imali valjda čim da valjan zvonik sagrade. U Rujnici je poznati Pozderac imao najviše svojih kmetova. Iz Rujnice vodi cesta pod nogu. Ukaže ti se gorska kosa „Gata“, podno koje se nalazi maleno seoce Ilidže (Toplice).

Za četvrt sata dodjosmo na trošan kameniti most, koji vodi preko Toplice. Lijevo i desno puklo nešto polja, zasijana kukuruzom. Obale potoka obrasle su rakitom. Od mosta zakrenusmo na desno, te nas eto za koji čas u mjestancu samom. Prošav kraj nekoliko kućarica, spletenih od šiblja, omazanih ilovačom, stupismo na ravan prostor, na kom se nalazi kupalište. Upravo podno lagodna brežuljka uzdiže se dosti solidno sagradjena jednokatnica, okrenuta pročeljem prama iztočnoj strani. Prizemno su tri sobice za stanovanje, a dvije za kupanje, dočim su pod krovom opet tri sobe za stanovanje. Sve je čisto, uredjeno, objeljeno. Poseban je prostor ili izba za mužkarce, a poseban za ženskinje, gdje se kupaju. Tko se želi oku­pati, mora platiti 10 novčića. Gosti, koji će duže vremena da ostanu, moraju so­bom sve potrebno ponijeti, jer u kupalištu dobiju   samo sobu, za koju se čini mi se – 10 novč. dnevno plaća.

Vlastnik je kupališta Ibrahim Efendija Delić, Hrvat muhamedanske vjere. Ovisok je to čovjek, ravna, ohola – rek bi drzka – držanja, obučen u tursko odijelo, s fesom na glavi. Besjeda mu teče umiljato, gladko ; godi ti čuti čistu hrvaštinu, kojom Ibrahim sbori. Uslužnošću, i to onom neprisiljenom, povede nas u izbu, iz koje je čas prije izišao neki gost. Čim su se otvorila vrata, zalapi nas topla vodena sapa (para), a u nas udari vonj po sumporu.

Sprijeda je malen pro­stor, gdje se odjeća ostaviti može, a odatlen vode nekolike stepenice u izbu, dugu 3, a široku 2 metra, u koju dopire svjetlo kroz okance razi vanjskoga tla. Lijevo i desno namještene su nizke klupe ; pod je daskami popodjen, a na jednom mjestu vidiš, kako se dižu puljci (mjehurići). Tud vrije voda unutar, te je ima u izbi do koljena. Toplina joj je oko 30° R., a bistra je ko ribje oko. To je odjel za muž­karce. Odjel za ženskinje jest nuz ovaj prvi, a dijeli ga pregrada od dobro sbijenih dasaka.

Vode mora uvijek da bude u istoj visini, a da se to omogući, nači­ njena je u visini površine vode cijev, kojom suvišna voda odtječe. Ta teče stružicom u neku jamu obijenu postrance daskami. U tu se jamu silazi niz stepenice. Tuj se kupaju oni, koji ne mogu 10 novč. platiti za kupanje u kući. Odtud teče voda dalje, tvoreći potok Toplicu, koji utječe u Koranu.

Malo dalje od kupališta načinio je Ibrahim neku vrst primitivna paviljona, kog okružuje stabalje jalše. Lijevo i desno kraj paviljona izviru dva vreoca, koja su mljačkasta. Oba teku u Toplicu. Dalje je jedno vreoce, kojeg se voda može uži­vati, jer je dosti hladna. U tom paviljonu porazgovorismo   se sa Delićem.

Alaj se mudračina umije podrugivati! To je osjetio i neki Likota, seljak izpod Velebita, koji zavirio u kupalište.

I ja bih rado vidija ote teplice, jer nisam nikad u životu bija u njima, reći će on Deliću.

Hajde, pa vidi, reći će mu smijuljeći ovaj.

Kad Likota pomolio glavu u onu izbu, sunu topla sapa, a on će, prešav rukom preko lica, sasvim mirno Efendiju upitati :

A odkud se pali pod ovu vodu, kad je ovako tepla ?

Efendija ga pogleda, stisnu usne, te će :

Taman kod Sarajeva. I Efendija se poče smijati. E, vidi se, da nijesi pravi Hrvat, kad tako govoriš. Ma već, si ostario, a pitaš ko malić kaki.

I on mu stane tumačiti onako, kako je najbolje znao, a moj Likota samo maše glavom, begenajući mu.

Što je u Ilidžah žitelja Prorokove vjere, spada pod hodžu u selu Gati, gdje je džamija. Gata leži iza istoimene gorske kose.

Poslije odmora od jednog sata krenusmo istim putem u Kršlje. Efendija pruži nam ruku, te će:

Vira je, jako bih želio, da ste ostali još koji čas, da se bratski razgovorimo. I meni je bilo žao odići, jer je Efendija bio počeo o svojem doselenju pripovijedati.

Izvor: Napredak, 10. studeni 1888. godine

Comments

comments

Provjerite također

Bosanski Franjevci – Sedam stotina godina sa Bosnom i njenim narodom

Bosanski franjevci su se toliko srodili s Bosnom da ih podjednako cijene kako njihovi vjernici …