Sudbina prvih ekspedicija i istračivaöa južne Amerike

Dr. Enver Imamović

Sa 200 vojnika na imperiju koja je zapremala trećinu kntinenta. El Dorado – neispunjeni san hiljade nestalih, propalih i unesrećenih avanturista.

Najveće avanture, stradanja i pogibije koje su odnijele na hiljade života, vežu se za misterioznu zemlju El Dorado koja se po predanju nalazila u prostranstvoma Južne Amerike. Odmah po otkriću američkih kontinenata počele su se širiti priče o nekoj bogatoj zemlji u kojoj ima toliko zlata da se lopatama zgrće. Mnogi su je tražili ali je nisu nikada našli.
Bilo je više verzija te priče. Po jednoj od njih, negdje iza planinskog masiva Anda u Južnoj Americi, nalazio se grad u kojem je sav inventar po hramovima i palačama od zlata. Po drugoj, u jednom svetom jezeru svako jutro pri izlasku sunca kupao se svećenik hrama boga Sunca da sa sebe spere zlatni prah. Pri tome su u vodu bacani zlatni predmeti kao dar bogu, u tolikoj količini da je jezero puno zlata.
Jedna verzija priče, pak, kaže da se pored lagune (jezera) nalazi hram boga Sunca ukrašen zlatnim pločama, smaragdima i draguljima, koji su u unutrašnjosti raspršavali odsjaj sunčevih zraka na takav način da se doima kao da je sve u plamenu. U vrtu hrama je na stotine zlatnih kipova posvećeni bogu Sunca. Vladar te zemlje, koji se zvao Manoa, živi je u palači u kojoj su i zidovi od zlata itd.

Sve je počelo s Pizarom

Cortezovo osvajanje Meksika i blago koje je tamo nađeno, a onda Pizarovo osvajanje države Inka i stečeni plijen koji je zasjenio onaj iz Meksika, pokrenulo je more avanturista koji su pošli na neizvjesan i rizičan put u potragu za zemljom o kojoj su kolale priče da je puna zlata. Bili su uvjereni da će se baš njima posrećiti da pronađu tu zemlju, da će se dočepati tog blagi time riješiti sve svoje životne brige.
Među onima koji su se odlučivali za avanturu bilo je pripadnika svih zvanja i staleža, od propalica, kockara i vojnika, do plemića, liječnika, svećenika i učenjaka. Krenulo je na stotine ekspedicija svih vrsta. Iza jednih su stajale zvanične vlasti i vojska, iza drugih crkva, iza trećih pojedina društva, udruženja građana i sl. Bilo je slučajeva da su pojedinci kretali sami za svoj račun. Svima im je bio zajednički cilj: pronaći zemlju zlata El Dorado i dočepati se basnoslovnog blaga.
Većina tih ekspedicija nije se nikada vratila.Nestale su bestraga u bespućima Anda i u neprohodnim amazonskim džunglama i močvarama. Završili su na najstrašniji način. Jedne su pokosile tropske bolesti, drugi su izdahnuli od ugriza otrovnica, a treće su rastrgale zvijeri ili su ih pobili urođenici.
Južnoamerički kontinent je dugo vrema bio potpuna nepoznanica za suvremeni svijet. Avanturisti koji su polazili u potragu za zlatom u isto vrijeme su bili njegovi prvi istraživači. Tada se nije znalo ni za Ande ni za Amazon, gdje je džungla a gdje pustinja.
Kroz kakve su teškoće prolazili ti pioniri pokazuje podatak da se prva potpunija geografska karta Južne Amerike pojavila tek 1580. godine. Napravio ju je izvjesni Juan Martinez. Koliko se, međutim, i tada malo znalo o ovom kontinentu govori to da na njoj nije bio označen čak ni ogromni planinski masiv Anda. Na karti iz 1582. rijeka rijeka Amazon je predstavljena tek malom linijom u vidu mnogorepe zmije, iako je riječ o najvećoj rijeci južnoameričkog kontinenta.
Na tim prvim kartama prostrana oblast koja se stere između Anda i Atlantika označena je imenom “Provincial del Dorado” (Zlatna pokrajina). Čak je na karti iz XVIII stoljeća oko Kordiljera nacrtana ogrlica od zlatnih i srebrenih perli koje zahvaćaju prostor sve do Venecuele. To govori da je sve donedavno bilo prisutno uvjerenje da se u tom dijelu Južne Amerike nalazi zemlja u kojoj se zlato i dragulji kupe lopatama. Shodno tome je i nazvana tako – El Dorado, što u prijevodu doslovno znači “Zlatom bogata zemlja”. Iako se o njoj mnogo pisalo i govorilo, niko nije znao reći gdje se ona tačno nalazi mada su među zainteresiranim kružile i prodavale se kojekakve mape u kojima je bila ucrtana. Pa ipak, bez obzira na to, o njoj su se širile priče poput groznice i mnogi su pošli na na put bez povratka sa željom da je nađu.

Istraživači – pljačkaši

Francisco Pizaro, osvajač carstva Inka
Francisco Pizaro, osvajač carstva Inka

Nakon osvajanja Meksika i rušenja Aztečkog carstva, sva pažnja Španjolaca bila je usmjerena na južnoamerički kontinent. Godine 1524. Francisco Pizaro započinje istraživati zapadnu obalu Južne Amerike. Tokom boravka u Srednjoj Americi čuo je priču o bogatoj zemlji Piru koja se nalazila negdje duboko na jugu. Pizaro je već s prvog pohoda kada je bio dopro do obala današnje Kolumbije, donio toliko zlata da niko nije posumnjao u priču o još bogatijoj zemlji koja se nalazi južnije od Kolumbije. Tom pričom je bio očaran i kraljev namjesnik u Novom svijetu, pa je dao pristanak da Pizaro povede novu i bolje opremljenu ekspediciju.
Ovaj put Pizaro je s lađama dopro do obala današnjeg Ekvadora. Posvuda je pljačkao i opet je stekao ogroman plijen. U njemu je između ostaloga samo zlata bilo 840 kila, ne računajući ostalo. Po važećim propisima, od svega je izdvojena 1/5 koja je pripadala španjolskom kralju, onda dio za kraljevog namjesnika, a ostatak je Pizaro razdijelio sa svojim vojnicima.
Tokom boravka na ekvadorskoj obali Pizaro je od tamošnjih domorodaca čuo za neku bogatu kraljevinu Chimu, koja se nalazi južnije od njih. Španjolci su zaplovili i dođu do bogate i napredne zemlje sa gradovima punim palača, piramida, lijepo uređenih ulica, parkova, i na stanovnike koji su živjeli visokociviliziranim načinom života. Španjolci su bili lijepo primljeni, i od domaćina saznaju da su tek nedavno bili pokoreni od kralja moćnog carstva Inka čija se prijestolnica nalazila duboko u unutrašnjosti zemlje, na visovima Anda.
Bilo je sasvim slučajno da su baš tada Inkini službenici obavljali regrutaciju tamošnje mladeži za vojsku svoga kralja. Od njih su dobili podrobnije podatke o velikoj državi Inka, o njenom kralju kojeg smatraju sinom boga Sunca itd. Španjolce se posebno dojmila priča o zlatnom prijestolju, o zlatnim idolima i drugom bogatstvu kojim obiluje ta zemlja. To je ošamutilo Pizara i njegove vojnike. Za njih nije bilo dvojbe kuda dalje krenuti i šta činiti.

200 ljudi ruši moćno carstvo

Kao iskusan vojnik, Pizaro je zaključio da bi bilo nesmotreno odmah poći u potragu za tim carstvom o kojem su mu govorili domoroci. Trebalo je ispitati situaciju, prikupiti potrebne podatke, razraditi strategiju i tek onda krenuti u nepoznato. Nije se, međutim, smjelo ni oklijevati jer bi ga drugi mogli preteći i prigrabiti ono o čemu je cijeli život sanjao.
Nakon završenih priprema 1532. godine krenula je najsmjelija ekspedicija koja je ikada postojala. Brojala je svega 200 vojnika a pošla je na kraljevstvo koje se u to vrijeme prostiralo od današnje Kolumbije na sjeveru do Čilea na jugu, i od pacifičke obale na zapadu, do gornjeg Amazona i Bolivije na istoku. Raspolagalo je vojskom koja je brojala više od 150.000 ljudi i materijalnim potencijalom koji je mogao izdržati rat od nekoliko godina.
Igrom slučaja, baš kada su Španjolci krenuli u dubinu tog kraljevstva, njegov kralj (Atahualpa), bio je daleko izvan prijestolnice koja se nalazila na Andama (Cuzco). Odmarao je u idiličnom banjskom mjestancu Cajamarca koja se nalazila daleko na sjeveru zemlje, pa su tako Španjolci na njega neplanirano naišli, što je ubrzalo razvoj događaja i pad kraljevstva.
Na vijest da dolazi neobična vojska čudnog izgleda (blijedoliki i bradati), i neobično obućena (čelični oklopi sa kacigama), naoružana oružjem koje grmi (puške), te kako sjede na neobičnim stvorenjima (konjima), što je do tada bilo sve nepoznato i neviđeno u Južnoj Americi, paraliziralo je Inke. Susret Pizara s kraljem Atahualpom bio je susret dvaju epoha, dva zasebna i vremenski udaljena svijeta.
Brzom padu kraljevstva Inka mnogo je doprinijelo praznovjerje i predanja u koja su Inke slijepo vjerovali. Pojavu Španjolaca su, naime, doveli u vezu sa jednom svojom starom legendom koja je govorila o njihovim bogovima koji su nekoć boravili među njima i naučili ih obradi zemlje, gradnji nastambi, preradi metala, dali im pismo itd., a onda su otišli na istok, uz obečanje da će se jednog dana vratiti. Po legendi, njihovi bogovi su bili bijele puti, bradati i naoružani oružjem koje “bljuje” vatru.
Izgled Španjolaca je po svemu odgovarao opisu bogova koje su Inke iščekivali. Bili su uvjereni da se legenda obistinjuje pa su u Španjolcima gledali bogove koji se vraćaju svom narodu. Nekoliko godina prije dolaska Španjolaca čuveni domorodački vrač Chalco je kralju Huayco Capacu pretkazao dolazak neobičnih stranaca, i u detalje opisao šta će se zbiti s kraljevstvom.

Tone zlata za spas kralja

 Smaknuće kralja Atahualpe
Smaknuće kralja Atahualpe

Pizaro je kao i Cortez u Meksiku naspram Azteka, bezdušno iskoristio naivnost domorodaca. Koristeći situaciju, uhvatio je kralja i zarobio ga. Takav postupak prema “sinu Sunca” paralizirao je sve državne službe. Za svoje podanike on je bio živući bog i nedodirljiv, i bilo im je nepojmljivo da neko može tako s njim postupati.
Zarobljavanjem kralja država je bila obezglavljena a podanici šokirani. Nije se ni pomišljalo na protuakciju mada je bio dovoljan samo dio kraljevske garde da pregazi Španjolce. Čitav splet okolnosti je, međutim, to spriječilo i krenulo je onako kako niko zdravog razuma ne bi mogao predvidjeti.
Pizaru je bilo samo jedno pred očima – zlato. Ono što je vidio na rukama, nogama i oko vrata utamničenog kralja u njegovoj prolaznoj rezidenciji i svuda po gradu, uvjerilo ga je da je najzad stigao u zemlju zlata – El Dorado.
Pizaro je lukavo smislio kako će najlakše i najbrže doći do blaga. Utamničenom Atahualpi je iskonstruirana optužba i osuđen je na smrt, samo zato što je bacio Bibliju koju su mu pri susretu pružili, uz inzistitiranje da ju treba prihvatiti jer je u njoj prava istina, a ne u njihovim idolima.
Pizaro mu je nakon presude omogućio da se ipak oslobodi i spasi. Ponudio mu je otkup. U prostoriji u kojoj je bio zatočen, visoko na zidu povukao je crtu i rekao: “Ako uspiješ da se dovdje napuni zlatom do određenog roka, sačuvat ćeš glavu!”
Kada je obznanjen zahtjev došljaka, podanici nisu čekali. Danonoćno su pristizali iz svih krajeva zemlje i donosili sve što je bilo od zlata kako bi se napunila prostorija. Svećenici su iz hramova donosili zlatne idole, plemići svoje zlatno posuđe, žene nakit, i zahtjev Španjolaca je u roku bio ispunjen. Skupljeno blago je doseglo povučenu crtu i svima je olakhnulo, najviše kralju.
Kad su Španjolci vidjeli toliko blago, tek im se tada otvorio apetit. Uvjerili su se kakvo se bogatstvo krije u ovoj zemlji, i zamislili koliko ga tek ima u kraljevoj rezidednciji i drugdje. Umjesto da ispune kralju dato obećanje, Pizaro naređuje da se kralj zadavi. Domoroci su pali u apatiju i opet niko nije reagirao. Smrću kralja potpuno se raspalo vojno i upravno ustrojstvo države.
Plijen Španjolaca samo iz ove akcije iznosio je 4.000 kg zlata i 9.397 kg srebra. Proračunato u ondašnjem španjolskom novcu, to je iznosilo 971.125 pezosa u zlatu, i oko 10.000 marcosa u srebru. Od svega opet je izdvojena 1/5 za španjolskog kralja, dio za njegovog namjesnika u Novom svijetu, a ostatak je podijeljen izmađu Pizara i njegovih vojnika.
Radi lakšeg transporta sav plijen je na licu mjesta pretopljen u poluge. Uglavnom se radilo o kultnom posuđu, kipovima bogova, nakitu i drugom što su izradili najvrsniji domorodački zlatari i umjetnici, pa su tako u nepovrat uništena vrijedna umjetnička djela.

Grad zlata

Zgrada u gradu Caharki gdje je bio zatočen kralj Inka
Zgrada u gradu Caharki gdje je bio zatočen kralj Inka. Pokazujem crtu do koje je bilo prikupljeno zlato za otkup kralja

Iz Cajamarke, gdje se sve ovo dešavalo, Pizaro je krenuo prema prijestolnici kraljevstva Inka – u Cuzcu. Grad se nalazio duboko u unutrašnjosti zemlje, u jednoj pitomoj dolini između andskih vrleti. Tu su se slijevali putevi iz raznih pravaca kraljevstva. Ono što su Španjolci ovdje zatekli više je ličilo na bajku nego na stvarnost.
Cuzco je bio prelijepi grad prepun raskošnih palača, ravnih popločanih ulica, trgova, parkova, s tekućom vodom, kanalizacijom i nizom drugih sadržaja koje u to doba nije imala nijedna evropska prijestolnica. Sve je bilo u savršenom redu, čisto i dotjerano. To, međutim, nije dojmilo ni zanimalo evropske osvajače. Mislili su samo na zlato. Već su u Cajamarki čuli za zlatni hram, raskošnu kraljevsku palaču gdje sve sija od zlata, te da ga u gradu toliko ima da se na njega niko ne osvrće.
Kad su stigli u Cuzco uvjerili su se da to nisu bile samo priče. U kraljevskoj palači sve je zasjenilo ogromno zlatno masivno prijestolje. Svi predmeti kojima se kralj služio bili su od zlata. U hramu Caracavelu, posvećen bogu Suncu, unutrašnji zidovi su u cjelostu bili presvučeni zlatnim pločama. U njegovoj sredini, pak, stajao je veliki zlatni disk koji je simbolizirao Sunce, a oko njega su uokolo stajali zlatni kipovi bogova.
Uz hram se nalazio vrt u kojem su simbolički bile zasađene razne biljke i stabla, sve izvajano od zlata. Između njih su stajale figure životinja, zlatno klasje žita, razni drugi predmeti, također sve od zlata. Koliko su Španjolci napljačkali blaga samo u ovom gradu, ostat će vjećna tajna.
Osvajanjem kraljevstva Inka Španjolci su stekli toliko blaga da je samo od onog dijela koji je bio poslan u Španjolsku tu zemlju učinilo najbogatijom evropskom zemljom. Zbog velikog priliva, njegova cijena je na tržištu jako pala, što se u velikoj mjeri odrazilo na privredu čitave ondašnje Evrope.
Pizaro se, međutim, nije na ovome zaustavio. Nakon što je zadavio kralja i srušio mu državu, njegovi vojnici su se raspršili po cijeloj zemlji da kupe i otimaju ne birajući sredstva ni način. Kad su ispraznili hramove i kuće, počeli su otvarati grobnice da pokupe posmrtne priloge koje su Inke ostavljali uz svoje pokojnike. Španjolske kronike se posebno osvrću na bogatu opremu kraljevskih grobnica u kojima su mumije vladara bile postavljene u sjedećem položaju uokolo ogromnog zlatnog diska.

Bijeg preko Anda

Arheolozi još uvijek otkrivaju blago Inka koje su podanici sakrivali ispred Španjolaca
Arheolozi još uvijek otkrivaju blago Inka koje su podanici sakrivali ispred Španjolaca

Mada zlato za američke domoroce nije imalo onu vrijednost i značaj kao za Evropljane, brzo su uvidjeli da je ono uzrok svih nesreća koje su se sručile na njih. S bolom su gledali kako im pred očima razbijaju kipove njihovih bogova, kako pretapaju kultne predmete i kako ubijaju za jedan prsten ili ogrlicu samo ako je od zlata. Da bi zaštitili ono što je preostalo, prije svega inventar hramova, nosili su to na tajna mjesta daleko od očiju nezasitih došljaka. Kipove, kultne predmete, nakit i drugo zakopavali u zemlju, bacali u pukotine stijena, u jezera i druga skrovita mjesta. Mnogi su s tim i drugim svojim bogatstvom koje su mogli ponijeti bježali iz zemlje preko Anda u amazonske prašume i tamo potražili spas.
Koliko je čega spašeno i gdje se to danas nalazi, vjerojatno se neće nikada saznati. Španjolske kronike su zabilježile s kakvom su upornošću svećenici i narod odbijali da odaju tajnu skrovišta tog blaga. Ni pod najstrašnijim mukama nisu htjeli progovoriti. Radije su ostajali bez uha, nosa, jezika, prstiju, pa i bez glave, ali nisu htjeli odati gdje su što sakrili. I od tada pa sve do danas prepričavaju se priče o skrivenom blagu. Za njim se još uvijek traga diljem Perua, Ekvadora, Kolumbije, gornje Amazonije i Bolivije, zapravo posvuda gdje se prostiralo kraljevstva Inka.

Comments

comments

Provjerite također

O nazivu Bosna – prvi dio

Naziv Bosna je sIavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: …